– Ma dosta mi je više tih stranih radnika! Ne govore naš jezik, samo lamataju rukama… Dođem u dućan i ne mogu kupit deset deki mortadele… – čujemo često ovakva prigovaranja našeg, lokalnog življa.
I sad, OK, s jedne strane, zbog čega bi netko u svojoj državi morao govoriti drugim jezikom? No, opet, treba imati razumijevanja i prema ljudima koji su tu tek stigli i imaju volju učiti, prilagoditi se.
No, uče li? Mnogi šire priču kako ti strani radnici dolaze u Hrvatsku i nemaju nikakve namjere progovoriti jezikom Lijepe naše. Ali… Danas sasvim drukčija priča. Ulazim u Lidl i stižem na blagajnu sa škartocom, a u njemu četiri kuglice sa sirom. Onako, kao fritule, ali veće, da probam.
Na blagajni prodavač vrti, gleda, kucka… I nikako da shvati koji im je kod. Čekam. I onda se okrene prema kolegi dvije blagajne istočnije.
– Alex, molim te…
A Alex, iskusniji kolega, na tečnom ‘našem‘ jeziku ispali šifru ‘ko iz topa‘.
Priča sasvim obrnuta od onoga što se priča, strani radnik, rečeni Alex – strani radnik, na prilično dobrom hrvatskom jeziku pomogao je svom mlađem – hrvatskom kolegi. Čovjek je čovjek. Ljudi rade, uče, pomažu.
A onda mi u redakciju dođe još jedan kolega i ispriča navlas istu priču iz druge prodavaonice. Pa sad vi vidite, je li problem u par imenica i glagola, ili u glavama nekih od kritičara?
