Otmica venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura i brza, gotovo kirurška intervencija izvana otvorile su pitanje koje nadilazi samu Venezuelu. Je li tim činom pređen Rubikon međunarodnih odnosa ili smo samo svjedočili onome što je, u različitim oblicima, postojalo desetljećima, ali se sada više ne skriva iza diplomatskih fraza i rezolucija Ujedinjenih naroda.
Slike operacije koja je provedena bez formalnog rata, bez višemjesečnih najava i bez suglasnosti međunarodnih institucija djeluju kao signal da ulazimo u novu fazu globalne politike. Fazu u kojoj velike sile, kada procijene da im je interes ili moralni argument dovoljno jak, jednostavno djeluju – a ostatak svijeta reagira naknadno, često nemoćno.
Pitanje koje se nameće nije samo je li Maduro bio legitiman predsjednik ili autoritarni vladar koji je godinama gušio demokraciju i kršio temeljna ljudska prava. Pitanje je tko ima pravo odlučiti kada su ti kriteriji prekršeni do te mjere da opravdavaju izravnu intervenciju i fizičko uklanjanje šefa države.
Neki mogu, neki ne
Politički analitičar Davor Gjenero smatra da je ključ upravo u toj dimenziji. Prema njegovu tumačenju, međunarodni poredak nije narušen ako je intervencija usmjerena protiv režima koji sustavno krši ljudska prava i nema stvarni politički legitimitet. U tom kontekstu, kaže Gjenero, prestaje vrijediti klasični koncept suvereniteta.”Meni se intervencija protiv Madura ne čini problematičnom zbog toga što nije imao politički legitimitet i kršio temeljna ljudska prava. Kad su ugrožena temeljna ljudska prava, prestaje važiti suverenitet”, ističe Gjenero.
Takav stav oslanja se na praksu koju je desetljećima provodio Izrael, posebice kada je riječ o hvatanju i kažnjavanju ratnih zločinaca. Gjenero podsjeća da su izraelske operacije često bile provedene izvan granica države, bez klasičnih međunarodnih mandata, ali nisu ozbiljno dovele u pitanje međunarodno pravo jer su bile usmjerene na zaštitu temeljnih ljudskih prava. No, istodobno upozorava da takav model nije univerzalan niti primjenjiv na sve države. “Nažalost, mi nismo Izrael. Nismo tako superiorni da bismo to mogli”, kaže Gjenero, jasno povlačeći crtu između globalnih i regionalnih aktera.
Upravo tu nastaje najveća nelagoda. Ako velike sile mogu intervenirati, hapsiti ili uklanjati lidere drugih država, tko odlučuje gdje je granica? I tko jamči da se takva praksa neće pretvoriti u novi modus operandi međunarodnih odnosa? Hipotetsko pitanje – što bi se dogodilo kada bi, primjerice, Hrvatska poslala helikoptere u Srbiju kako bi otela Vojislava Šešelja ili Veselina Šljivančanina, osuđene ratne zločince koji slobodno šetaju? Ono što je jednoj sili dopušteno, drugoj bi značilo trenutnu političku, pravnu i sigurnosnu katastrofu.
Gjenero naglašava da je razlika upravo u kontekstu i moći. Izrael i SAD djeluju iz pozicije vojne, obavještajne i političke nadmoći, uz prešutnu ili otvorenu podršku dijela međunarodne zajednice. Male i srednje države nemaju taj luksuz, bez obzira na moralnu argumentaciju. Ipak, intervencija u Venezueli nosi još jednu dimenziju – ekonomsku. Trumpovo inzistiranje na nafti i vlasničkim pravima otvara pitanje hoće li smjena režima rezultirati poništavanjem nacionalizacija i povratkom zapadnog kapitala. Upravo će taj aspekt, smatra Gjenero, pokazati stvarni karakter intervencije.
Tko je sljedeći?
“Ako se pokaže da je fokus na nafti i vlasničkim pravima, to će biti mjera stvarnog efekta intervencije”, upozorava on. Zasad, kaže, ne znamo kakav će biti politički “follow up”. Nije uspostavljen novi, stabilni poredak niti je jasno afirmirana izborna pobjeda oporbenog kandidata koji je, prema brojnim procjenama, doista pobijedio Madura na izborima. Time se otvara nova dilema: je li cilj bio zaštita ljudskih prava ili tek uklanjanje problema, bez jasne strategije što dolazi poslije. Povijest pokazuje da upravo taj vakuum često proizvodi nove krize, radikalizaciju i dugotrajnu nestabilnost.
Intervencija u Venezueli tako postaje ogledni primjer svijeta u kojem se pravila fleksibilno tumače, a međunarodni poredak više ne počiva na formalnim procedurama, nego na odnosu snaga i interpretaciji moralne nužnosti.
Pitanje “tko je sljedeći” više nije teorijsko. Ono se postavlja u Africi, na Bliskom istoku, u Latinskoj Americi, ali i u europskom susjedstvu. Ako je Rubikon prijeđen, povratka na staro više nema. Za male države poput Hrvatske to znači samo jedno: Sigurnost se više ne može promatrati kroz klasične obrasce teritorija, vojske i savezništava. Svijet ulazi u fazu u kojoj moć, brzina i informacija vrijede više od formalnog prava. I upravo zato venezuelanski slučaj nije daleka latinoamerička priča, nego upozorenje koje se, prije ili kasnije, može preliti i bliže nego što se danas čini…
