“Brate, u Splitu nemaš di kupit dobar burek ko u Bosni” raspravljala je grupica mladića u prolazu. Zašto bi burek u Splitu uopće morao biti na razini onog koji pripremaju naši susjedi? Do sada nismo čuli da se netko žali što u Sarajevu nije pronašao vrhunski crni rižot ili što u Mostaru kamenice nisu poput onih u Stonu. Zašto bi jedan mediteranski grad trebao imati vrhunski burek? Nakon šetnje gradom, shvatili smo da veliki dio splitske gastronomske ponude s Mediteranom više nema veze. Turizam nam je pojeo Mediteran.
Rezultat toga je balkanska inačica Lloret de Mara, glavna destinacija za ekskurzije i “party oaza” koja strancima prodaje pub crawl ture pod geslom “the best night you will never remember”. Postali smo grad koji je najbolje popišati pa zaboraviti. Potvrđuju to odgovori turista koji redom svi kažu da su ovdje stigli zbog ludih provoda o kojima su čuli od svojih prijatelja. Zapeli smo u beskonačnoj petlji.
Sa svakog kantuna smrdi staro ulje iz friteza, kafići nude koktele svih mogućih fluorescentnih boja, starim kalama odzvanja zapadna elektronička glazba. Hamburgera, kebaba, smrznutog pomfrita, ribljih štapića, pizza cutova, tortilja, lisnatog ne fali. Prisvojili smo puste turske, američke, francuske, grčke i meksičke recepte s time da ih nismo ni kopirali kako treba, ali smo zato nabili cijene. Kao simbol se nameće gumena, žuta patka koja je postala glavni suvenir. Cijelu ponudu prilagodili smo strancima, a prilagodba nikada nije bila u duhu Splita.
Stoga je jasno zašto burek u Splitu treba biti dobar: puno je bolji kao lijek za mamurluk od crnog rižota. A možda ipak možemo sačuvati identitet i pratiti moderne party trendove: u “liquor storesima” prodavati rasol! Dobro su znali naši stari što je najbolje za izbrisati tegobe prijašnje večeri, znalo se zabavljati i prije Ultre.
