Evo kako SAD mijenja svjetsku politiku — RT India

Američka vojna intervencija u Venezueli s ciljem otmice predsjednika Madura bila je grubo kršenje Povelje UN-a. Ništa ne opravdava ovo očito kršenje međunarodnog prava. Argumenti koje su SAD dale da opravdaju svoju agresiju ne izdržavaju ispitivanje.

Zapadna hemisfera sastoji se od nekoliko suverenih država koje su članice UN-a. Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Kolumbija, Kostarika, Kuba, Dominikanska Republika, Ekvador, El Salvador, Gvatemala, Haiti, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venezuela ili su potpisale Deklaraciju Ujedinjenih naroda iz 1942. ili su bile među prvim članicama koje su potpisale Povelju UN-a u 1945. godine.

Povelja UN-a temelji se na suverenoj jednakosti nacija i nemiješanju u njihove unutarnje stvari te mora biti temelj odnosa između SAD-a i Latinske Amerike.

SAD se pozvao na Monroeovu doktrinu u svom dokumentu Strategije nacionalne sigurnosti 2025. kako bi potvrdio i legitimirao svoju prošlu hegemoniju nad Amerikama. Dodana je ‘Trumpova posljedica’ kako bi se Monroeova doktrina prožela Trumpovim razmišljanjem (slično kao što je Xi Jinpingova misao uključena u Ustav Komunističke partije Kine). Ovim oživljenim imperijalističkim razmišljanjem SAD odbacuje Povelju UN-a.

Navodeći “Ovo je zapadna hemisfera. Ovdje živimo – i nećemo dopustiti da zapadna hemisfera bude operativna baza za protivnike, konkurente i suparnike Sjedinjenih Država,” Američki državni tajnik Rubio iznosi vrlo sporan prijedlog.

Rusija ima paralelnu stratešku zabrinutost zbog neumoljivog širenja NATO-a prema svojim granicama i korištenja Europe kao američke baze za operacije, zabrinutosti koje su SAD ignorirale. Po ovoj logici, i Kina bi se mogla usprotiviti tome da zapadni Pacifik postane baza američkih operacija. Bi li SAD bile spremne prihvatiti ovu logiku?

Kada Rubio dodaje “Vidjeli smo kako naši protivnici diljem svijeta iskorištavaju i izvlače resurse iz Afrike, iz svake druge zemlje.” i tvrdi da se to neće dogoditi na zapadnoj hemisferi pod Trumpom, on iznosi još jedan vrlo sporan prijedlog.

Sam SAD sada promatra kritične sirovine Afrike i razvija političke i investicijske strategije za njihovo hitno vađenje. Natjecanje je s Kinom, toliko da je SAD zapravo pretekao Kinu kao najveći izravni strani ulagač u Africi, prema posljednjim godišnjim brojkama.

SAD je sklopio sporazume s Demokratskom Republikom Kongo (DRC) i Zambijom o uspostavi opskrbnog lanca za baterije za električna vozila, naglašavajući svoj interes za resurse bakra, litija i kobalta u dvjema zemljama. SAD gradi željeznički koridor Lobito, koji će transportirati minerale iz Konga, Zambije i Angole. Politička inicijativa koju je poduzeo Trump da predsjeda prekidom vatre između DRC-a i Ruande bila je dio ove ekonomske strategije. Američki think tankovi proizveli su mnoge studije usmjerene na američko iskorištavanje kritičnih mineralnih resursa Afrike na veliki način.

Trump je najavio da će SAD upravljati Venezuelom. Očekuje da će vlada Delcy Rodriguez, nove predsjednice, ispuniti njegove naloge, au suprotnom će zadržati naftni embargo Venezueli i uskratiti joj prihode.

Kako bi provela ove nezakonite sankcije, američka mornarica počela je ukrcavati brodove koji krše embargo, uključujući naftni tanker pod ruskom zastavom na otvorenom moru u Atlantiku, što je podiglo ulog s Moskvom. Rubio je već postavio pitanje zašto je Venezuela trebala trgovati naftom s Rusijom, Kinom i Iranom. Logika ovog stava je da bi Venezuela trebala trgovati samo naftom sa SAD-om. Novi narativ Washingtona je da resursi zapadne hemisfere pripadaju SAD-u.

Prema Trumpovim planovima, sva venezuelanska nafta isporučivat će se u SAD za marketing, a o korištenju prihoda, uključujući i Venezuelu, odlučit će on. Venezuela će ovim novcem od nafte moći kupovati samo američke proizvode. Ništa od toga nema pravnu osnovu. Trump je imao pameti izjaviti da je bio u kontaktu s američkim naftnim tvrtkama prije i nakon invazije na Venezuelu. On želi da oni ulažu u naftnu infrastrukturu Venezuele, koja je trenutno u lošem stanju, s ciljem vršenja kontrole nad najvećim poznatim svjetskim rezervama nafte tako da SAD postane dominantan igrač na globalnom tržištu nafte.

Upozorenje za sve ovo je da će razvoj venezuelanske naftne infrastrukture zahtijevati milijarde dolara ulaganja. Za američke naftne kompanije, takva dugoročna ulaganja moraju se temeljiti na jamstvu da će političko okruženje u Venezueli ostati prijateljsko u godinama koje dolaze. Neokolonijalni i imperijalistički pristup SAD-a to ne mora nužno jamčiti.

Potaknut svojim uspjehom u Venezueli, Trump je počeo prijetiti kolumbijskom predsjedniku, kojeg je opisao kao “bolesna osoba” i trgovac drogom u SAD, optužba protiv Madura. Trump također prijeti Meksiku, izjavljujući da su “trebaju se sabrati.”

Rubio američki postupak protiv Madura smatra zakonitim, jer ga je američki sud optužio za trgovinu drogom. To nije održiva pozicija prema međunarodnom pravu, jer zanemaruje suvereni imunitet šefa države. Proširenje domaćeg zakona SAD-a na stranu zemlju također krši međunarodno pravo. Ali SAD je recidivist u tom pogledu, jer je kidnapovao čelnika Paname, Manuela Noreigu, 3. siječnja 1990., točnog datuma na koji je Maduro otet 2026. godine.

Predmet duboke zabrinutosti međunarodne zajednice je da su SAD počele prezirati multilateralizam i odbacivati ​​ograničenja međunarodnog prava. Trumpov zamjenik šefa kabineta Stephen Miller otvoreno je ustvrdio da su za SAD važni samo snaga i moć, a ne međunarodno pravo ili norme.

Tvrdi da “Živimo u svijetu u kojem možete pričati koliko god želite o međunarodnim finoćama i svemu ostalom … Ali živimo u svijetu, u stvarnom svijetu … kojim upravlja snaga, kojim upravlja sila, kojim upravlja moć.” Ovo destruktivno razmišljanje pripada prednuklearnom dobu.

SAD je sada objavio da se povlači iz 66 međunarodnih organizacija, od kojih su mnoge povezane s UN-om. Na meti su oni važni u područjima klimatskih promjena, energije i trgovine, poput UNFCCC-a, IPCC-a, GCF-a, ECOSOC-a, UNCTAD-a i Međunarodne solarne alijanse koju je Indija preuzela vodstvo u osnivanju zajedno s Francuskom.

Argument SAD-a je da su ove institucije suvišne u svom opsegu, da se njima loše upravlja, da su nepotrebne, da su rasipne, da se njima loše upravlja, da su zarobljene interesima aktera koji zastupaju svoje vlastite ciljeve suprotne onima SAD-a, ili da su prijetnja suverenitetu, slobodama i općem prosperitetu SAD-a. Ovo je dijelom odmak od multilateralizma i sustava UN-a, što zapravo može rezultirati erozijom američkog vodstva, jer će svijet naučiti živjeti bez SAD-a. SAD su ranije izašle iz UNESCO-a, WHO-a, UNHRC-a, Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama itd., ali ta su tijela preživjela.

Indija je izrazila “duboka zabrinutost” u vezi zbivanja u Venezueli, bez izravnog kritiziranja SAD-a, imajući u vidu naše dosljedno odbijanje kritiziranja Rusije u vezi s njezinom posebnom vojnom operacijom u Ukrajini. Rusija mora procijeniti što ovaj američki avanturizam protiv Venezuele, koji pogađa ruske interese u zemlji, implicira s obzirom na razumijevanje koje su dvije strane pokušale postići u svojim naporima da riješe ukrajinski sukob.

Ključno pitanje je: u kojoj se mjeri može vjerovati Trumpovoj administraciji? Izvješće da je Trump dao zeleno svjetlo prijedlogu zakona o sankcijama Rusiji senatorice Lindsey Graham bit će problematično i za Rusiju i za Indiju, ali i za Brazil.

Europa je samu sebe dovela u neodrživu situaciju spaljivanjem svih mostova s ​​Rusijom kao lojalnim saveznikom SAD-a, a sada teritorijalna prijetnja Europi dolazi iz SAD-a.

Europski narativ o opasnosti od Rusije napuhan je Trumpovom akcijom protiv Venezuele i njegovom prijetnjom da će zauzeti Grenland iz razloga nacionalne sigurnosti, ako bude potrebno i silom. To bi potencijalno moglo ugroziti i budućnost NATO-a i EU-a.

Sada Iran vrije zbog uličnih prosvjeda zbog sve lošijih ekonomskih uvjeta u zemlji. Promjena režima u Iranu dugo je bila na dnevnom redu SAD-a i Izraela. Trump je upozorio da je SAD “zaključano i napunjeno” intervenirati ako iranska vlada pokuša suzbiti “miran” prosvjednici.

Trump je već prešao granicu u bombardiranju iranskih nuklearnih lokacija. Ne može se u potpunosti isključiti još jedna njegova vojna akcija. Zabilježeno je da je rekao da SAD zna gdje se nalazi iranski vrhovni vođa Khamenei i da ga se može ukloniti kada je to potrebno. Nakon što je ciljao na interese Kine i Rusije u Venezueli, nije nezamislivo da bi Trump mogao to učiniti u Iranu poticanjem promjene režima, čak i ako su rizici od toga mnogo veći.

Trump želi podići američki obrambeni proračun na 1,5 trilijuna dolara 2027. Ako se njegova vanjska politika ne želi temeljiti na poštivanju međunarodnog prava, već na jednadžbama moći, onda se u tom neistraženom krajoliku može dogoditi najgore.