Leoni: “Slomljeno križno mjesto će me ojačati. Život mi još ima puno toga za dati”

Sjećate li se kada ste osjetili najgoru bol u životu? Giovanni Leoni to zna bez razmišljanja: 23. rujna ove godine, malo prije 23 sata. Krenuvši u napad na bočnoj liniji, osjetio je ligament u lijevom koljenu i svijet izgrađen u 19 godina puca – zajedno. U jednoj je sekundi bio jedan od najvećih talenata svjetskog nogometa, branič kupljen od Liverpoola za 35 milijuna, samouvjeren u svojoj prvoj utakmici na Anfieldu. Samo trenutak i evo ga: zaustavljen na godinu dana 1350 kilometara od Parme, gdje je sve radilo. Ima nešto novo: Giovanni je ponovno otišao i, što je još važnije, izabrao je svoj put. Živjeti dan za danom, pretvarajući nevolju u priliku, rasti iznutra. Sjedeći na stolcu u liverpoolskom sportskom centru govori o životnim nepravdama, disleksiji i sramežljivosti. Jer s 19 godina si u pokretu, ne nužno i nezreo.

Je li sve bilo jasno odmah 23. rujna?

“Da, čim sam pao na tlo, rekao sam Conoru Bradleyu, svom timskom kolegi: ‘Ozlijedio sam križni zglob’. To mi se nikada nije dogodilo, ali bio je to čudan osjećaj, pomislio sam ‘to je to, točka’. Velika, jaka bol, najjača koju sam osjetio u životu.”

Koje vam misli padaju na pamet sljedećih dana? Pomislite li ikada da se sve ovo ne bi dogodilo da ste ostali u Parmi?

“Ne, nikad to nisam pomislio, kao što nisam mislio ni da sam ozlijeđen zato što me netko silno želi. Vjerujem da je život zadržao neke stvari i da me sudbina dovela do ovoga. Kažem sebi: Mora da se dogodilo da sam ojačao”.

A kako to učiniti, a godinu dana morate raditi samo rehabilitaciju i terapiju?

“Ne mogu gledati dugoročno, razmišljam samo o treningu svog uma. Odlučan sam gledati na sam dan, raditi ono što me čini dobrim i brinuti se za oporavak. Postavljanje dugoročnih ciljeva znači imati nove probleme, u slučaju usporavanja”

Pa pogledajmo u prošlost. Kako je Giovanni Leoni rođen kao nogometaš?

“Počeo sam kad sam bio mali, dok sam živio u Rimu. Majka mi kaže da sam u dobi od 5 godina, kad smo se preselili u Padovu, šutao sve po kući. Nikad nisam mogao pobjeći od lopte, iako sam prvih nekoliko dana plakao i nisam želio na teren. Sramežljivost. Malo po malo uspio sam se integrirati i moja strast prema nogometu je rasla.”

Je li disleksija bila problem?

“Da, naravno. Kad sam čitala tekst, neke riječi ili slova bi bile obrnute. Kad su me zamolili da čitam naglas, imala sam dosta poteškoća. Kad sam govorila, uvijek sam bila malo blokirana zbog sramežljivosti, koja se sada dosta smanjila. Činjenica je da te tvoji prijatelji iz razreda uvijek doživljavaju drugačijim od njih. Dat ću ti primjer: kad radiš testove ili domaću zadaću na satu, ako si disleksičan, možeš zadržati svoj ocrtavam pred tvojim očima, a drugi kažu ‘i mi to želimo’, bilo je komplicirano, moja majka je uvijek bila iza mene između zadaće i posjeta, da shvatim zašto sam se toliko mučio, na kraju smo shvatili.”

No, postoji li u nogometu među onima koji se sretnu na putu nekome kome treba zahvaliti?

“Jako mi je drag gospodin Pirlo, bez njega ne bih bio u Liverpoolu. Kada sam stigao u Samp trebao sam igrati za Primaveru, ali umjesto toga pozvao me u prvu momčad nakon dva dana treninga i stavio me na teren u prvoj utakmici. Za mene je on fantastična osoba”

Je li Gattuso, Pirlov stari partner, ikada nazvao…?

“Da, nakon ozljede. Ispričao mi je kroz što je sve prošao, budući da je prošao.”

A Chivu, koji je on trener?

“Kada je stigao u Parmu, u veljači, bili smo u lošoj situaciji. Chivu je jako dobar u stvaranju veza s igračima, često razgovara, smije se, šali. Navodi vas da dajete 200% na treningu, također zato što znate da će on uvijek biti tu, čak i ako nešto pogriješite, nikada vas neće javno osuditi.”

Inter, Juventus, Milan. Ljeti su se kao moguća odredišta pisalo o svim velikim talijanskim gradovima. Sada možemo reći: je li se netko približio?

“Ne, nikada nije bilo ništa konkretno ni s jednim talijanskim klubom. Naravno, kad postoji interes, razmišljate o tome, ali nije bilo momčadi bliže od ostalih. Nisam si postavio nikakve ciljeve, samo sam želio vidjeti što će se dogoditi dan za danom.”

Onda je došao Liverpool.

“Kad te pozove momčad poput Liverpoola, boriš se da to ne gledaš drugim očima. Moram reći da svaki dan vjerujem da je Premier liga bila najbolji izbor, imao sam podršku i naklonost svojih suigrača. Na TV-u se pitaš ‘tko zna kakvi će biti’, onda ih upoznaš i otkriješ da su normalni ljudi.”

Na terenu baš i ne… Što vam se čini kad ih vidite s dva metra?

“Tehnički su gotovo svi čudovišta, nikad ne podignu loptu ni za centimetar i, ako to učine, ispričavaju vam se. Virgil van Dijk je bio igrač koji me inspirirao. Szoboszlai ima nogomet kakvu nikad prije nisam vidio. Salah je nevjerojatan po tome kako priprema svoje tijelo tijekom tjedna, uvijek je jedan od prvih koji stiže, oporavlja se, popravlja se.”

Tko najviše priča u svlačionici?

“Virgil: ima karizmu kapetana. Nakon ozljede odmah me nazvao. Operirao me kirurg koji ga je pratio i sada se uspoređujemo.”

Dokle je oporavak? Boli li te još uvijek koljeno?

“Ne, sada je najteži dio gotov. Idem na rehabilitaciju, plivam u bazenu, u teretani. Za nogometaša ovakva ozljeda može biti najteži trenutak u karijeri, ali sada samo želim trenirati glavu kako bih se vratio jači nego prije. Mislim da je to temeljni aspekt: ​​glava može obaviti većinu posla.”

A kako treniraš glavu? S mentalnim trenerom?

“Da, već dvije godine radim jednom tjedno s mentalnim trenerom, Cristianom Violom. Svaki četvrtak idem kod njega ili razgovaramo telefonom. Vizualiziramo cilj, radimo na disanju, na mentalnom fokusu koji treba imati u utakmici.”

Možete li igrati bolje ako bolje dišete?

“Da, naučio sam da oni koji uvijek dišu na usta tijekom meča mogu izgubiti nepotrebnu energiju. Disanje na nos i izbacivanje zraka na usta pomaže da na kraju budu bistrije.”

Jeste li se ikada uplašili na terenu? Možda na svom debiju s Vincenzom Torrenteom u Padovi, sa 16 godina…

“Bio sam malo napet, da. Nema straha, to ne možete imati za nogometnu utakmicu. Kad sam se suočio s Vlahovićem ili Lukakuom, nisam se bojao. Zapravo, još je postojala želja da izađem na teren i počnem dvoboj. Sada, međutim, samo želim da se vratim na teren na vrhu. San je još tu, a zapravo ozljeda me je natjerala da shvatim koliko volim ovaj sport.”

Ali na kraju, je li ovaj život koji te odvede u Liverpool i onda ti oduzme godinu dana nogometa nepravedan?

“Ne, ja kažem ne. Osjećam to, život mi još ima puno toga za dati”