Svijet je prije godinu dana ostao u čudu kada je naglom, samo 11 dana dugom pobunjeničkom ofenzivom, svrgnut režim dinastije Assad nakon 53 godine, 24 godine nakon što je očevu vlast preuzeo Bašir al Assad. Svrgavanje Assada završilo je razorni 14-godišnji građanski rat u kojem je poginulo 620.000 ljudi i protjeralo zastrašujući sigurnosni aparat koji je zemlji dao reputaciju “kraljevstva tišine”. Slavilo se na ulicama diljem Sirije, ali i u brojnim drugim gradovima Europe i svijeta, pa i u Zagrebu, gdje god da su se u tom trenutku zatekli milijuni raseljenih Sirijaca.
No, godina je prošla, a u Siriji ne teku med i mlijeko. Mnogo je toga pred zemljom koja još nije zacijelila ratne rane. Na godišnjicu svrgavanja Assadova zločinačkog režima Sirijci iz cijele zemlje okupili su se i podigli glas kako bi proslavili kraj režima, podižući revolucionarnu sirijsku zastavu s tri zvjezdice i skandirajući za slobodu. U govoru u džamiji Umayyad u Damasku predsjednik zemlje, Ahmad al-Sharaa, obećao je obnovu “snažne i pravedne Sirije” za sve njezine dijelove, obećavajući obnovu za uništenu zemlju. Sirijci su ispunili trgove glavnoga grada kako bi proslavili obljetnicu, ali iza proslava kriju se bolna pitanja o budućnosti zemlje.
“Znamo tko je počinio masakre nad nama – oni su još prisutni u našim domovima. Ali da biste podnijeli pritužbu, potrebni su vam dokazi, a tko ih ima? “, pita Ali, koji radi u digitalnim medijima, za britanski The Guardian. Nedostatak dokaza nije poštedio Riham Hamouyeh. Krajem prošlog listopada napadači su preskočili vrtni zid njezine kuće u Homsu, u središnjoj Siriji, i bacili granatu unutra, ubivši je pred njezino dvoje male djece. Tridesetdvogodišnja alavitska učiteljica suočavala se s čestim uznemiravanjem otkako je njezin suprug, bivši mehaničar u Assadovoj vojsci, uhićen dva mjeseca ranije.
Nema milosti
Hamouyehina smrt bilo je jedno u nizu ciljanih ubojstava bivših režimskih časnika i članova alavitske sekte, kojoj je pripadao Assad. Ubojstva se događaju gotovo svakodnevno u podijeljenom gradu Homsu, unatoč općoj amnestiji koju su nove vlasti izdale za bivše režimske osobe koje nisu optužene za zločine, već su, da se tako izrazimo, samo pripadale “pogrešnoj strani”.
Četvrt Karm al-Zaytun u Homsu, u središnjoj Siriji, bila je poprište nekoliko masakra tijekom građanskog rata.
Izvorni stanovnici uglavnom su raseljeni zbog borbi i vratili su se gdje su njihovi domovi ostali u ruševinama. Godinu nakon Assadova pada, novi sirijski vladari uspješno su reintegrirali zemlju u globalnu zajednicu, daleko nadmašujući očekivanja čak i najvatrenijih zagovornika te zemlje. No, unutar Sirije napetosti i dalje tinjaju. S procesom tranzicijske pravde koji se previše sporo odvija za njegove žrtve, stare pritužbe izranjaju na površinu u novim ciklusima nasilja, prijeteći krhkim naporima za obnovu države. Spretnost diplomatske ofenzive novog sirijskog predsjednika Sharaaa bila je zapanjujuća, posebno ako se zna da je u pitanju bivši džihadski vođa. Među prvim potezima bilo je uspostavljanje odnosa s Donaldom Trumpom, ublažavanje američkih sankcija Siriji i postajanje stalnim sudionikom međunarodnih konferencija.
Scene Sharaaova susreta s Trumpom i povratak Sirije na globalnu scenu ispunile su mnoge njezine stanovnike ponosom. “Čak i ako ga ne volim, dobar je osjećaj vidjeti Siriju u Bijeloj kući”, rekao je jedan alavitski aktivist dok je gledao Trumpovu snimku kako prska Sharaa parfemom u Ovalnom uredu u studenom. Za globalnu zajednicu, prozapadni moćnik u Damasku je dašak svježeg zraka. Nakon 14 godina građanskog rata koji je preplavio Bliski istok i Europu drogom, stvorio najveću svjetsku krizu raseljavanja od Drugog svjetskog rata i omogućio Islamskoj državi da uspostavi kalifat, svijet je željan ujediniti se oko novog sirijskog predsjednika.
Zahtjev za autonomiju
Sharaa je dijelom stekao moć kapitalizirajući oslabljenu iransku osovinu, nakon što je izraelski napad na Hezbollah u Libanonu spriječio Teheran da spasi svog sirijskog klijenta, Assada. Sharaa je od tada uspio spriječiti iranske elemente da se ponovno uspostave u Siriji, na veliko oduševljenje zapadnih prijestolnica. Ali kod kuće, zaustavljena tranzicijska pravda potiče obnovljeno nasilje i produbljuje podjele u zemlji. Četiri dana masakra koje su vladine snage i druge naoružane frakcije počinile nad uglavnom alavitskim civilima na sirijskoj obali u ožujku i kontinuirana ubojstva, ostavili su vjersku manjinu pod opsadom.
Još jedan masakr u srpnju u kojem su pripadnici vladinih sigurnosnih snaga i plemenski elementi ubili druške civile u južnoj pokrajini Sweida dodatno je uznemirio vjerske i etničke manjine u zemlji. Od masakra, Sweida je praktički odvojena od ostatka zemlje. Stanovništvo pokrajine pooštrilo je svoje stavove protiv Damaska i okupili su se oko tvrdokornog vođe Druza Hikmata al-Hijrija, koji zahtijeva autonomiju. Sirijska vlada osnovala je vijeće za građanski mir i tijelo za nadzor tranzicijske pravde u zemlji. Zadaci koji su pred njima su značajni: raspetljavanje vlasništva nad prisvojenom imovinom i uspostavljanje pravde za zločine počinjene tijekom građanskog rata, uz održavanje društvene kohezije.
Sredinom studenog, sirijske vlasti održale su javno suđenje Assadovim lojalistima i pripadnicima novih sigurnosnih snaga optuženima za nasilje tijekom masakra na obali u ožujku. Likovi s kapuljačama i okovima izvedeni su pred kamere dok su se pravosudni dužnosnici hvalili prvim suđenjem sigurnosnim dužnosnicima u modernoj povijesti Sirije. “Sud je suveren i neovisan”, rekao je predsjedavajući sudac Zakaria Baccour, iako je njegova odluka odgođena za drugu sjednicu u prosincu.
Nema strategije
Vlasti su također provele male, lokalne inicijative usmjerene na pružanje žrtvama određene mjere mira. Hassan al-Abdallah (56), stanovnik naselja Karm al-Zaytun u Homsu, ispričao je Guardianu kako su 14 njegovih susjeda pobili Assadovi lojalisti 2012. U srpnju su sigurnosne snage uhitile jednog od muškaraca odgovornih za masakr, Hassana Dawu, i vratile ga na mjesto zločina. Tamo su ga natjerali da rekonstruira ubojstva i prizna zašto je počinio zločin dok su Abdallah i drugi promatrali.
“Osjećali smo se kao da ga želimo ubiti, ali osiguranje nam nije dopustilo. Nakon toga sam se osjećao puno bolje, osjetio sam neko olakšanje”, rekao je Abdallah. Sjedio je s 11 članova svoje šire obitelji ispred vatre što je polako gorjela u bačvi – bili su nagurani u jednu sobu dok su popravljali svoje domove. Cijelo su susjedstvo sravnile sa zemljom Assadove milicije koje su ogolile zgrade od bakra, cijevi i zidova kako bi ih prodale u staro željezo.
“Shabi ha (pripadnici pro-Assadove milicije), oni koji su to učinili, bili su iz onog susjedstva tamo”, rekao je Abdallah, pokazujući na netaknutu stambenu zgradu udaljenu 100 metara. “Shabi ha su još tamo, ali tamo žive i dobri ljudi”, dodao je. Aktivisti tvrde da vlada nije uspjela izraditi nacionalnu strategiju za tranzicijsku pravdu. Tijela posvećena utvrđivanju odgovornosti i dalje nemaju dovoljno financiranja. Aktivisti upozoravaju da će se, ako se nastavi spori tempo tranzicijske pravde, kratki rok za postizanje pravde zatvoriti. Pitanje pravde sada je neodvojivo, kažu mnogi Sirijci, od šire rasprave o obliku nove, post-Assadove sirijske države. Sirijski novi društveni ugovor još se piše, a postupci novih sirijskih vlasti počinju definirati vrijednosti koje će upravljati odnosom između stanovništva i države koja je posljednjih pola stoljeća vladala strahom.
Assadists often falsely claim that the Syrian Revolution destroyed Syria
But listen to their false idol Assad admit that the rebels never intended nor wanted to destroy Syria. They simply wanted to overthrow him.
Bashar destroyed Syria to stay in power. pic.twitter.com/McYTzvpV0I
— Xumas (@xumas_iq) December 11, 2025
Prebacivanje odgovornosti
Nema sumnje da Sirijci uživaju u novostečenoj slobodi koju je prije godinu bilo nemoguće zamisliti. “Prije godinu, ljudi se ne bi usudili žaliti na cijenu kilograma luka. Sada pozivaju ministre da daju ostavke”, našalio se jedan Sirijac. No, aktivisti civilnog društva upozoravaju da se u novoj Siriji malo spominje demokracija, ključni zahtjev revolucionara u posljednjih 14 godina. Novi sirijski ustav daje goleme ovlasti predsjedništvu, dok su “izbori” za parlament zemlje održani bez narodnog glasovanja. Umjesto toga, odbori su imenovali kandidate za dvije trećine zakonodavnog tijela, a predsjednik je imenovao preostalu trećinu.
Aktivisti se žale na novi ured za politička pitanja, netransparentnu instituciju koja je preuzela stare zgrade stranke Ba’ath diljem zemlje i čini se da funkcionira kao novi aparat političke sigurnosti. Jedan odvjetnik koji vodi radionice o socijalnoj koheziji, rekao je da su dužnosnici prisustvovali sastancima i tražili odobrenje za njihov nastavni plan i program prije nego što je njihova organizacija dobila dozvolu za rad. Radwan Ziadeh, sirijski pisac blizak predsjedniku, rekao je da “postoje neke institucije koje vam daju naznaku da pokušavaju izgraditi autoritarniji sustav”. “Ne dopuštaju djelovanje političkih stranaka. Nitko ne može organizirati nikakve političke sastanke bez dopuštenja ureda za politička pitanja”, objasnio je.
Pad režima u prosincu 2024. označio je trenutak koji su milijuni Sirijaca čekali desetljećima. Ono što je uslijedilo u sljedećih 12 mjeseci, konsolidacija pobjednika, pokušaji brzoga uspostavljanja uprave te brzo pritjecanje međunarodnih priznanja i inicijalnih ulaganja, nije bio miran, nego proces pun kompromisa, vakuuma vlasti i nasilnih korekcija. Vođa koji je iskoristio ofenzivu i ušao u Damask, Ahmed al-Sharaa, došao je iz redova pobunjenika; njegova tranzicija iz polja bitke u predsjedničku fotelju pratila je kombinaciju taktike zastrašivanja, pragmatičnih koalicija i diplomatskih inicijativa kojima je pionirski nastojao dobiti međunarodnu legitimaciju i financijsku injekciju.
Krvavi procesi
U praksi, to znači da se u državnom aparatu promijenio prefiks, od “Assadov” u “post-Assadov”, ali da su realne upravljačke strukture nastale na mreži starih i novih milicija, lokalnih “šerifata” i privremenih administracija koje su popunile prazninu. Sigurnosno lice zemlje u ovoj fazi daleko je od jednoobraznog, na ulicama Damaska i većih gradova vide se elementi pobunjeničke uloge u održavanju reda, ali i naoružane skupine koje su preuzele lokalnu kontrolu, ponekad u formalnom okviru novih sigurnosnih snaga, ponekad kao polulegalni elementi koji su nagomilali stvarnu moć.
Taj dvostruki sustav javno imenovane država i poluneovisne naoružane formacije dovodi do situacija u kojima novi izvršni akti i zakonski pokušaji konsolidacije vlasti nekad ne postižu stvarnu vlast nad oružjem. Kao posljedica, sukobi, odmazde nad bivšim funkcijama i rivalitet između pobunjeničkih frakcija svakodnevna su prijetnja stabilnosti. Posebno problematično postaje pitanje središnjih područja i granica utjecaja, sjever i sjeveroistok zemlje još su mozaik administracija, od područja pod dominacijom kurdskih snaga do onih koje kontroliraju različite islamske i sekularne frakcije.
Te činjenice čine jedinstvenu, ali krhku situaciju. Vlada u Damasku može se kretati prema internacionalnoj legitimaciji, ali njezina sposobnost da efektivno upravlja svim geopolitičkim kantonima zemlje, uključujući i kritične opskrbne linije, granice i strateške izvore prihoda, ograničena je. U praksi to znači da država i dalje ovisi o regionalnim akterima i lokalnim koordinatorima da održava minimum javnih usluga, a povratak “normalnom” monopolu nad sigurnošću dugotrajan je i krvav proces. Ukratko, nova vlast je, u prvoj godini, dobila vanjsku priznatost i prostor za manevriranje, ali nema konsolidirani monopol sigurnosti.
Društvena kohezija
To ostavlja prostor za kontinuirane nasilne epizode i politike “čišćenja” u kojima se stare račune nastoji poravnati izvan formalnih sudnica, što je situacija koja drži zemlju na rubu sekundarnih eskalacija. Jedna od najtežih zadaća nakon svrgavanja autoritarne vlasti jest pitanje kako se nositi s masovnim zločinima a da država ne padne u kaos osvetničkog nasilja, te da je između sebe ne podijele Turska i Izrael. Godinu od Assadova pada, pokušaji uspostave tranzicijske pravde bili su fragmentirani, logistički slabo financirani i često podređeni imperativu stabilizacije.
Institucionalni mehanizmi koje je novi režim pokušao uspostaviti izgledali su dobro na papiru, od povjerenstva za istraživanje zločina, lokalnih odbora za utvrđivanje činjenica i javnih suđenja, do obećanja o reparacijama. U praksi su, međutim, ta tijela imala ograničene ovlasti, mali budžet i često su bila pod političkim pritiskom da prioritet daju miru nad pravdom. Za žrtve i njihove obitelji, proces je bio i ostao bolan. Dokumentirani slučajevi ubojstava, otmica i skrivanja dokaza ne dopuštaju jednostavan prijelaz iz rata u kazneni proces. Primjerice, u pokrajini Sweida, tijekom godine, zabilježeni su smrtonosni napadi nad druzijskim civilima, njihovi slučajevi izazvali su val straha, a lokalne zajednice odgovorile su konsolidacijom oko plemenskih lidera koji su počeli zahtijevati autonomiju i jamstva za sigurnost.
Reutersova istraga i verifikacija snimki počinjenja dala je težinu prigovorima da su neka nasilja i dalje provodile ili omogućavale snage nove sigurnosne strukture. Takvi incidenti potkopavaju percepciju nepristranosti pravosudnog sustava i slabe društvenu koheziju. Nadalje, procesi “lokalne restitucije”, primjeri gdje su susjedi prisiljavali počinitelje da javno priznaju zločine pred zajednicom, dali su kratkoročnu, emocionalnu satisfakciju, ali nisu zamijenili formalnu, transparentnu istragu i suđenje.
Emocionalna satisfakcija
Aktivisti i međunarodne organizacije upozoravaju da bez nezavisnih istraga, dokumentacije i međunarodne suradnje rizik od nekažnjenosti ostaje velik. To opet signalizira opasnost: ako pravda ne bude javna, strukturirana i vidljivo nepristrana, ponovno će izrasti kultura privatne osvete i paralelnih “sudova”, i to je već dijelom stvarnost u nekim područjima. U isto vrijeme, ostaje golemo pitanje zatvorenika i nestalih osoba. Tisuće ljudi i dalje su u pritvoru, mnogi bez jasne optužnice, a obitelji zahtijevaju pristup popisima i suđenjima. To stvara stalnu napetost između politike pomirbe, koja je u nekim krugovima dominantna jer prioritet stavlja na brz oporavak infrastrukture i gospodarstva, i masu zahtjeva za odgovornošću.
Među žrtvama i njihovim braniteljima raste osjećaj da je “kratki rok za pravdu” propušten, što potencijalno dugoročno sije sjeme nestabilnosti. Assadov pad promijenio je stratešku ravnotežu na Bliskom istoku. Moskva je ostala veliki igrač, ali je nakon svrgavanja nastao vidljiv jaz. Ruske vojne baze i politički utjecaj u Siriji smanjili su se u odnosu na vrijeme prije pada, dok su regionalni akteri, Turska, Saudijska Arabija, UAE i Katar, intenzivirali diplomatske i ekonomske manevre da osiguraju utjecaj. Analize iz raznih centara ukazuju kako Rusija traži načine da zadrži temelje utjecaja poput tehničke i vojna prisutnost te pregovaračke pozicije, ali sada djeluje iz pozicije ograničene moći.
Taj proces otežava ravnotežu, jer dok jedni prihvaćaju novog lidera u Damasku, drugi nastoje iskoristiti slabosti nove države kako bi osigurali svoje strateške ciljeve u Siriji, od pristupa lukama, preko energetskih resursa, do utjecaja u susjednim Libanonu i Iraku. Iran je, kao dugogodišnji Assadov saveznik, izgubio dio svog izravnog utjecaja, ali zadržao je duboke mreže u regiji. To je značilo da će se Teheran pokušati preorijentirati: manje frontalne vojne prisutnosti, više diplomatskog i prekoposredničkog djelovanja.
Novi rizici
Za Izrael i SAD, promjena režima označila je novu prigodu za redefiniranje sigurnosnih strategija. U tom se kontekstu pojavljuju i novi rizici, prekomjerna militarizacija lokalnih plemenskih snaga, povratak privatnih paravojnih jedinica te pokušaji povezanosti kriminala i politike kroz korupciju u procesu obnove. Na sigurnosnom dnu leži realna prijetnja ponovnog jačanja ISIL-a (ISIS). Grupa je, kako pokazuju analize i sigurnosna izvješća tijekom 2025., povećala aktivnosti u određenim ruralnim područjima i koristila vakuume koje su ostavile borbe i raseljavanja.
Dok novonastala vlada i međunarodni partneri fokusiraju pozornost na političku konsolidaciju i ekonomski oporavak, borba s ekstremizmom zahtijeva dosljedan, koordiniran vojni i socijalni odgovor kao što su programi deradikalizacije, policijska prisutnost i, bitno, lokalne perspektive za mlade. Bez toga se prijetnja može vratiti kao sekundarna eksplozija nasilja koja uguši šanse za stabilizaciju. Zaključno, regionalne sile, sigurnosne prijetnje i unutarnje podjele čine Siriju godinu nakon svrgavanja režima zemljom s brojnim otvorenim poglavljima.
Postoji realan prostor za optimizam, dobre su stvari diplomatska reintegracija, inicijalni povratak izbjeglica i potencijalno ukidanje nekih sankcija, ali bez jasnih, transparentnih mehanizama tranzicijske pravde, ozbiljne ekonomije za obnovu i napora protiv ponovne militarizacije, Sirija riskira da se vrati u obrasce cikličkog nasilja. Ako je jedna lekcija iz protekle godine neporeciva, ona je ova: promjena režima bez istinske sposobnosti da se upravlja posljedicama, odnosno bez izgradnje institucija, može samo zamijeniti jedan oblik tiranije drugim, a posljedice za obične ljude su potencijalno nemjerljive.
Milijuni Sirijaca i dalje su raseljeni
Brojke govore vlastitu priču. Milijuni Sirijaca i dalje su raseljeni, stotine tisuća poginulih ostavili su pustoš u demografiji, a infrastruktura je slomljena. Ipak, jedna od “pozitivnih” metrika u prvoj godini nakon svrgavanja bila je masovan povratak. Vlada i međunarodne agencije izvještavale su o milijunima povrataka u domove, ali ti povratci su često bili privremeni, uvjetovani nedostatkom alternative i pritiskom na raseljene da iskoriste priliku prije nego što sustav zaključi “povratak” i ukine daljnju pomoć. Reuters i druge agencije navode velike brojke povratka i naglašavaju da je potreba za humanitarnom pomoći ostala enormna, 12 do 16 milijuna ljudi i dalje su u stanju potrebe, s dramatičnim nedostatkom financiranja međunarodnih donatora.
Inicijativa za ukidanje sankcija
Ekonomska slika dvosjekli je mač. S jedne strane, pozivi međunarodnih aktera da ublaže sankcije i otvore kanale za obnovu — a u SAD-u se tijekom godine pojavila inicijativa za ukidanje teških “Caesar” sankcija dali su novu nadu za priljev kapitala i gradnju infrastrukture. Prijedlog ukidanja zahtijeva političke i pravne garancije, ali njegova sama mogućnost promijenila je računicu investitora i državnih aktera u regiji. Ipak, ukidanje sankcija ne obavlja nikakav posao na terenu: obnovu treba planirati, upravljati i nadzirati.
Bez transparentnih mehanizama raspodjele sredstava, velike investicije mogu brzo postati izvor korupcije, privilegiranih ugovora i novih centrifugalnih sila u zemlji. Svakodnevni život običnih Sirijaca i dalje je obilježen nestašicama struje, rada na crno, hiperinflacijom u nekim sektorima i nedostatkom kvalitetne zdravstvene skrbi. Mladi, naročito oni koji su tijekom rata izgubili školovanje ili su prekinuli karijere, suočavaju se s masovnom nezaposlenošću i visinom očekivanja koja su narasla nakon slavljenja promjene režima.
U takvim okolnostima, ekonomska stagnacija može biti veći uzrok nezadovoljstva nego sama politička represija, jer povratak bez perspektive rada i stabilnog prihoda često prerasta u novi val migracija i bijega iz zemlje. Prema tom obrascu, ekonomska obnova je ključ, ali ne ona koja se mjeri samo u velikim ugovorima i simboličnim radovima, već u desecima tisuća malih poslova i u oporavku lokalnih infrastruktura koje ljudima izravno vraćaju dostojanstvo.
