Protjerivanje, odnosno onemogućavanje ulaska petorim bivšim europskim dužnosnicima u Sjedinjene Američke Države, može se bez ikakve zadrške gledati kao najveće pogoršanje odnosa SAD-a i Europe u novijoj povijesti, još od doba prije Drugoga svjetskog rata. Europa je već najavila protumjere. Takav diplomatski obrazac obično viđamo u zemljama koje su na rubu rata, kada se najprije protjeruju diplomati, a zatim krene artiljerija, no nema nikakvih naznaka da bi nepredvidivi Trump eskalirao bilo kakav sukob u Europi pa se postavlja logično pitanje što je, pobogu, Trump ovom svojom “lekcijom” htio poručiti Europljanima.
Europska unija, Francuska i Njemačka osudile su odluku Washingtona da zabrani ulazak europskim državljanima zbog navodne cenzure američkih online platformi, pri čemu je Bruxelles rekao da bi mogao “brzo i odlučno” odgovoriti na “neopravdane mjere”. Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa uvela je zabranu ulaska za petero europskih državljana, uključujući bivšeg povjerenika Europske komisije Thierryja Bretona iz Francuske, koje optužuje za ograničavanje slobode govora i pretjeranu regulaciju američkih tehnoloških divova. Glasnogovornik Komisije rekao je da “odlučno osuđuje odluku SAD-a”. “Sloboda izražavanja temeljno je pravo u Europi i zajednička, temeljna vrijednost koju dijelimo sa Sjedinjenim Državama diljem demokratskog svijeta”, dodao je.
Zabrana ulaska vjerojatno će ubrzati razilaženje Washingtona i nekih europskih prijestolnica kada je riječ o pitanjima poput slobode govora, obrane, imigracije, krajnje desnice, trgovine i rusko-ukrajinskog rata. Do zabrana je došlo nakon što je SAD objavio svoju strategiju za nacionalnu sigurnost u kojoj upozorava da Europi prijeti “civilizacijsko brisanje” te da mora mijenjati smjer želi li ostati pouzdan američki saveznik.
Siguran internet
Breton je bio jedan od arhitekata europskog Akta o digitalnim uslugama (DSA), povijesnog pravnog okvira s ciljem da se internet učini sigurnijim, koji je razljutio američke dužnosnike.
Osobito su ih razbjesnili postupci Bruxellesa ranije ovog mjeseca protiv društvene platforme X u vlasništvu Elona Muska, koja je kažnjena sa 120 milijuna eura zbog kršenja pravila o internetskom sadržaju. Musk i Breton često su se sporili na internetu glede europskog reguliranja tehnologije, pri čemu ga je Musk nazivao “tiraninom Europe”.
Zabrane se također odnose na Imrana Ahmeda, britanskog šefa Centra za suzbijanje digitalne mržnje sa sjedištem u SAD-u, Anna-Lenu von Hodenberg i Josephine Ballon iz njemačke neprofitne organizacije HateAid, te Clare Melford, suosnivačicu organizacije Global Disinformation Index, prema dužnosnici State Departmenta za javnu diplomaciju. Cilj je europskog DSA-a internet učiniti sigurnijim mjestom, dijelom tako što pokušavaju natjerati tehnološke divove da učine više kako bi suzbili nezakonit sadržaj, uključujući govor mržnje i sadržaj vezan uz seksualno zlostavljanje djece.
Washington je rekao da EU nameće “pretjerana” ograničenja za slobodu izražavanja u svojim naporima da se suprotstavi govoru mržnje i dezinformacijama te da se DSA nepravedno usredotočuje na američke tehnološke kompanije i državljane. Glasnogovornik Europske komisije rekao je da EU ima pravo regulirati gospodarsku aktivnost te da su od Washingtona zatražene dodatne informacije o mjerama. “Bude li potrebno, odgovorit ćemo brzo i odlučno kako bismo obranili našu regulatornu autonomiju od neopravdanih mjera”, poručili su. Francuski predsjednik Emmanuel Macron ustvrdio je: “Ove mjere predstavljaju zastrašivanje i prinudu s ciljem potkopavanja europskog digitalnog suvereniteta.”
Unglaublich: Thierry Breton packt aus zur Zensur! Das müsst ihr sehen! (Video ⤵️)
Er erklärt haargenau, was die EU-DSA-Zensurverordnung wirklich ist: purer Wahnsinn!
Breton: „Falls dieses Interview [Musk – Trump] auch in Europa ausgestrahlt wird, müssen wir sicherstellen, dass… pic.twitter.com/Jp9Wdf2swR
— Bozwy 🕊️ (@bozwy) December 31, 2025
Pravedno natjecanje
Macron je na X-u rekao da je DSA odobren demokratskim procesom te postoji kako bi “zajamčio pravedno natjecanje između platformi, a da se pritom ne usredotočuje ni na koju treću zemlju, te kako bi osigurao da ono što je nezakonito u stvarnom životu bude također nezakonito na internetu”. Breton, bivši francuski ministar financija i europski povjerenik za unutarnje tržište od 2019. do 2024., najistaknutiji je pojedinac protiv kojeg je uvedena zabrana. “Je li McCarthyjev lov na vještice ponovo ovdje?”, napisao je na X-u. Referirao se pritom da događaj iz sredine prošlog stoljeća.
Tijekom pedesetih godina, za vrijeme hladnog rata, dok je Sjedinjenim Državama vladala paranoja od “crvene opasnosti”, republikanski senator iz Wisconsina Joseph McCarthy pokrenuo je kampanju protiv svake osobe osumnjičene da je komunist ili da podržava režim u Moskvi. “Kao podsjetnik: 90 posto Europskog parlamenta, našeg demokratski izabranog tijela, i svih 27 zemalja članica jednoglasno je podržalo DSA. Američkim prijateljima poručujemo da cenzura nije tamo gdje mislite da je”, dodao je Breton. On nije prvi Francuz protiv kojeg je Trumpova administracija uvela sankcije. Washington je u kolovozu uveo mjere protiv francuskog suca Nicolasa Yanna Guilloua, koji je dio Međunarodnog kaznenog suda, jer se Sud počeo baviti izraelskim čelnicima, ali i zbog ranije odluke da otvori istragu protiv američkih dužnosnika.
Priča o zabrani ulaska navedenim Europljanima nije izolirani incident, nego kulminacija višemjesečnog zaoštravanja transatlantskih digitalnih politika. U središtu je Europska unija i njezina nova regulatorna arhitektura, prije svega Digital Services Act (DSA), koja je stupila na snagu 2024. godine i koja obvezuje velike digitalne platforme da aktivno suzbijaju nezakonit sadržaj, uključujući govor mržnje, teroristički sadržaj i seksualno zlostavljanje djece, te da povećaju transparentnost algoritama i reklamnih sustava.
A federal judge has temporarily blocked the Trump administration from detaining or deporting Imran Ahmed. He’s a British-born researcher who focuses on countering online hate and misinformation, but the Trump administration accuses him of trying to censor viewpoints that he does… pic.twitter.com/W3FtK42ieN
— PBS News (@NewsHour) December 26, 2025
Digitalna politika
To je europska verzija pokušaja “dovođenja interneta pod kontrolu tržišta i prava”, ali su američki konzervativni krugovi to interpretirali kao ekstrateritorijalnu cenzuru američkih kompanija, jer DSA cilja globalne tehnološke divove poput Googlea, Mete i X-a, koji su većinski američki. Europa se tu pokazala kao odgovoran lider promjena stanja na internetu koje dokazano nanosi golemu štetu psihi, naročito djece i mladih, a sve radi zarade većinom američkih megakorporacija.
Američka administracija na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom i državnim tajnikom Marcom Rubiom to vidi kao prijetnju slobodi govora američkih građana i nastoji upotrijebiti imigracijske i sigurnosne instrumente umjesto klasičnih trgovinskih ili regulatornih mjera kako bi zaštitila svoje digitalne interese. Zabrane ulaska temeljene su na široko formuliranoj tvrdnji da su te europske mjere navodno pokušaji organiziranja “ekstrateritorijalne cenzure” protiv američkih platformi, premda DSA formalno ne vrijedi izvan teritorija EU-a i ne nameće direktne obveze američkim građanima unutar SAD-a. S druge strane, Europska komisija i države članice EU-a, uključujući Francusku i Njemačku, brzo su odbacile te optužbe.
Bruxelles inzistira da su DSA i slični propisi rezultat demokratskog procesa i da su usmjereni isključivo na probleme u okviru Europske unije, bez namjere da reguliraju američku unutarnju politiku ili ugrožavaju američko pravo na slobodu govora. To se može jasno vidjeti u javnim izjavama dužnosnika koji ponavljaju da EU ima suvereno pravo regulirati svoje digitalno tržište te da će, ako bude potrebno, odgovoriti na “neopravdane mjere” kako bi zaštitio svoju regulatornu autonomiju. Ovaj diplomatski spor jasno pokazuje da je digitalno gospodarstvo postalo jedna od ključnih arena globalne geopolitičke borbe, možda čak važnija od klasičnih pitanja poput trgovine ili vojne suradnje.
Digitalna regulacija
U središtu sukoba nisu samo zakoni o platformama nego i koncept suvereniteta digitalnog prostora i granice nacionalnih regulatornih ovlasti unutar globaliziranog interneta. Kontekst zabrane ulaska za pet osoba ne može se shvatiti tek kao napad na digitalnu regulaciju, on je povezan s najnovijom američkom strategijom nacionalne sigurnosti. U tom dokumentu, objavljenom sredinom prosinca 2025., SAD upozorava da Europa, po njihovoj ocjeni, stoji pred rizicima koji sežu mnogo šire od tržišnih ili digitalnih napada. Taj se tekst bavi konceptom “civilizacijskog brisanja” (civilizational erasure), terminom koji prvi put u službenom strateškom dokumentu dobiva takav stupanj institucionalizacije.
Prema tom argumentu, američka administracija smatra da Europa nastoji kroz prekomjernu regulaciju, otvorene granice i slabljenje tradicionalnih ekonomskih i sigurnosnih struktura ugroziti same temelje zapadne civilizacije. Taj je narativ izuzetno problematičan jer se ne bazira nužno na empirijski dokazanim prijetnjama, nego na interpretacijama koje odgovaraju retorici određenih američkih desnih krugova. U nekim prijeporima unutar SAD-a, dijelovi strategije čak su opisani kao odjek teorija urote i kulturnog ratovanja, a Europa se prikazuje kao kontinent koji je “previše regulirao” i time je postao podložan unutarnjem raspadu.
Ta retorika otvara prostor za širi spektar američkih vanjskopolitičkih poteza, koji se više ne fokusiraju isključivo na klasične prijetnje poput terorizma ili vojnih sila, nego i na ideološke i kulturne aspekte, što uključuje i digitalnu autonomiju Europe. Ako SAD unutar strategije interpretira europske regulatorne politike kao “prijetnju slobodi govora”, to znači da će se u budućnosti američka sigurnosna doktrina i vanjska politika sve više oslanjati na nevojne alate, ekonomske pritiske, vizne restrikcije, informacijske kampanje, kao instrumente protuutjecaja.
Tehnološko natjecanje
To je presedan, jer dok su ranije američke strategije gledale ciljano na digitalne prijetnje, poput hakerskih napada, kibernetičke špijunaže ili tehnološkog natjecanja s Kinom, ova nova doktrina proširuje definiciju prijetnje na regulatorne pristupe demokracija drugih država. Time Washington legitimizira primjenu vanjskopolitičkih mjera protiv europskih pojedinaca i organizacija za koje smatra da utječu na američka ekonomska i komunikacijska prava. Američke upravne mjere protiv europskih regulatora i aktivista dolaze usred trgovinskih i tehnoloških napetosti.
Širi kontekst uključuje niz suspenzija i tarifa koje su se već počele primjenjivati između SAD-a i EU-a, od carina na čelik i aluminij do prijetnji dodatnim tarifnim mjerama ako EU ne ublaži digitalnu regulaciju. Potezi poput zabrane ulaska Europljanima zapravo su dio šire strategije pritiska u kojoj SAD pokušava iskoristiti sve raspoložive instrumente, carinske otpore, vizne politike, bilateralne trgovinske pregovore, kako bi potaknuo EU na reviziju svojih regulatornih okvira.
No to stvara problem. EU jasno odbacuje takav pristup i smatra da bi popuštanje pod pritiskom potkopalo regulatornu suverenost koja je Europi važna u konkurenciji s velikim američkim tehnološkim divovima. Ova dinamika vodi do činjenice da se transatlantski odnos sve više transformira iz tradicionalnog savezništva u sukob interesa, barem u nekoliko ključnih domena. Najvažnija je tehnologija i digitalna autonomija, jer EU se aktivno trudi smanjiti dominaciju američkih tehnoloških kompanija kroz regulaciju i poticanje konkurencije, dok SAD to vidi kao neprijateljski potez protiv svojih nacionalnih interesa. Tarife i kontratarife povećavaju troškove trgovine i stvaraju nesigurnost za kompanije s obje strane Atlantika.
Sloboda govora
U jeku je i borba “sloboda govora vs. regulacija sadržaja”. SAD inzistira na minimalnoj regulaciji kako bi zaštitio američki model slobode govora, EU inzistira na većoj odgovornosti platformi da suzbijaju nezakonit sadržaj. Kao rezultat toga, postoji realna opasnost da će sukob eskalirati u puni “trgovinsko-regulatorni rat” s brojnim uzajamnim mjerama i protumjerama, što bi dugoročno moglo destabilizirati transatlantske odnose, utjecati na globalne lance vrijednosti i otežati suradnju u pitanjima zajedničke sigurnosti ili tehnološkog razvoja. Ako gledamo unaprijed, situacija se raspliće u nekoliko mogućih scenarija s različitim implikacijama za EU, SAD, pa i šire.
Analitičari kažu kako bi najrigidnija opcija bila ona u kojoj SAD nastavlja s pritiscima, a EU uzvraća protumjerama kao što su ciljanje američkih regulatora, dodatne carine, ograničenja za američke kompanije unutar EU-a. To može stvoriti profesionalnu i političku konfrontaciju nalik na onu iz doba hladnog rata, ali usmjerenu na digitalna i gospodarska pitanja. U takvom bi scenariju partnerstvo SAD–a i EU-a ostalo formalno, ali praktična suradnja bila bi ograničena ili selektivna, s fokusom isključivo na zajedničke prijetnje, primjerice od Kine i Rusije. Realan je i scenarij fragmentacije transatlantskih odnosa. Baš ovih dana ruski zrakoplovi ponovno su viđeni na nebu iznad Baltika i ruske provokacije prema Europi ne prestaju.
Jasno je da Putin šalje poruku, koju je uostalom i sam diplomatski izrekao, da je spreman i na sukob s Europom. Pitanje je što Trump zapravo radi, kada znamo da od početka mandata pokušava, zapravo, izgladiti odnose s Rusijom te postati strateški partner, naročito u području iskorištavanja prirodnih dobara. Vječni trgovac Trump s jedne strane vidi priliku za zaradu, a s druge tromu i rastrzanu europsku administraciju i savez zemalja koji je teško branjiv bez američke podrške krene li Rusija u pohod na sjeverne zemlje članice NATO-a.
Novo samopouzdanje
Zamah proteklih tjedana te ruski uspjesi na ukrajinskom frontu, koje je Putin nedavno tijekom četverosatnog govora simbolički prikazao na karti Rusije iza sebe koja je sadržavala i pripojene ukrajinske oblasti Zaporižje, Herson, Donjeck i Krim, ruskom imperatoru daje novo samopouzdanje da će ovaj iscrpljujući rat možda dobiti. Štoviše, realno gledano, ispoštuje li se Trumpov plan za mir, Ukrajina je mnogo krvi uzalud prolila, jer Rusiji prema tom planu pripadaju brojni ukrajinski teritoriji te prateća prirodna bogatstva, jer u rat se nikada ne ide bez šireg interesa.
U svemu tome Trump vjerojatno Europsku uniju vidi kao dosadno briselsko birokratsko zabadalo koje nema realnu snagu oduprijeti se Putinu, pa onda uvrijeđeno reagira kada ta ista birokracija donese edikte kojima pokušava štititi svoje građane, ali na štetu milijardi dolara profita američkih korporacija, vlasnika društvenih mreža i sustava za masovnu komunikaciju. Ako eskalacija preraste u sveobuhvatne protumjere, postoji rizik da se transatlantski blok neformalno fragmentira. To znači da bi neke europske države mogle početi tražiti bilateralne aranžmane sa SAD-om, dok bi druge, potaknute ekonomskim i tehnološkim interesima, divergirale prema svojim neovisnim digitalnim politikama.
U tom slučaju Europa bi se polarizirala oko politike prema Americi, dok bi SAD gubio koherentnu europsku savezničku poziciju. Najmanje destabilizirajuća, ali najteža politika jest pregovaračko resetiranje. Ono bi uključivalo kompromis o dijelu DSA reguliranja, definiranje jasno ograničenih jurisdikcija i dogovor o zajedničkim standardima za digitalnu platformsku odgovornost, uz simultano rasterećenje trgovinskih napetosti.
Politička volja
To bi zahtijevalo političku volju u oba bloka, što danas izgleda daleko, ali nije nemoguće ako se pritisak javnosti i ekonomskih aktera poveća. Najrealniji srednjoročni scenarij jest da EU i SAD ostaju strateški partneri u ključnim područjima, naročito sigurnosti protiv Rusije ili Kine, ali ujedno i konkurirajući blokovi u području digitalne regulacije i ekonomskih interesa. To znači da bi transatlantski savez postao “kooperativno kompetitivan”, uz suradnju tamo gdje je zajednički interes, a sukob tamo gdje su strateški interesi divergencija.
Ako se ova zabrana ulaska europskim dužnosnicima i aktivistima promatra kao izolirani incident, onda se promašuje njezin stvarni politički smisao. Ovdje nije riječ o kazni za “cenzuru”, niti o osobnoj osveti Donalda Trumpa Thierryju Bretonu ili europskim regulatorima. Riječ je o demonstraciji moći i redefiniciji hijerarhije unutar zapadnog svijeta. Poruka nije poslana samo Bruxellesu nego cijelom europskom političkom i institucionalnom ekosustavu, a glasi da Sjedinjene Američke Države više ne prihvaćaju da Europa samostalno oblikuje pravila koja pogađaju američke interese. Pitanje koje se sve češće postavlja u europskim diplomatskim i sigurnosnim krugovima jest jača li SAD ovakvim potezima svoje novo, tiho redefinirano partnerstvo s Rusijom, i to nauštrb Europe?
Odgovor nije jednostavan, ali obrasci ponašanja upućuju na zabrinjavajuće zaključke. Trumpova vanjska politika nikada nije bila utemeljena na klasičnom shvaćanju savezništava. Za njega, međunarodni odnosi nisu sustav vrijednosti, nego transakcija moći. U takvom okviru, Rusija nije nužno neprijatelj, nego potencijalni partner u razgradnji liberalnog međunarodnog poretka koji Trump i njegovi saveznici doživljavaju kao prijetnju vlastitoj političkoj agendi. Europa, s druge strane, u tom je poretku simbol onoga što Trump prezire: regulatorna država, multilateralizam, institucionalna ograničenja moći, nadnacionalno odlučivanje. Paradoksalno, u toj ideološkoj jednadžbi Moskva postaje manje problematična od Bruxellesa. Ne zato što je demokratskija, nego zato što je predvidljivija u autoritarnom smislu. Važno je biti precizan, ovo ne znači da SAD i Rusija ulaze u formalno savezništvo.
Strateška autonomija
Ali znači da se geopolitički interesi sve češće preklapaju u destabilizaciji europskog projekta. Rusiji odgovara slaba, podijeljena Europa bez stvarne strateške autonomije. Trumpovoj Americi odgovara Europa koja je ovisna, disciplinirana i lišena regulatorne moći nad američkim korporacijama. Interesi nisu identični, ali su kompatibilni. U tom kontekstu, napadi na europski digitalni suverenitet nisu sporedna tema, nego strateški udarac. Digitalna infrastruktura danas je jednako važna kao energetika ili vojna logistika.
Tko kontrolira platforme, kontrolira javni prostor, informacijske tokove i političku dinamiku. Ako Europa izgubi kontrolu nad tim područjem, gubi stvarnu autonomiju, bez obzira na to koliko govori o “strateškoj neovisnosti”. Europski problem u ovoj krizi nije nedostatak zakona, nego nedostatak realpolitike. Godinama se pretpostavljalo da je transatlantski odnos neupitan i da će zajedničke vrijednosti uvijek prevladati. Ta pretpostavka sada se urušava. SAD jasno pokazuje da su mu vlastiti interesi ispred savezništva, a Rusija koristi svaku pukotinu koja se pritom otvara. Ako Europa ne izvuče zaključke iz ovog slučaja, posljedice će biti dugoročne.
Nije riječ samo o DSA-u, platformama ili cenzuri. Pitanje je hoće li EU ostati politički subjekt ili će se postupno svesti na regulatornog administratora unutar američko-ruskog geopolitičkog nadmetanja. Ova kriza razotkriva i jednu neugodnu istinu. Europa je dugo živjela u iluziji da je povijest završila, da se geopolitika može zamijeniti pravilnicima i direktivama. Trumpova administracija brutalno podsjeća da nije tako. Svijet se vratio logici sile, pritiska i interesa. Tko to ne prihvati, bit će marginaliziran.
EU može postojati samo ako je saveznik Amerike
Trumpova administracija ovim potezom uvodi presedan koji je izuzetno opasan za dosadašnji model savezništva. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata SAD otvoreno kažnjava europske političke aktere zbog zakonodavnih odluka donesenih u demokratskom procesu unutar EU-a. Time se implicitno poručuje da europska demokratska suverenost vrijedi samo dok je kompatibilna s američkim interesima. Sve izvan toga postaje “sigurnosni problem”.
Važno je naglasiti da zabrana ulaska nije simbolična mjera. Ona je instrument američkog državnog aparata, inače rezerviran za teroriste, organizirani kriminal, autoritarne dužnosnike ili osobe povezane s ozbiljnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Stavljanjem europskih regulatora i aktivista u istu kategoriju, Washington briše granicu između saveznika i protivnika. To nije retorika, to je operativna politika.
Europa pokušava regulirati tržište, a Amerika pokušava zaštititi hegemoniju
Trumpova poruka Europi ima tri razine. Prva je razina disciplinska. Poruka glasi da se regulatorni aktivizam koji pogađa američke tehnološke kompanije više neće tolerirati kao “unutarnja europska stvar”. Druga je razina ideološka. Trumpova administracija jasno poručuje da europski model upravljanja internetom, koji uključuje ograničenja govora mržnje, dezinformacija i nezakonitog sadržaja, smatra ideološki neprijateljskim.
Treća je razina geopolitička: SAD pokazuje da je spreman koristiti tvrdu moć protiv vlastitih saveznika kako bi zadržao globalnu dominaciju u digitalnoj sferi. Ovdje dolazimo do ključne točke: ovo nije obrana slobode govora, nego obrana poslovnog modela. Američke platforme nisu napadnute zato što izražavaju mišljenja, nego zato što su europskim zakonodavstvom prisiljene preuzeti odgovornost za sadržaj koji distribuiraju. To je temeljni sukob. Europa pokušava regulirati tržište, Amerika pokušava zaštititi hegemoniju. Zašto je ovo opasnije nego što izgleda? Zato što uvodi logiku u kojoj se savezništva više ne temelje na zajedničkim vrijednostima, nego na potpunoj usklađenosti interesa.
U takvom modelu Europa nije partner, nego junior koji mora birati, a na stolu su poslušnost ili kazna. To je logika imperija, ne savezništva. U tom smislu, zabrane ulaska nisu kraj priče, nego početak novog obrasca. Ako Europa popusti, presedan je postavljen. Ako ne popusti, slijede novi pritisci, trgovinski, financijski, sigurnosni. Trump ovdje ne testira zakon, nego testira karakter Europe.
