U Europi jačaju rasprave o tome bi li se Europska unija trebala federalizirati po uzoru na Sjedinjene Američke Države. Pitanje je slojevito. S jedne strane, nedvojbeno je da i SAD funkcionira kao federacija zasebnih država, od kojih mnoge provode različite zakone, a tako je već sada i u EU-u. Europski EPPO, koji i u Hrvatskoj vodi istrage kada je riječ o “muljanju” s ciljem izvlačenja europskog novca, mogao bi se na neki način usporediti s američkim FBI-em, koji vodi federalne istrage, dok su one manje ostavljene za policije i tužiteljstva saveznih država. Pobornici ideje Sjedinjenih Europskih Država, ili Sjedinjenih Država Europe, smatraju da bi federalizacija Uniji omogućila da postane moćnija i otpornija na krize te manje ovisna o utjecaju drugih globalnih ekonomskih velesila, naročito Kine, ali i SAD-a, koji je pod politikom ćudljivog Donalda Trumpa pokazao na što je sve spreman kada se, kao na tržnici, cjenkao oko carinskih tarifa s pojedinim zemljama.
S druge strane, protivnici takve ideje smatraju da bi nacionalne države pale u drugi plan te bi izgubile suverenitet, što je legitimna politička zamjerka. Rasprava o dubljoj političkoj integraciji ipak nije nauštrb nacionalnih suvereniteta ili pukih birokratskih reformi, riječ je o ozbiljnoj ideji koja korijen vuče iz širega geopolitičkog i sigurnosnog konteksta, ali i iz vlastitih institucionalnih slabosti Europske unije. Ta se rasprava intenzivirala u obliku zagovaranja europske federacije, odnosno niza strukturnih reformi koje bi konstituirale Uniju kao snažniju i centraliziraniju političku cjelinu, ponekad označavanu kao United States of Europe (Sjedinjene Države Europe) ili jednostavno “federalna Europa”.
Na strani koja zagovara dublje povezivanje vodeća je organizacija Union of European Federalists, odnosno Unija europskih federalista, na čijem je čelu španjolski socijalistički političar Domènec Ruiz Devesa. U studenome 2025. njezino Federalističko vijeće donijelo je u Ateni rezoluciju kojom poziva proeuropske sile i institucije na “djelovanje u usmjeravanju političke unifikacije Europe kroz demokratski ustavni proces s ciljem uspostave federalnog sustava u skladu s načelom supsidijarnosti, osiguravajući i demokratsku legitimnost i političku jedinstvenost”. To je korak dalje od klasičnog pristupa EU-u, koji je dosad funkcionirao kao složena asocijacija suverenih država s zajedničkim tržištem, jedinstvenom valutom (u 20 od 27 država članica) i dijeljenim odlukama u mnogim političkim poljima. Federalisti vide taj trenutni model kao nedorečen i nedovoljno učinkovit, posebno kad su u pitanju ključne političke i sigurnosne krize.
Članovi UEF-a i njihovih savezničkih organizacija, poput Spinelli Grupe unutar Europskog parlamenta i Young European Federalists (JEF Europe), ponovno su aktivirali povijesnu inicijativu poznatu kao Action Committee for the United States of Europe, u slobodnom prijevodu Akcijski odbor za SDE.
Isti ton
Ta se platforma nastavlja na ideje iz pedesetih godina prošlog stoljeća, koje su predlagale jedinstvenu europsku državu ili republiku kao sredstvo za dugoročni mir i prosperitet. Zašto se ova agenda vraća na vidjelo baš sada? Dio odgovora nalazi se u novoj američkoj nacionalnoj sigurnosnoj strategiji iz 2025., koja, kako komentiraju europski federalisti, ne prepoznaje europsku sigurnost kao prioritet i u nekim segmentima potiče fragmentaciju saveznika umjesto njihove autonomije. U tom kontekstu, UEF ističe kako “dokumenti koji dolaze s druge strane Atlantika jasno pokazuju da Sjedinjene Države sada vide EU kao konkurenta, ne nužno kao partnera. To znači da se Europa mora sama moći braniti i odlučivati bez ovisnosti o vanjskim akterima”.
U izjavama za medije UEF jasno poziva na ukidanje nacionalnih prava veta u odlučivanju o vanjskoj politici i uspostavljanje “istinske federalne političke unije”, uz demokratske procese koji bi nadilazili trenutnu logiku konsenzusa država članica. Kritičari takvih ambicija često upozoravaju da je riječ o idealiziranom projektu koji zanemaruje europsku kulturnu, povijesnu i političku raznolikost. No, istina je da među zagovornicima ideje federalizma ne nailazimo samo na apstraktne intelektualce. Andrea Wechsler, članica Europskog parlamenta i predsjednica Europa Union Deutschland, jasno kaže da federalna Europa nije samo san prošlosti.
“To je uvjet za našu zajedničku budućnost. Vrijeme je za hrabrost, povjerenje i zajedničku odgovornost, kako bi Europa mogla stajati visoko i govoriti jednim glasom u svijetu velikana”, smatra ona. U istom tonu, Christelle Savall, predsjednica Young European Federalists, upozorava da živimo u doba kriza.
“Dobа kriza često navodi građane i političare na oprez, a ne na inovacije ili duboke reforme. Ali mi, kao federalisti, ovdje smo da ih izazovemo i potaknemo na akciju“, izjavila je. Ove poruke ne dolaze iz vakuuma, one su dio šireg promišljanja o budućnosti Europe u kontekstu globalnih geopolitičkih prijetnji – od ruske agresije na Ukrajinu do intenzivnih međunarodnih odnosa s Kinom i SAD-om – te se sve češće postavlja pitanje može li EU opstati kao geopolitička sila bez prelaska iz konfederativnih mehanizama na puna politička europska tijela.
U javnim i stručnim raspravama koje su obilježile 2025. sve se jasnije artikuliraju konkretni argumenti “za“ i “protiv“ dublje europske integracije ili federalizacije. Ti su argumenti reakcija na stvarne globalne i unutarnje izazove s kojima se Europa suočava, od sigurnosnih prijetnji i gospodarske konkurentnosti do pitanja demokratske legitimnosti i suvereniteta država članica. Jedan od temeljnih argumenata zagovornika dublje političke i federalne unije jest povećanje efikasnosti i sposobnosti EU-a da djeluje kao jedinstven globalni akter, kako u sigurnosnoj tako i u gospodarskoj sferi. U tom smislu, lanjska analiza Međunarodnog monetarnog fonda upozorava na strukturne nedostatke u integraciji europskih tržišta kapitala, gdje europski sustav zaostaje za SAD-om. Kapitalna tržišta nisu ujedinjena, što ograničava protočnost investicija i inovacija, a time smanjuje konkurentnost u globalnom gospodarstvu. To, prema MMF-u, rezultira nižom produktivnošću i nižim dohotkom po stanovniku u EU-u u usporedbi sa SAD-om.
Takva ekonomska analiza ne govori nužno o potrebi federalne države u doslovnom smislu, ali naglašava funkcionalnu neravnotežu koju integracija na nacionalnoj razini ne može sama riješiti. Jedinstveno kapitalno tržište, zajednička fiskalna politika te koordinirana industrijska i tehnološka politika, to su elementi koje federalisti navode kao prednosti koje bi “Sjedinjene Države Europe“ potencijalno omogućile.
Zajednička obrana
U kontekstu sigurnosti, analize europskih think tankova i stratega naglašavaju da Europa i danas ovisi o SAD-u, osobito kroz NATO, kao glavnom jamcu obrane. Studije iz 2024. i 2025. upozoravaju na nestabilnost transatlantske sigurnosne mreže, a ideje o tome da bi SAD mogao promijeniti prioritete ili smanjiti svoju angažiranost motiviraju rasprave o zajedničkoj europskoj obrani. U tom smislu, federalni politički okvir omogućio bi usklađenije i učinkovitije zajedničko financiranje obrambenih kapaciteta i jasniju stratešku autonomiju.
Osim toga, europski građani sami pokazuju veća očekivanja od EU-a. Novo istraživanje Eurobarometra s kraja prošle godine navodi da 68 posto Europljana želi snažniju ulogu Unije u zaštiti od globalnih rizika, a 90 posto ispitanika smatra da države članice trebaju biti ujedinjenije, dok 77 posto njih želi više mogućnosti EU-a za odgovor na krize, uključujući sigurnost, gospodarski razvoj i globalne izazove. Sve to ide na ruku federalistima. Takvi podaci, naime, pokazuju socijalnu i političku osnovu za ideje koje federalističke organizacije propagiraju, uvjerenje da pojedinačne države, same za sebe, nemaju snagu koja je dovoljna i adekvatna da zaštite svoje građane i interese u sve kompleksnijem i turbulentnijem svijetu. Unatoč tim potencijalnim prednostima, argumenti protiv federalizacije nisu trivijalni i imaju snažnu bazu u političkoj realnosti EU-a. Glavna je točka kritike percepcija da bi dublja integracija narušila nacionalni suverenitet, koji je za mnoge države i njihove birače temelj državnog identiteta i demokratske odgovornosti. Po istoj logici, javne debate širom EU-a krajem 2025. često ponovno potvrđuju tezu da je heterogenost europskih društava i političkih tradicija izazov za ideju federalne države. Kritičari upozoravaju da bi snažnija centralizacija donijela rizik da se jedan model politike nametne raznolikom spektru naroda i kultura, što bi moglo potaknuti političku polarizaciju ili povratak snažnih nacionalističkih reakcija.
Reorganizacija moći
Također, institucionalna i proceduralna složenost EU-a danas, s mješavinom zajedničkih i nacionalnih nadležnosti, sugerira da bi prelazak na federalnu strukturu zahtijevao duboke ustavne promjene, što po definiciji uključuje konsenzus svih članica.
U praksi, države članice često žele zadržati kontrolu nad ključnim aspektima svoje politike kao što su porezi, obrazovanje ili unutarnja sigurnost, što limitira politički prostor za stvaranje federalne države bez širokog referenduma i ustavnih reformi u svakoj zemlji. Zašto se ova tema intenzivira upravo u 2025.? Odgovor leži u globalnoj reorganizaciji moći. Snaga SAD-a u sigurnosnoj sferi ostaje dominantna, ali se Europska unija suočava s realitetom da ovisi o vanjskim partnerima za ključne sigurnosne funkcije. Istovremeno, ruska invazija na Ukrajinu i sve veća globalna konkurencija, osobito tinjajući trgovinski rat ostalih velesila s Kinom, natjerale su europske lidere na razmišljanje o potrebi koherentnijeg i odlučnijeg zajedničkog djelovanja. Europsko vijeće i dalje snažno podupire Ukrajinu, uključujući i koordiniranu financijsku i vojnu pomoć, ali to zahtijeva sinkroniziranu politiku među državama članicama, što bi snažnija integracija olakšala. Konačno, i proračunske i strateške reforme unutar Europske unije, poput prijedloga proračuna od 2028. do 2034., koji naglašava veću sposobnost EU-a za djelovanje na ključnim pitanjima, ukazuju na trend prema većoj koheziji i ambiciji. No, priznanje problema ne znači automatski i slaganje u vezi s rješenjem. Ideja europske federacije, ili barem političke unije znatno bliže američkom modelu, danas ima jasne zagovornike, jednako jasne protivnike i veliku sivu zonu oportunističke šutnje.
Najdosljedniji zagovornici federalne Europe dolaze iz organiziranog federalističkog pokreta.
Dugoročna sigurnost
Njihov diskurs u 2025. više nije idealistički, nego izrazito realpolitički. U rezoluciji UEF-a iz studenoga 2025. izrijekom se navodi da EU u sadašnjem obliku “nije sposoban osigurati dugoročnu sigurnost, demokratsku stabilnost i globalnu relevantnost bez ustavne federalne reforme“. Dokument zagovara ukidanje jednoglasnosti u vanjskoj i sigurnosnoj politici, jačanje fiskalnih ovlasti EU-a te stvaranje izvršne vlasti koja bi bila izravno odgovorna europskim građanima, a ne državama članicama. Predsjednica JEF-a Christelle Savall više je puta upozorila da “Europa ne može nastaviti reagirati na krize ad hoc, improvizacijom i međuvladinim kompromisima koji dolaze prekasno“. U tekstu objavljenom na službenim stranicama JEF-a naglasila je kako je “federalna struktura jedini način da se demokratska kontrola uskladi s razinom moći koja već postoji u Bruxellesu“.
Sličan ton koristi i njemačka eurozastupnica Andrea Wechsler, koja ističe da se Europa nalazi u “povijesnom trenutku sličnom onome u kojem su se nalazile američke savezne države krajem 18. stoljeća — razjedinjene, ranjive i svjesne da zajednički opstanak zahtijeva prijenos dijela suvereniteta“. Takve izjave nisu izolirane, ali zasad ostaju ograničene na proeuropske krugove s dugom institucionalnom memorijom, a ne na glavnu struju nacionalne politike. Zanimljivo je da mnogi europski lideri već zagovaraju ciljeve koji su u praksi federalni, ali izbjegavaju sam termin. Francuski predsjednik Emmanuel Macron već godinama govori o “strateškoj autonomiji Europe“, a i u posljednje vrijeme ponavlja da “Europa mora moći sama donositi odluke o svojoj sigurnosti, industriji i budućnosti“. Ipak, riječ “federacija“ ne izgovara, svjestan političke toksičnosti tog pojma u dijelu javnosti. Slično vrijedi i za institucije EU-a. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u nekoliko govora tijekom 2025. naglasila je potrebu za “jačom, bržom i odlučnijom Unijom“, osobito u kontekstu obrane, energetike i industrijske politike. No i njezina retorika ostaje pažljivo balansirana između federalističkih ambicija i međuvladina realizma.
Snažan otpor
U državama srednje i istočne Europe, ali i u dijelovima zapadne Europe, dominira stav da bi prijenos ključnih ovlasti na europsku razinu dodatno udaljio odlučivanje od građana. Slični tonovi dolaze i iz drugih država članica koje inzistiraju na međuvladinu modelu, upozoravajući da bi federalna Europa mogla produbiti demokratski deficit umjesto da ga smanji. Unatoč snažnom otporu, ideja ujedinjene Europe po uzoru na SAD ne nestaje. Razlog je jednostavan i neugodan. Krize se gomilaju brže nego što ih postojeći sustav može rješavati. Rat u Ukrajini, nestabilnost globalnih saveznišatva, tehnološka ovisnost o SAD-u i Kini, klimatski izazovi i fragmentirana industrijska politika stalno vraćaju isto pitanje može li Europa dugoročno opstati kao geopolitički relevantan akter bez političkog jedinstva. U tom smislu, federalistički pokret u ovom trenutku možda nije dominantan, ali ima jednu ključnu prednost: njihova dijagnoza problema sve se češće podudara s realnošću, čak i kad se njihovo rješenje još smatra politički previše radikalnim.
Europa se, dakle, nalazi između dva refleksa, straha od gubitka nacionalne kontrole i straha od globalne irelevantnosti. Ideja “Sjedinjenih Država Europe“ danas nije konsenzus, ali više nije ni tabu. Jedan od najvećih izazova federalne unije u Europi je lingvistička raznolikost, koja znatno nadmašuje ono što su u SAD-u morali riješiti u svojim početnim fazama federalizma. Dok SAD ima jedan dominantni jezik, engleski, koji funkcionira kao lingua franca i instrument koordinacije, Europa ima 24 službena jezika u EU‑u, s desetak dodatnih regionalnih i manjinskih jezika koji su pravno zaštićeni. To znači da bi zajednička federalna administracija zahtijevala složene prevoditeljske i komunikacijske kapacitete, povećavajući troškove i usporavajući donošenje odluka.
Birokratske trice
S druge strane, već sada u Bruxellesu i Strasbourgu te drugdje u institucijama EU-a rade prave “vojske“ prevoditelja koji prevode sve dokumente, izjave, priopćenja za javnost, govore, javne natječaje i druge birokratske trice, na svaki od službenih europskih jezika.
Federalisti predlažu sustav u kojem bi engleski, francuski i njemački mogli postati jezici rada institucija, dok bi nacionalni jezici ostali službeni u lokalnim zakonodavstvima. No skeptici upozoravaju da bi takvo rješenje moglo potaknuti nejednakost među građanima. Oni koji dobro vladaju radnim jezicima imali bi prednost u administraciji, dok bi drugi ovisili o prevoditeljima i lokalnim posrednicima. To bi moglo produbiti jaz između elitnih i prosječnih građana. S druge strane, u SAD-u je s vremenom jedinstveni jezik olakšao fiskalne, pravne i sigurnosne mehanizme. Europa bi u federalnoj varijanti morala razviti višejezične procedure u zakonodavstvu, pravosuđu i administraciji, što bi zahtijevalo ogromna ulaganja u tehnologiju, digitalne prevoditeljske platforme i stalnu edukaciju kadrova. Federalisti vide tu izazovnu koordinaciju kao priliku za digitalnu modernizaciju uprave, koristeći umjetnu inteligenciju za simultano prevođenje i pravnu harmonizaciju.
Osim jezika, prepreku predstavlja i pravna raznolikost. Članice EU-a imaju različite pravne sustave, kontinentalni građanski zakon baziran na rimskom pravu u većini Europe, “common law“ u bivšoj članici Velikoj Britaniji, ali i Irskoj, te mješovite sustave u skandinavskim i istočnoeuropskim zemljama. U federalnoj uniji trebalo bi uskladiti ključne sektore poput poreza, socijalne zaštite, tržišta rada, sigurnosti i obrane.
Jedinstveni porez
Središnja vlada morala bi razviti mehanizme koegzistencije. Zakonodavstvo federalne razine primjenjivalo bi se u područjima strateškog interesa, dok bi lokalne države zadržale autonomiju u unutarnjim pitanjima. Jedan od primjera je jedinstveni fiskalni okvir. Dok SAD ima federalni porezni sustav koji omogućuje redistribuciju između država, federalna Europa morala bi osmisliti sustav koji uravnotežuje bogate i siromašne članice bez izazivanja političkih tenzija. To uključuje pitanje doprinosa zajedničkom proračunu, raspodjele sredstava za infrastrukturu, obranu i inovacije. Europski federalisti sugeriraju progresivnu redistribuciju, slično modelu SAD-a, no u EU‑u bi politički otpor bio znatno veći zbog povijesnih razlika između sjevernih i južnih država te bogatih i siromašnijih članica.
Pitanje sigurnosne i obrambene politike također je složeno. S federalnim modelom EU bi morao stvoriti jedinstvenu vojsku ili koordiniranu obranu, što bi zahtijevalo kompromis između tradicionalne neutralnosti pojedinih država. Tu se ističu Austrija, ali i Irska koja je proteklih tjedana bila na udaru pojedinih europskih dužnosnika jer ne ulaže dovoljno u obranu svog mora, a upravo irskim podmorjem prolazi 75 posto svih podmorskih kabela koji omogućuju internet Europljanima. Tu su i želje pojedinih zemalja članica za strateškom autonomijom. Iako je već sada jasno da glavne konce u EU-u vuku veliki igrači poput Njemačke i Francuske, federalizacija bi mogla biti dvosjekli mač jer bi mogla dokinuti ili čak pojačati njihovu nadmoć u takvom političkom, te posebice obrambenom sustavu. Upravljanje zajedničkom vojskom uključivalo bi standardizaciju opreme, zapovjednih struktura i sustava financiranja. Europski savjeti i federalni kongresi morali bi riješiti pitanje tko donosi odluke o aktivaciji vojne sile, čime se direktno dotiče suverenitet članica.
Fiskalna disciplina
Ekonomija je ključni stup federalne unije, a iskustvo SAD-a pokazuje da jedinstveno tržište i jedinstvena valuta znatno olakšavaju redistribuciju resursa i gospodarsku stabilnost. Za federalnu Europu to bi zahtijevalo fiskalnu disciplinu i zajednički proračunski mehanizam, što je dosad bio kamen spoticanja unutar EU-a. Federalna Europa trebala bi razviti jedinstvena pravila za tržište rada, socijalna prava i mirovine, kako bi se izbjegli sukobi između bogatijih i siromašnijih regija. To uključuje pitanje minimalnih plaća, poreznih stopa i socijalnih transfera. Sve to nosi visok politički rizik jer bi države morale delegirati značajan dio fiskalne autonomije. Još je jedno pitanje industrijska i tehnološka politika. SAD koristi federalnu razinu za koordinaciju istraživanja, inovacija i obrambene industrije.
Federalna Europa mogla bi ujediniti resurse za razvoj umjetne inteligencije, energetiku, klimatsku tehnologiju i vojnu proizvodnju, što bi povećalo konkurentnost u globalnom poretku. Predstavljanje federalne Europe u stvarnosti ne može se sagledavati izolirano od globalnog konteksta. Svaka promjena u unutarnjoj strukturi Unije ima izravne posljedice na njezine odnose sa Sjedinjenim Državama, Kinom, Rusijom i drugim ključnim akterima, ali i na unutarnju stabilnost. Dok federalni modeli donose značajne prednosti, također otvaraju niz geopolitičkih i realpolitičkih izazova koje Europljani moraju ozbiljno razmotriti. Njemački ministar vanjskih poslova Hans Keller u rujnu 2025. naglasio je da federalna struktura omogućuje “jedinstvenu strategiju za vanjske poslove, sankcije, trgovinske pregovore i krizne intervencije, što sada ovisi o složenim kompromisima 27 država“.
“Snažnija, centralizirana fiskalna politika omogućila bi nam brže i učinkovitije ublažavanje šokova, bilo da se radi o inflaciji, energetskim krizama ili globalnim poremećajima“, zaključila je nedavno Christine Lagarde, predsjednica Europske središnje banke.
Federalna vlada morala bi uspostaviti ozbiljne mehanizme socijalne zaštite
Jedinstvena federalna Europa otvorila bi tržište rada, što povećava mobilnost i smanjuje regionalne razlike. S druge strane, migracije između bogatijih i siromašnijih članica mogle bi izazvati socijalne napetosti, kako se već pokazalo u reakcijama na slobodno kretanje radnika unutar EU-a posljednjih godina. Federalna vlada morala bi uspostaviti mehanizme socijalne zaštite i integracije, osiguravajući da ekonomske koristi nisu koncentrirane samo u bogatijim regijama.
Federalna Europa imala bi veći politički i gospodarski utjecaj u svijetu. Jedinstveni pregovori u WTO-u, jedinstveni trgovinski ugovori i koordinirana vanjska politika prema Kini, SAD-u i Rusiji osnažili bi globalni položaj EU-a. To bi omogućilo stratešku autonomiju, smanjujući ovisnost o SAD-u u obrani i tehnologiji te povećavajući mogućnosti za globalnu diplomaciju. No, federalna struktura mogla bi izazvati reakcije trećih zemalja, koje bi novu europsku snagu mogle smatrati konkurencijom. Rusija bi mogla pojačati pritiske na istočnoeuropske članice, dok bi Kina mogla tražiti nove pregovaračke pozicije u trgovinskim odnosima.
Federalna unija imala bi moć u pregovorima s Kinom
Pitanje monetarne i fiskalne koordinacije također nosi implikacije za vanjsku politiku. Federalna unija imala bi jaču moć u pregovorima s Kinom, SAD-om i drugim globalnim akterima jer bi mogla donositi odluke jedinstveno i s većim financijskim resursima. To bi povećalo stratešku autonomiju EU-a, ali zahtijevalo bi i strogu kontrolu nad unutarnjim zakonodavstvom, što opet stvara potencijalne političke tenzije među članicama. Ukratko, federalna unija morala bi riješiti praktične aspekte: jezik, pravni sustav, fiskalnu i monetarnu politiku, mobilnost i industrijsku koordinaciju, dok istovremeno balansira suverenitet pojedinih država i zahtjeve globalnog konteksta. Prednosti su jasne: efikasnije odlučivanje, veća strateška autonomija i integrirano tržište. No realpolitika pokazuje da svaka odluka zahtijeva kompromis, pregovore i visoku političku vještinu, jer bi pogrešan balans mogao izazvati fragmentaciju, a ne ujedinjenje.
