Nerijetko se s nekim kolegama raspričamo o statusnim okvirima HNL-a. U 34 godine domaće lige zbilja smo vidjeli sve i svašta, i nešto više od toga, ali kad u nekom okruženju postoji strast za nogometom (sportom), onda to ne mijenja doživljaje. Uvijek će se (i) takva domaća liga pratiti, komentirati, kritizirati, pohvaliti. U razgovorima s našim igračima koji su igrali ili to još rade unutar bogatijih inozemnih liga, u pravilu se dio konverzacije posveti HNL stvarnostima. Jest da se govori o Realu, Manchesteru, Interu, Juventusu, Milanu, Barceloni, Premiershipu, Serie A i Primeri, ali uvijek će u svima plamtjeti interes “što je doma”…
U tim statusnim nam okvirima, bez želje da se repliciraju doživljaji bivše jugolige, jasno je da imamo četiri kluba koji se mogu smatrati velikom četvorkom HNL-a. Činjenica jest da je u bivšoj saveznoj ligi bilo isto toliko velikih, Crvena zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk. Oni jesu to bili statusom u svojem okruženju, ali prije svega su unutar nogometne hijerarhije bili elitni dio zbog svojih natjecateljskih dometa i posljedičnih važnosti.
U HNL-u Dinamo (50 trofeja), Hajduk (22) i Rijeka (10) opravdali su i trofejima pripadnost elitnoj grupi. To je trojka koja je i u bivšoj državi osvajala trofeje, Hajduk (9 liga i 9 kupova), Dinamo (4-7) i Rijeka (0-2). Klub iz slavonske metropole i jedne od četiri “velike regije”, Osijek, u bivšoj državi nije osvojio niti jedan trofej. Od 1992., uspio se slaviti (tek) jedan naslov odnosno pobjedu u Kupu (1999.), uz puno polemičkih repova. Možemo li onda, i u kontekstu aktualne vrlo loše natjecateljske pozicije, smatrati da je Osijek jedan iz velike četvorke?
Uvijek kada se o nečem vrijednosno raspravlja, u obzir bi trebalo uzeti kriterij. Što znači biti veliki klub u jednom okruženju, isključivo onaj koji ima (naj)više trofeja, novca, navijača, utjecaja, ili postoji i neki drugi okvir vrednovanja? Može to nekome djelovati nelogično, ali NK Osijek svakako pripada velikoj HNL četvorci.
Ne samo zbog činjenice da je igrao bivšu saveznu ligu, odnosno da je stalni sudionik HNL-a. Ne samo zato što je odgojio mnoštvo sjajnih igrača, pa između ostalih i Zlatnu kopačku SP-a 1998. NK Osijek dolazi iz okruženja koje je pretrpjelo ogromne gubitke, ljudske i materijalne u Domovinskom ratu, odnosno iz regije u kojoj se kasniji demografski gubitak (i emigriranje) žestoko osjetio i utjecao na društvene i opće životne zbilje Slavonije. Nogomet je u različitim fazama mogao biti ispušni ventil, generiranje barem prividnog osjećaja normale u nenormalnim okolnostima, ali sva ta događanja, u ratu i poraću, jednostavno su uzeli danak koji nogomet ne može tek tako premostiti.
Pogotovo to ne može ako se s klubom koji se želi doživljavati kao ponos okruženja, upravlja na loš način. Dok su navedeni problemi poremetili i ono po čemu je slavonski nogomet bio vrlo cijenjen, a to je proizvodnja talenata za sebe i veće HR i europske klubove, previše je vremena prošlo da bi se sav deficit uspješnosti svalio na probleme prošlih dekada.
Nedvojbeno je da se četvrtim najvećim klubom u državi već poduže krivo upravlja i da pri tome nije presudno posve različito materijalno stanje u tim erama. Osijek je, kao uostalom Dinamo, Hajduk, Rijeka i svi ostali, prošao materijalne i ine golgote, ali se održao na životu i doprinosima politike. No, iznad svega je klub preživio zbog svog statusa u okruženju i nezamislivog scenarija da bi jedna takva institucija u regiji mogla propasti.
Zato se i pojavio mađarski kapital, zato se između ostalog Osijek prometnuo u klub koji ima, kako i dolikuje statusu velikog unutar Hrvatske, uvjerljivo najbolju infrastrukturu, najljepši stadion i najfunkcionalniji kamp. Unatoč tome rezultati ne prate to stanje, štoviše, još su gori. Preslabi da bi bili logični statusu, ali “prejaki” da ne bi ukazali na ključan problem – upravljanje! Kad NK Osijek upravljački realno i logično, s dugoročnim okvirom, utvrdi strategiju razvoja, tada će moći računati da mu status velikog bude u potpunosti ispunjen.
