Američki novinar Jeffrey Collins tijekom svoje karijere iz prve je ruke pratio smrt 14 muškaraca osuđenih na smrtnu kaznu, što ga svrstava među rijetke novinare s takvim iskustvom u Sjedinjenim Državama.
Kao dugogodišnji reporter Associated Pressa iz Južne Karoline, Collins već više od dva desetljeća redovito prisustvuje egzekucijama u državnoj komori smrti, a tempo tog posla posljednjih se mjeseci znatno ubrzao.
Nakon 13 godina stanke, Južna Karolina je u rujnu ponovno aktivirala smrtnu kaznu, ponajprije zbog ranijeg nedostatka lijekova za smrtonosne injekcije. Proces je nastavljen tek kada je zakonom zajamčena anonimnost dobavljača pentobarbitala, a u razdoblju od 14 mjeseci izvršeno je sedam pogubljenja.
U tom kontekstu, uloga novinara-svjedoka ima posebnu težinu. Budući da se pogubljenja ne snimaju, novinarski izvještaji ostaju jedini neovisni zapis državnog čina. Zakon dopušta prisustvo troje novinara, uključujući predstavnika nacionalne agencije, a Collins je u posljednjih sedam egzekucija bio jedini novinar uz zatvorskog glasnogovornika.
Smrtna kazna
Od 1976. godine, kada je smrtna kazna ponovno uvedena u SAD-u, Collins je svjedočio više od četvrtine svih pogubljenja u Južnoj Karolini. Tijekom godina vidio je sve tri metode izvršenja kazne: smrtonosnu injekciju, električnu stolicu i streljački vod, uključujući i jedan slučaj u kojem se činilo da je postupak pošao po zlu.
U intervjuu za britanski Guardian istaknuo je da se nitko ne može u potpunosti pripremiti za prvo pogubljenje. Riječ je, kaže, o izuzetno mračnom iskustvu jer je jasno da se svjedoči planiranoj smrti, te se često pita koliko ljudi uopće ima priliku vidjeti smrt iz tako neposredne blizine.
Sjećanje na egzekuciju električnom stolicom iz 2004. godine i danas mu je, navodi, vrlo jasno. Opisuje malu prostoriju, stolicu udaljenu svega nekoliko metara, kapuljaču na glavi osuđenika i zvuk ključeva prije prolaska struje kroz tijelo, koja napinje svaki mišić i stvara dojam pokušaja bijega.
Prije svakog pogubljenja Collins temeljito proučava slučaj, a na sam dan dolazi u zatvor satima unaprijed. Tijekom izvršenja smrtonosne injekcije pažnju usmjerava na osuđenika, obitelji žrtava i zatvorske dužnosnike, svjestan da će njegovi zapisi biti jedini javni trag onoga što se dogodilo.
U svom radu, kaže, vodi se jednostavnim pravilom: opisivati ono što vidi, bez tumačenja. Ipak, priznaje da su emocije neizbježne, prisjećajući se odvjetnice koja je plakala tijekom pogubljenja Richarda Moorea te majke Jerryja McWeeja koja je, unatoč podršci smrtnoj kazni, gledala sina dok je umirao.
Smrtonosne injekcije
Prema njegovim opažanjima, smrtonosne injekcije odvijaju se po sličnom obrascu: osuđenik pogleda prema svjedocima, disanje se usporava i nastupa tišina. Kod jednog slučaja uočio je i izraženu promjenu boje kože, dok je streljački vod opisao kao nagao čin bez ikakvog upozorenja, što često iznenadi prisutne.
Posebnu pozornost izazvalo je pogubljenje Mikala Mahdija, za koje su odvjetnici tvrdili da nije pravilno izvedeno. Collins je tada izvijestio o jauku i znakovima nelagode prije smrti, navodeći da je njegova dužnost bila prenijeti viđeno i pričekati rezultate obdukcije.
Dugotrajno svjedočenje egzekucijama, priznaje, ostavlja dubok osobni trag. Dan nakon pogubljenja nastoji se posvetiti nečemu što afirmira život, ali ističe da ga motivira svijest da javnost mora znati kako izgleda praksa koju je društvo odlučilo zadržati.
Kao najveći problem ističe tajnovitost cijelog procesa. Iako se ne zalaže za javne prijenose, smatra da bi pogubljenja trebala biti snimana jer se, kako kaže, ne zna kako su obučeni strijelci niti kako se postavljaju igle ili mete, a upravo ta zatvorenost onemogućuje potpunu sliku događaja.
