U ribarstvu je došlo do smjene generacija – mnogi ribari nemaju kome ostaviti svoje brodove, a sve je teže pronaći ljude koji žele raditi tako težak posao.
– Koliko nam je teško naći posadu, koliko nam je teško naći mlade ljude, to je nenormalno.
Realno, puno je lakši posao turizam. Sve se više ljudi okreće turizmu, a nama čovjek mora biti mjesec dana na brodu – čistiti, prati, slagati, sortirati, biti u vodi, biti mokar i prljav…, – žali se Antonio Šunjić, predsjednik Ceha ribara SDŽ.
Srećom, ima i pozitivnih primjera. Obitelj Linčir ima posljednji veliki ribarski brod na Visu. Braća Ivo i Tonko Lončar prvi su put bili u ribolovu bez oca Tonija, koji je, možemo reći, odgojio prave nasljednike.
– Otkad smo se mi rodili, on je na moru. To je odmah krenulo od početka – jedan brod, drugi brod poslije i tako dalje… – kazao je za HRT Ivo Lončar iz Visa.
– Uvuklo nam se pod kožu. Ja nisam baš nešto od škole. Cijeli život to gledam, to radim, u to sam se zaljubio i jednostavno nisam imao druge opcije nego to – govori Tonko Lončar.
Za sada uspijevaju popunjavati posadu uglavnom Višanima. Svojim vršnjacima poručuju da je ovo doista težak posao, ali da se može dobro zaraditi i da ima vremena za odmor.
– Malo se spava po noći, radi se uglavnom cijelu noć, ali onda dođeš u porat, iskrcaš i slobodan si cijeli dan. Ako se radi 20 dana u mjesecu, poslije si 10 dana slobodan – dodaje Ivo.
Velikih ribarskih brodova danas je manje nego ranije, ali još uvijek ima dovoljno entuzijasta koji ne odustaju i vjeruju u ribarstvo – posao od kojeg se može dobro živjeti.
Moja reakcija na članak je…
