Sstrme stepenice u duginim bojama vode nas kroz sirotinjsko naselje poznato kao “Venezuela”. Svaki uspon oslikan je sloganom: ljubav, zahvalnost, poštovanje, empatija, razumijevanje, mir, zaštita i tako dalje – svaki uzbrdica, znak nade umjesto iskustva.
Ovo je stubište u kolumbijskoj faveli u potpunosti naseljenoj Venezuelancima. I u potpunosti ga vodi Tren de Aragua – najveća transnacionalna narko-banda u regiji. Njegovi su stanovnici ovdje sigurni.
Oni su među 8 milijuna Venezuelanaca koji su pobjegli iz svoje domovine tijekom desetak godina predsjednikovanja Nicolasa Madura.
Njegovu vladavinu obilježila je represija i ekonomski kolaps pod američkim sankcijama te masovni egzodus sličnih kakav se viđa samo u vrijeme rata. Ipak, nakon što je vikendom uklonjen, nitko se ovdje ne žuri vratiti kući.
Hvatanje predsjednika Venezuele od strane Donalda Trumpa u kliničkom, ali nasilnom napadu na njegovo imanje u srcu Caracasa u subotu, i njegovo naknadno hvalisanje da će SAD sada upravljati zemljom dočekani su s određenim entuzijazmom.
Unatoč tome što je ciljao na sjevernoameričku demokraciju, nagrizao ovlasti američkog pravosuđa i napao bilo koji aspekt ustava koji ograničava predsjedničku moć, Trumpa se ovdje vidi kao užareni žar nade.
Kaže da će Venezuelu daljinski voditi Amerika i da je vlada koju je Maduro kontrolirao do prošle subote još uvijek na snazi.
Trump također kaže da će kroz američku vladavinu Venezuela vidjeti povratak američkih naftnih kompanija i da mora otvoriti svoju ekonomiju američkim tvrtkama.
To je u redu što se tiče Cilinije Suarez, 34-godišnje majke dvoje djece koja živi u faveli.
“Moramo pričekati i vidjeti što će se dogoditi u budućnosti”, kaže ona. “Ne znam kakva će rekonstrukcija biti. Želio bih tvrtke koje predsjednik Chavez [Maduro’s hardline socialist mentor] blokiran i lišen povratka u Venezuelu.
“Kada se tvrtke vrate u Venezuelu, bit će malo ugodnije. Kada stignu lijekovi, hrana i dobrobit Venezuele, dobri liječnici, vratit ćemo se kući.”
Gospođa Suarez je bila mesar. Pobjegla je u Kolumbiju 2020. jer su joj djeca, kaže, bila na rubu gladi, a njezin suprug nije mogao pronaći posao.
Dok su vlade i komentatori diljem svijeta bili ogorčeni Trumpovim kršenjem suvereniteta i međunarodnog prava Venezuele – i dok je sada svoju pozornost usmjerio na moguće preuzimanje Grenlanda – gospođa Suarez je oduševljena njegovom invazijom na njezinu domovinu.
“Ono što Trump želi je da oni više ne rade ono što je Maduro radio”, kaže ona: “On je naredio ljudima da ubijaju druge. U Venezueli ne možete govoriti o vladi jer vas šalju u zatvor. Trump kaže da ostavite ljude na miru.
“Moraju slušati što Trump kaže”, inzistira ona.
U blizini stoji mišićavi mladić s torzom samo u tetovažama. On je jedini dokaz da, iako gospođa Suarez može reći što hoće o Maduru, ne može reći ništa loše o Tren de Aragua, nasilnicima koji krijumčare drogu koji vladaju ovim dijelom Venezuele u Kolumbiji.
Ali bande su izrasle iz Madurove loše vladavine. Mnogi od njegovih glavnih pristalica još uvijek su na vlasti i još uvijek posluju s “megabandama”, kako su transnacionalni organizirani kriminalci poznati.
Gospođa Suarez doziva svoju susjedu, Weinnifer Sojo, 30, majku dvoje djece, u blizini zviždući i bacajući kamenčiće na krov.
Gospođa Sojo, bivša aktivistica oporbene stranke i vojnik u Venezueli, slaže se da Madurovu otmicu od strane SAD treba slaviti. Ali još ne s povratkom kući.
Obojica kažu da je sada najveća prijetnja njihovoj zemlji od “collectivosa”. To su naoružane bande provladinih lojalista. Jednom kada su osnovani kako bi zaštitili susjedstva, od tada su se razvili u bezakonu mrežu koja provodi reketiranje i druge zločine, što im daje financijsku autonomiju. Najčešće se opisuju kao da su pod kontrolom ministra unutarnjih poslova Venezuele Diosdada Cabella.
Pod sankcijama EU-a i SAD-a, Cabello se često smatra moćnijim i represivnijim od bivšeg predsjednika Madura. Zajedno s ministrom obrane Vladimirom Padrinom Lopezom, optužen je da je u središtu najrepresivnijih akcija i navodnih kriminalnih aktivnosti u zemlji.
Obojica ostaju na dužnosti pod nedavno prisegnutom bivšom potpredsjednicom Delcy Rodriguez. Njezin brat, Jorge, predsjedao je njezinom inauguracijom u Nacionalnoj skupštini, dokazujući da je Madurov sustav vlasti potpuno netaknut.
Iz perspektive SAD-a, ovo bi moglo biti razumno. Ne pokazuje nimalo obzira prema demokratskim ambicijama stanovništva Venezuele, ali ne riskira pogreške okupacije Iraka pod vodstvom SAD-a kada su strukture moći koje je izgradio Saddam Hussein pometene i otjerale tisuće u terorističke skupine.
Favela “Venezuela” nalazi se u četvrti Esperanza (Nada). Blizu je mosta Simona Bolivara koji prelazi granicu s Venezuelom.
Juan Giraldo prosvjeduje za oslobađanje svog oca Javiera koji je prije četiri godine uhićen u Venezueli ili “otet”, kako je rekao. Javier je, kaže, optužen za terorizam i druga djela pobune.
Venezuelanska skupina za ljudska prava Foro Penal kaže da u zemlji od prosinca prošle godine ima 863 politička zatvorenika, ali oko 10.000 drugih koji su izvan zatvora, ali pod “zabranom ponašanja”.
Za gospodina Giralda, Trumpova intervencija i uklanjanje Madura daje nadu da će ponovno vidjeti svog oca.
“Sigurna sam da sam sigurna jer je Delcy Rodriguez pametnija od Madura. Delcy Rodriguez će objaviti [my father] ovaj tjedan. Politički zatvorenici bit će na slobodi ovaj tjedan”, inzistira.”
Budi pametan, Marco Rubio”, dodaje. “Budi pametan, Trumpe. Možda su nam potrebni novi izbori u Venezueli koje će nadzirati Sjedinjene Države. Trebamo pravu demokraciju.”
Ali demokracija nije na Trumpovom planu za Venezuelu, zemlju. A na stepenicama unutar istoimenog straćarskog grada, naslikane stepenice ne pokazuju najopasniju riječ od svih, “Esperanza’” – nada.
