Iako mnogi smatraju da su se još u vrijeme stare Narone, na Neretvi odvijale razne lučke aktivnosti, bar za sada za to nema pouzdanih pismenih dokaza. Međutim, sa sigurnošću možemo ustvrditi da je Drijeva, današnja Gabela, bila prva luka u donjem dijelu Neretve, o čemu postoje mnoga svjedočanstva i dokumenti u dubrovačkim, mletačkim i turskim arhivima, koje je detaljno istraživao Dragan Jurković Bokin iz Zagreba.
Trgovanje rad i paša
Prostor oko ušća rijeke Neretve oduvijek je imao vrlo važan strateški i trgovački značaj. To je bio izuzetno pogodan prostor koji je spajao područja na moru sa unutrašnjim dijelom ovih krajeva, Bosnom, Austrijom, Mađarskom.
Prijašnje ušće Neretve kod Gabele je bilo naseljeno još u rimskom dobu, čemu svjedoči veliki broj pronađeniih rimskih iskopina i predmeta. Pred ulazom u Gabelu stoji velika kamena skulptura krilatog lava s natpisom: ” Pax tibi Marce evangeliste meus ” što znači: ” Mir tebi Marko moj evanđeliste “,, koji je bio simbol nekada moćne Mletačke Republike.
“Gabela je od 15. do 18. stoljeća bila veliko trgovačko središte, ali i značajna strateška tvrđava na mletačko-turskoj granici. Za prevlast nad Gabelom sukobljavali su se razni politički i ekonomski interesi. Turci je zauzimaju 1477. kasnije Mlečani 1694. ali je ponovo vraćaju Turcima 1718. potpisom mirovnog sporazuma u Požarevcu. Za vrijeme Austrougarske i izgradnjom željezničke pruge od Sarajevo do Metkovića, te dalje do Dubrovnika, Zelenike i Nikšića, Gabela postaje glavno prometno čvorište. Današnja Gabela se zvala Drijeva, što znači drvo, lađa, skela ili pristajalište za brodove, robu, odnosno gdje se pristaje radi trgovine. Drijeva je u srednjem vijeku bila središte Neretvanske krajine. Dubrovčani su je zvali Forum Narenti kao i Mercatum Narenti. Tek pod vlašću Mlečana, Drieva je dobila današnje ime Gabela (“gabella” na talijanskom znači carina)”, pojašnjava Jurković.
Prvi put se ovo mjesto kao trgovačko područje spominje 1186. u ugovoru koji su Dubrovčani sklopili sa srpskim županom Nemanjom. Tim su ugovorom Dubrovčani sebi osiguravali slobodu “trgovanja, rada i paše” na Neretvi. Budući da se ta trgovina prema ugovoru imala obavljati po “starom običaju”, znak je da su Dubrovčani još i prije te godine tamo trgovali, o čemu nema pouzdanih dokaza, ali se pretpostavlja da je to moglo biti još prije stotinu do dvije stotine godina. Trgovište u Drijevi se protezalo od današnjeg sela Trsane na lijevoj obali Neretve (nasuprot Gabele) do Višića. Na tom području su pronađeni ostaci zgrada, a usmena narodna predaja sačuvala je ove stihove:
“Sedamdeset i sedam ćilita, odnosno katanaca, otvarali su 77 dućana raznovrsnog trgovačkog obrta i radnji, koje su svakodnevno davale puls toj trgovačkoj varoši, koja je bila zaštićena nasipom kako bi se očuvala od poplava. Zato su u njoj robna skladišta, carinarnica i ostale trgovačke zgrade bile izgrađene većinom od drvene građe. Dubrovačka Republika imala je u Drijevi svoju vlastitu koloniju, zvanu Osobljani, koja je imala i svoju neovisnu upravu i sudstvo. Od tih Osobljana pa do ušća čitavom lijevom stranom Neretve dominirali su dubrovački trgovci, većinom sa svojim vlastitim posjedima (koje su kupili ili na neki drugi način dobili svojom vještom diplomacijom). Tu možemo ubrojiti i otočić Osinj, gdje su pristajali veći brodovi, zatim Slivno, pa Posrednica, na čijem je mjestu kasnije osnovana varoš Opuzen, gdje su Dubrovčani imali svoja skladišta za robu, koju su dalje otpremali u unutrašnjost. Pored Opuzena su imali u svom posjedu i naselje Brštanik”, kaže Jurković. Ogromne količine soli što je Dubrovačka Republika proizvodila u svojim solanama u Gružu, Šipanu, Stonu, Dubrovčani su plasirali preko Neretve duboko u unutrašnjost sve do Kosova, gdje je posebno bila potrebna planinskim stočarima.
Otprema se odvijala vlastitim i to većim brodovima, Dubrovčani bi robu dovozili do otočića Osinj na današnjem ušću Neretve ili do gradića Posrednice (današnji Opuzen), a odatle bi je manjim lađama prevozili do Drijeve, gdje su imali svoja velika skladišta. Oni su bili zakupci i carina i skladišta.
Dolazili i Katalonci
– Dana 6. studenoga 1278. dubrovački trgovac Marin Kišenja požalio da su ga na putu u Neretvu opljačkali Vratislav Martić i Dobromis Toplić te mu odnijeli svilu, vunu, papar… Najviše se trgovalo sa soli, ne samo dubrovačkom. Nešto kasnije kad je Venecija dobila neretvansko trgovište (1452.) Od Herceg Stjepana zbog toga što je ovaj zaratio s Dubrovčanima, a posebno kroz 17. i 18. stoljeće promet soli je navraćao u Neretvu sa svih strana: s Paga, Šibenika, Kotora, Drača i iz donje Italije. Sol je bila vrlo važan proizvod u srednjovjekovnoj trgovini, neophodna za ishranu stanovništva, stoke, za konzerviranje mesa i ribe, te pripremanje stočarskih proizvoda. Sol je bila glavni izvor prihoda Dubrovčanima još od razdoblja bizantijske vlasti”, ističe Jurković.
Venecija je u 18.stoljeću u konkurenciji s Dubrovnikom, uvozila najveći dio soli preko Neretve, gdje je otvorila veliko stovarište. Na taj način je Neretva postala mjesto, gdje su stranci stjecali ogromni kapital, jer je sol donosila velike profite i zaradu. Dubrovčani su uspostavili trgovačke veze i s dijelovima Španjolske, što je uveliko podiglo i važnost ušća Neretve, gdje su zbog trgovine dolazili Katalonci.
“S ušća Neretve odvozila se i drvena, hrastova i brijestova, građa za gradnju galija. U to vrijeme Neretva je bila bogata šumama, što dokazuje podatak da su Turci odvozili iz Neretve drva za gradnju i obnovu hercegova grada Novog (Herceg Novi) koga su osvojili 1482. Dubrovačko vijeće zaključuje 24. lipnja 1508. da se za plaću uzmu brodovi, koji će voziti u Novi drvo iz Neretve, što se tamo siječe kao i ostale stvari potrebne za gradnju novskog grada. Drijeva je kao značajno trgovište i vrata koja vode u unutrašnjost, postala zanimanjem brojnih trgovaca, a posebno Dubrovčana. Zbog osobite važnosti, Drijeva je vrlo često mijenjala gospodare. Početkom 14. stoljeća ona je s dolinom Neretve spadala u Rašku. Nakon smrti kralja Milutina 1321. prisvaja ih bosanski ban Stjepan Kotromanić. Tako je sve do 1357. Drijeva ostala u bosanskoj vlasti. Te godine bosanski kralj Tvrtko morao je ustupiti ugarskom kralju Ludoviku dio Huma na desnoj obali Neretve zajedno s Drijevom.
Pet ratnih galija
Krajem 1382. Drijeva je opet u sastavu bosanske države” govori Jurković i ukazuje na neke zanimljivosti:
“U to vrijeme ponekad su i Dubrovčani gradili u Neretvi dosta velike brodove. Tako se brodograditelj Budak Radovanić 5. siječnja 1382. obvezao sagraditi brod tipa “koke” za potrebe brodara Tadije pok. Jakova iz Firenze i Marinka Bratoslavića. U 14. stoljeću bio je to najveći i najsigurniji trgovački brod za mediteransku plovidbu. “Koka” je mogla ponijeti oko 200 tona tereta s posadom oko 40 mornara. Imala je dvadesetak prostorija za spavanje, prostor za desetak vojnika koji su čuvali brod od pljačkaša te dvije do tri krušne peći”.
S Brštanikom je kralj Tvrtko dobio izlaz na more, a naredio je i izgradnju manjeg brodogradilišta. On je htio spriječiti gospodarsko-prometnu ovisnost o Dubrovniku te je otvorio i solanu i novo trgovište u Brštaniku, na što su Dubrovčani oštro reagirali i poslali u Neretvanski kanal pet galija s vojnicima, a nešto kasnije i osam naoružanih brodova. Pod zapovjedništvom Vuka Vlaha Bobaljevića, Dubrovčani su zapalili i uništili veći dio trgovišta.
Dubrovčani su na ušću Neretve imali i svog upravitelja, koji je imao jednu lađu s mornarima te čuvao ušće od švercera soli. Mornari su na toj barki hvatali mnoge ljude u donjem toku Nereteve, koji su se bavili krijumčarenjem soli. Takvima je upravitelj, zajedno sa sucima, izricao kazne.
