Od vremena Lucescua preko Fonsece i De Zerbija, projekt iz snova ukrajinskog kluba nastavlja se unatoč ratu. Carlo Nicolini, talijanski trener koji je godinama bio dio Narancio stožera, priča nam o tome: “Smješteni smo u Lavovu, putujemo 7 sati autobusom da igramo konferencijske utakmice kod kuće u Krakowu. Od veterana Pedrinha i Marlona Santosa do strijela Eguinalda i Newertona, ovo su naši Brazilci. A jedan doista ima stigme apsolutnog prvaka…”
Veliki klasik europskog nogometa: žaliti se na kalendar, a birati na onaj protivnika koji je mogao odmoriti dodatno poslijepodne. Za sljedećeg trenera koji to učini, sjetite se Šahtara iz Donjecka, koji ima sjedište u Kijevu, ali je zapravo u Lavovu, ne može letjeti jer je Ukrajina razdvojena ratom i kada treba igrati europsku utakmicu treba mu sedam sati autobusom – ako sve bude u redu s provjerama između dvije carine, različitim i mogućim – samo da stigne do Krakowa, domaćeg mjesta određenog za domaće utakmice Konferencije. Zamislite kada tada mora uhvatiti avion ili otputovati na domaće utakmice, često ima vremena samo za brzi završetak i ide. Ipak, brzo putuje prema osmini finala Europe i prvi je u ligi gdje je konačna pobjeda vrijedna kvalifikacija za Ligu prvaka. Šahtar je i dalje simbol, ne samo Ukrajine, već i načina igranja nogometa, zabavan za one koji ga gledaju i isplativ za one koji ga igraju. I prije svega i dalje je Brazil Europe: čak i sada dovodi dvanaest zelenih i zlatnih igrača u sastav Arde Turana, nekadašnje zvijezde Simeoneovog Atletica koji u ovim krajevima lovi novu slavu na klupi. Manje-više kao u vrijeme Lucescua, Fonsece i De Zerbija.
