Prođe i drugi povijesni “dan D” za Imotski. Prođe i drugi koncert u Gospinu docu, onaj samostalni Thompsonov… Prodefiliralo je, što imotskim ulicama i trgovima, što Gospinim docem, u ta dva dana, utorak i četvrtak, brat bratu, oko 50 tisuća ljudi. Nikad više u Imotskom. Skoro pa puna dva Poljuda, iliti dva puta cijela Imotska krajina. I tako nepuna 24 sata poslije odlaska sa stadiona i posljednjega gledatelja, u petak, kada još cijeli Imotski i Imotska krajina pričaju o tim povijesnim glazbenim spektaklima, Imotski nastavlja živjeti svojim svakodnevnim ritmom….
Pokušali smo, da nas krivo ne shvate oni koji su se ovih nekoliko dana naprezali da taj lijepi gradić Dalmatinske zagore stave na stup srama, upravo zbog njih vidjeti jel‘ u Imotskom ostao još koji ustaša i hoda li ulicama, pjeva li “Juru i Bobana”. Na njihovu žalost, nigdje ni ustaša ni Jure ni Bobana. Ma treba kazati da ih ne bijaše isto tako ni u kasnoj večeri utorka, nakon koncerta, ni u četvrtak, isto nakon drugog koncerta, kada imotski gosti odoše svojim kućama, a Imoćani još malo ostadoše u središtu svoga mjesta popiti koje pivo i prokomentirati najnoviji dio povijesti svoga grada.
E, vidite li tu nešto zanimljivo? Svakako, tko hoće vidjeti i pročitati normalno, vidi da je to “veliko ustašovanje imotskim ulicama” uvoz. Da sada ne nabrajamo stotine mjesta iz susjedne Bosne i Hercegovine, naše županije, pa iz cijele Hrvatske, odakle su pristizali ljudi, ponajviše oni mladi, kako bi bili na koncertima.
Odmah treba kazati da se pjevalo i uzvikivalo ni više ni manje nego kao na nekoj nogometnoj ili drugoj utakmici saveznog ranga, kada dođu gostujući navijači. I onda se samo konstatira da su pjevali “to i to”, a onda se prijeđe na tijek događanja na terenu. No nitko, počevši od predsjednika Milanovića i svih onih “dobronamjernih” kolega, niti jednom jedinom rečenicom nije istaknuo onu krucijalnu činjenicu. Nikada, ama baš nikada, Imotski nije doživio ovo što je doživio u utorak 6. kolovoza i u četvrtak 8. kolovoza. Nikada u Gospinu docu, pa ni za koncerte u najvećoj nacionalnoj euforiji, nakon oslobađanja Hrvatske, nije bilo više naroda, a da u toj masi u utorak i četvrtak – gdje su bile cijele obitelji s malom djecom, stariji ljudi sa štapom u rukama, tamo dolje na terenu gdje nije mogla pasti ni iglica – nije bilo ama baš nikakva ekscesa, problema, intervencije Hitne, vatrogasaca, policije…
Nekoliko bengalki oduzeto je na ulazima, stotine bijahu “prošvercane” kao po receptima Torcide na svakom hrvatskom stadionu gdje igra Hajduk, i to je kraj priče. Dvadeset i kusur tisuća duša izađoše iz grotla stadiona u samo pola sata, bez ikakvih problema. Nitko ne napisa da je produkcija koncerta bila na razini najvećih koncerata u najvećim hrvatskim dvoranama i stadionima, nitko ne spomenu da se tijekom službenog dijela programa nije čuo u Gospinu docu “ni Jure ni Boban”, osim pjesama koje se svakodevno pjevaju i vrte na našim radiostanicama.
Ni manje ni više, u par navrata skandiralo se političarima kao i na običnoj nogometnoj utakmici ili nekom manjem političkom skupu oponenata druge stranke. Uostalom, koga je i bila briga za to kad su se ljudi došli zabaviti i napuniti dušu ugođajem… I konačno ono najvažnije, a to je da su svi bili okruženi sigurnošću. Pa tko bi po mrklom mraku izlagao riziku svoju malu djecu, na njima nepoznatom mjestu, a da nisu bili sigurni? Neka sutra i ubuduće bude tako na svim sličnim skupovima i koncertima u Lijepoj našoj. Zaključimo, Imotski nije niti može biti grad slučaj s ispadom nekoliko grupa pivom ošamućenih mladića. I još nešto. Majice, šalovi, transparenti… prodavali su se po imotskim ulicama legalno, nitko od policije, inspekcije ili netko treći nije prekinuo tu prodaju, znači ona je bila legalna.
Neka se uredno pročita i najnovije izvješće policije o događajima u Imotskom – o identificiranju jedne osobe koja je ogrnula Tinov spomenik zastavom, o identificiranju jednoga! prodavača majica koji je pustio “Juru i Bobana”, te konačno o jednom ugostitelju koji je, da bi privukao goste, preko zvučnika pustio pjesme koje su kažnjive po zakonu. Nećemo sada o tome tko je i koliko zaradio na koncertima, ali konstatirajmo da su svi bili zadovoljni. Osim još uvijek ljutitih, s pravom, Imoćana jer ih se prozvalo, kao i njihov grad.
