Dva rođaka, a stotinu godina braka. Baš tako kreće jedna lijepa i zanimljiva priča što se u subotu navečer ispriča u pitoresknim Ričicama poznatom selu Imotske krajine, odakle su ljudi desetljećima odlazili u tuđinu da bi radeći, osigurali bolji život svojoj obitelji.
Mnogi i dan danas, u ovom primjeru i 53 godine još su u tuđini, u Njemačkoj. Sada u Ričicama ima sedamdesetak stalno naseljenih Ričičana, a isti ili veći broj njih stanuje u samo jednoj ulici u Frankfurtu, ili nekom drugom gradu u Njemačkoj. No, ostavimo to sada po strani, rekosmo da je ovdje riječ o predivnoj priči što se ispriča večeras u Ričicama, čiji je moto samo i jedino – ljubav.
Tako se u tamošnjoj župnoj crkvi svetoga Ivana obavio čin obilježavanja 50 godina braka dva prva rođaka, ili kako nam rekoše u Ričicama, dva stričevića. Od dva brata djeca.
Jedan je Jozo Kilić Grgić, a drugi je Nikola Kilić Grgić. Jozi je 73, a Nikoli 71 godina.
Jozo već pune 53 godine radi u Frankfurtu, a Nikola je u mirovini i živi u Splitu, ali nema tjedna da nije u rodnim Ričicama. Oba rođaka imaju kuću do kuće i naprosto su nerazdvojni kada Jozo dođe iz Njemačke. Isto tako i njihove obitelji. Jozina žena je Dinka, a Nikolina Ana.
Rođaci Jozo i Nikola oženiše se u svega nekoliko dana na početku 1976. godine. Zajedno u svojoj župnoj crkvi svetoga Ivana gdje su te godine primili sakrament ženidbe, u subotu zajednički proslaviše 50 godina braka. Bijaše to događaj u Ričicama. Jer kako nam rekoše mještani, nema dana kada se ne piše i ne govori kako se ova ili ovaj rastavio nakon samo nekoliko mjeseci braka, ili godine dana, e, pa kada naš Jozo i Nikola slave pola stoljeća, to je vrijedno prave fešte.
Zvuci automobilskih sirena, bakljada, pirotehnička pucnjava. Mjesni župnik don Neven Vuković koji je zapravo divno izrežirao ovaj događaj dočekao je slavljenike ispred crkve i otkrio im da je on pozvao novinara Slobodne Dalmacije da zabilježi ovaj jedinstven događaj. A mi iskoristismo onih pet, deset minuta prije početka svečane svete Mise za slavljenike, kako bi doznali nešto više o stogodišnjici braka dva rođaka.
– Jesam još u Frankfurtu 53 godine sam radio kao građevinski radnik, a uz mene uvik bijaše moja Dinka. Imamo četvero dice, šestero unučadi. I oni su gori, ali ja i Dinka ćemo uskoro doli u Ričice. A to što me pitaš kako smo izgurali 50 godina ja Dinka, bolje pitaj nju – veli Jozo poznat po junačkim brkovima.
– A kako sam izgurala. Da se našalim, Jozo mi bijaše do podne tko kruh svagdašnji, a poslije podne kruh s malo paprike.A tako ti je to. Eto iz istog neba grije te sunce, iz istog neba dođe i krupa. Tako ti je to i kod ljudi. Ali, prijatelju moj kod mene i moga Joze uvijek pobijedi ljubav i samo ljubav uz Božji blagoslov – veli nam vesela Dinka.
– Tako ti je moj prijatelju i kod nas – nastavi priču Ana žena od Nikole. Na vlas ista priča.
– Mi ti živimo u Splitu imamo troje dice i osmero unučadi. A kako su Jozo i Nikola vezani, tako su naša dica i unučad. I kod mene i moga Nikole uvijek pobjedi ljubav koja nas održa do dana današnjih i ako Bog podari zdravlje vidimo se mi na dijamantnoj obljetnici – veli Nikolina žena Ana.
Baš tako, rekli bismo,za sve dobro zaslužena je ljubav. A ta ljubav lebdjela je i na svetoj misi za slavljenike, lebdjela je u divnoj propovijedi don Nevena Vukovića, među punom crkvom Sv. Ivana. I petarde i vatromet, bengalke i pjesma uklopili su se u tu riječ, a to bijaše ljubav. Predivna večer u malim Ričicama. Jozo i Dinka, Nikola i Ana dobiše od don Nevena lijepo uokvireni Papin blagoslov za 50 godina braka, Pape Lava XIV, pa mnoge darove od rodbine, bilo je fotografiranja, čestitanja. Ma lebdjela je zaista ljubav nad ovim rođacima iz Ričica, njihovim suprugama, djeci, unučadi, susjedima, nad svima nama. Nek živi ljubav!!
