Kad su razmišljali o mjestu gdje će nakon 50 godina obnoviti bračne zavjete, supružnicima Ani Zanoni Medo i Dubravku Medu prvi izbor nikako nije bila mala crkva svetog Đurđa u Pilama, svetište sljedbenika svjetskog Šenstadskog laičkog pokreta u Dubrovniku. Plan da se obred održi u Svetoga Križa u Gružu gdje su vjenčani, brzo je pao u vodu. Na odabrani datum sin Stijepo je imao koncert u drugom dijelu grada, u Male braće, a u adventsko vrijeme i inače je teško organizirati ovakve proslave pa je odabrana crkvica u Pilama. I savršeno se to posložilo, kaže gospođa Ana, jer je obred bio u 5 popodne, večera u 6, koncert u 8, a onda Parni valjak na Stradunu. Dakle, svi koji su došli, mogli su birati iz kompletnog programa.
– Čak nas je počastilo i toplo vrijeme iako je bio zadnji vikend prosinca. Budući da crkvica pripada Župi Katedrale, zvala sam župni ured i dvojica svećenika su nam bila, jedan je obavio obred, jedan molio za duše naših roditelja. Kupili su nam sliku s pozlaćenom krunom Gospe koja predstavlja moju i muževu kraljicu. U okviru obnove zavjeta su nam darovali i križ, pročitali smo prigodan tekst, bilo je jako svečano i blagoslovljeno. Čak je i Orhan, koji u to doba ne radi, otvorio restoran za našu obitelj, prijatelje iz mog duhovnog pokreta i ljude iz crkve – priča nam gospođa Ana, inače osoba s invaliditetom koji ‘vuče‘ još od nezgodnog pada u ratu. Zbog nesanirane ozljede trtične kosti danas ne može normalno sjediti bez koluta, dok joj se suprug Dubravko tri i pol godine bori sa zloćudnom bolešću koštane srži. No, zdravstveni problemi samo su jedan od izazova zajedničkog života obilježenog snažnom vjerom i molitvama. A ljubav se njihova rodila davno, na Porporeli…
– To vam je jedna tipična dubrovačka priča dvoje mladih, meni je bilo 16 godina, još sam išla u srednju školu, a Dubravko je, od mene stariji skoro 6 godina, došao iz vojske koju su mladići nakon srednje služili u to doba godinu i pol dana. Kad se vratio, otvorio se Ekonomski fakultet i on ga je upisao kao prva generacija, nedavno je baš bio na proslavi obljetnice. A ja i kolegica smo jedine u povijesti završile Ekonomski u tri godine. Po Statutu je postojala mogućnost na drugoj godini studija upisati dio treće, a na trećoj dio četvrte pa da se završi ranije. Kako sam se ja već s Dubravkom vjerala, i htjela se što prije udati, a ni ekonomija me nije vele interesirala, iskoristila sam tu priliku. Otac, majka i ja bili smo jedinci, pa mi je falila obitelj. Sad će mi u listopadu 50 godina da sam diplomirala – prisjeća se sugovornica koja je na Ekonomskom odbila ponuđeno mjesto predavačice prirodne matematike.
Nije, kaže, bila politički podobna, ali jest svojeglava, kakva je i danas:
– Uvijek sam bila nekako svoja, ni u Partiji ni u HDZ-u, uvijek sam išla nekako uzbrdo, na teži način. Majka mi je govorila da tako neću dobro proći, ali ja se nisam mijenjala. Jednostavno sam previše otvorena i iskrena, ne volim glumiti i nije mi ugodno u ovoj sredini, iako su mi svi korijeni odavde, do Župe i Orašca najdalje. Bog hoće istinu, a ne da se nekakvom diplomacijom u lice govori jedno, a iza leđa drugo. Svakako, ja ostajem svoja, baš sam nedavno, 18. prosinca, dodala prezime Zanoni jer nas ima više Ana Medo. Imala sam zbog toga zapreka, čak su mi greškom jednom rekli da sam teško bolesna! Zadnja sam rođena s prezimenom Zanoni u Hrvatskoj – ističe gospođa Ana. Priznaje da su joj roditelji željeli da zadrži djevojačko prezime, no ona se kao nevjesta nije htjela praviti važna. Želju roditelja ispunila je s pola stoljeća odgode:
– Jednom sam tri zbog greške mislila da sam smrtno bolesna, ali sam i iz tog zla izvukla nešto dobro i odmah pošla zamijenit osobnu. Kćer Ivana mi je rekla da je procedura duga, ali ja se nisam povukla. Idem i gotovo. A i promjena osobne je sad puno jednostavnija, u EU smo, sve je u sustavu, lako se provjeri. I tako, nakon 50 godina otkako sam skinula staro prezime, opet sam i Zanoni i Medo, ispoštovala sam volju roditelja. Rješenje sam čekala od 1. studenog do 17. prosinca, došlo je na rođendan mog nona. Meni je pranono došao iz Italije. Neobično je da mi je otac imao brata koji je umro kao beba prije točno 100 godina 1925. A sad je i ove godine deseta godina od očeve smrti. Život mi je pun podudarnosti – iskreno će slavljenica čiji je muž Dubravko radio u posrnuloj Dubrovkinji da bi se nakon rata zaposlio u Gospodarskoj komori, odakle je pošao u mirovinu.
– Ja sam prije rata radila u nekadašnjoj općini u odjelu za prosvjetu, a zbog onog pada morala sam promijeniti posao, pa sam prešla u Muški đački dom, kao odgojiteljica i ravnateljica. Otamo sam pošla ranije u mirovinu. Zbog bolova sam morala u prijevremenu. Osim Ivane Medo Bogdanović koju poznajete iz Igara, imam i sina Stijepa Meda koji je v.d. ravnatelj Dubrovačkog simfonijskog orkestra – otkriva nam 72-godišnja sugrađanka koja se ne miri s aktualnim trendom trke za materijalnim bogatstvima, oholnosti, zlobe i učestalih razvoda:
– I ja i Dubravko smo se mogli sto puta razvesti, totalno smo različiti. S Prijekoga sam prešla u njega u Karmen, morali smo živjeti u njegovih roditelja dok nisu umrli, imali smo strpljenja za odgojit djecu, nije bilo obijesti kao danas. Dugovječni brakovi prije su bili uobičajeni, moji roditelji su skupa doživjeli 60 godina. U svetoga Mihajla gdje su se vjenčali slavili su dijamantni pir. I muževi su roditelji dočekali zlatni pir. Dubravku i meni je, ako izdržimo, plan doživjeti barem još deset. Vesele nas djeca i naše tri unuke, sinova kći Zita Medo koja je najstarija, ima 13 godina i niže prve nagrade s čelom na natjecanjima. Kći Ivana ima desetogodišnju Leu Bogadanović i Luciju Bogdanović koja ima četiri godine – ponosno nam kaže none Ana, uvjerena da će se mnogi koji je poznaju iznenaditi što desetak dana nosi i ‘dodatno‘ talijansko prezime.
