Sjećate li se kako su se sprdali s Bandićem zbog smotri zimske službe kad bi postrojio ralice i traktore pred kamerama, kao populistički cirkus i predstavu za javnost? Jest, bila je predstava za javnost, uostalom, Bandić je bio šoumen koliko je to i Trump, ali je bila i inspekcija i ujedno i poruka i građanima i zaposlenicima Holdinga. U Zagrebu je u noći od ponedjeljka na utorak palo desetak centimetara snijega. Autobusne linije velikim dijelom ne voze ili voze skraćeno, tramvajski je promet u raspadu, ralice su navodno na cestama, ali ih nitko nije vidio, kao što nitko ne vidi ni nanose snijega uz cestu kojih bi moralo biti ako su ralice njome prošle! Nije Zagreb jedini koji se muči sa snijegom, i nisam od onih koji misle da je gradonačelnik, tko god bio, kriv i kad eksplodira plinska boca, ali je malo gadljivo prisjetiti se što se sve očekivalo od Bandića i nekih gradonačelnika drugih gradova, a što se sad (ne) očekuje od Tomaševića. I koliko su različiti kriteriji za jedne, a koliko za neke druge.
Što bi tek bilo da nisu praznici, plus neradni dan, pa su Zagrepčani dobrim dijelom na skijanju ili bar ne idu na posao? Ceste su dobrim dijelom i dalje pod debelim naslagama snijega, ali mediji su apologetski nastrojeni prema Tomaševićevoj gradskoj vlasti. Građanima se poručuje, što preko medija što od fanova sekte preko društvenih mreža, da su glupi i bezobrazni jer se ne žele primiti lopate i sami počistiti snijeg, nego umjesto toga nepravedno optužuju sirotoga gradonačelnika. Za Bandića je bilo obrnuto, iako su se ulice čistile i posipale cijele noći dok je sniježilo da bi jutro dočekale prohodne, poručivalo se gradskim vlastima da su glupe i bezobrazne jer nisu očistile – nogostupe.
Cmoljilo se nad fotografijom djelatnice Konzuma koja je lopatala snijeg ispred dućana. Inače, muke Konzumovih blagajnica bile su glavna tema kad se rušilo Todorića, dok danas, kad imaju komparativno manje plaće i gore radne uvjete nego ikad u odnosu na ostale lance, nikoga nije briga za njih. Poslužile su svrsi, a sad, adio. Isto tako, mediji su bili užasnuti kad je u jednoj od rijetkih prilika kad je u Splitu pao snijeg Željko Kerum, tada gradonačelnik, podsjetio kako građani moraju počistiti pred svojim ulazima. Kako se usuđuje, đubre jedno, umjesto da organizira kvalitetnu zimsku službu! Jer, eto, u Splitu svako malo padne snijeg.
Zakon je jasan, snijeg na kolnicima čisti zimska služba, a na nogostupima i ispred dućana i kuća stanari, odnosno zaposlenici. Kad je Bandić upozoravao na to da grad ne može čistiti do ulaza jer to ralice ne mogu, svjedočili smo masovnom zgražanju nad time koliko taj tip može biti nehuman i bezobrazan, pa ne očekuje valjda da će bakice same čistiti pred haustorima? Danas pak slušamo kako su građani razmaženi jer tih par dana dok pada snijeg baš mogu na posao i pješice, ako već nema javnog prijevoza, umjesto da nepravedno prozivaju gradske vlasti za neočišćene kolnike. Što bi oni? Snijeg pada kao lud, zar ne? Kao što na proljeće i trava raste kao luda. Hodati po snijegu i ledu pet, šest kilometara do posla nije nikakav bed, ima na traumi još slobodnih kreveta. A imaju i bicikle, idealne za ove vremenske uvjete i zagrebačka brda. No vjerojatno bi u srijedu brže stigli pješice nego tramvajima, koji su kasnili satima zbog brojnih iskakanja iz tračnica.
Smišljanje izgovora: Gradonačelnik ni za što nije kriv
Puno više snijega padalo je nekih prethodnih godina. 2013. je na meteorološkoj postaji Maksimir izmjereno nevjerojatnih 68 cm snijega. U prosincu 2012. napadalo je od 40 do 50 cm snijega, najviše u jednom danu u pola stoljeća dotad. Slična količina snijega pala je i 2018., također u prosincu. I nikad, baš nikad, nije bilo ovako loše s prometom. Niti 20 centimetara snijega i grad je u potpunom kolapsu?
Kad je te 2013., godine rekordnog snijega, otpalo nekoliko plastičnih poklopaca kotača s tramvaja i kad su novine objavile fotografije, nastala je opća histerija u medijima i na društvenim mrežama. Hercegovačka lopovčina platila je dvije milijarde kuna za tramvaje s kojih otpadaju dijelovi! Gotovo metar snijega, ma ništa to! Iako su tada tramvaji i autobusi – normalno vozili. Onako usput, pisalo se tada, 2013., kako se Bandićevi skupo plaćeni, gotovo novi tramvaji, raspadaju, a otpala plastična zaštita kotača s tramvaja završila je i u središnjem dnevniku! Zanimljivo, priča aktivista tada je bila da su ti tramvaji “gotovo novi”, a nekoliko godina poslije, kad je Tomašević započeo kampanju, ti “gotovo novi samo par godina stari” tramvaji postali su prastari tramvaji i priča je bila kako “Bandić 15 godina nije nabavio ni jedan novi tramvaj”.
Ranije je Bandić bio kriv za ovakve zastoje svima, iako su najveći problem bili tramvaji s motorima na par centimetara od tla. Sad se kupuju isti takvi tramvaji, malo redizajnirani, ali osjetno skuplji, a nije učinjeno ništa u vezi s čišćenjem snijega. I dalje snijeg s tramvajskih pruga mogu uklanjati samo muzejski tramvaji. Je li se netko sjetio naručiti bar dva, tri modificirana tramvaja koji mogu imati ralicu ispred sebe i čistiti prugu?
No nije to ništa novo. Isto je bilo sa smećem, za koje je Tomica prozivao Bandića, da bi se priča promijenila one sekunde kad je postao gradonačelnik. Odjednom za tone smeća po ulicama više nije bio kriv gradonačelnik koji ne odvozi smeće, iako se za Bandića odvozilo prilično redovito, a svejedno ga se prozivalo, već prljavi i neuredni dotepenci koji smeće bacaju – pokraj kontejnera (u koji ne stane ni šibica jer nije pražnjen tjednima).
Tomašević je onoliko dobar u smišljanju izgovora koliko je Bandić bio dobar u rješavanju konkretnih problema. Ovih se dana društvenim mrežama širi snimka sa sastanka na kojem pokojni Bandić daje jasne naputke direktorima gradskih poduzeća poput ZET-a, ravnatelju zimske službe, kritizira direktora tržnica koji nije na sastanku, određuje prioritete i jasno traži da, unatoč ogromnim količinama snijega koji je padao danima, do jutra grad bude čist i prohodan, kao što je i bio koliko me sjećanje služi, i da ne bude nikakvih skraćivanja linija. S druge strane, čudim se što Tomašević još nije optužio globalno zatopljenje za izdaju. Jer on je očekivao toplu zimu zbog efekta staklenika, a gamad ustaška i klerofašistička u formi više sile, u koju inače ne vjeruje, podvalila mu je hladnu zimu s puno snijega. Očekujem da nakon svega Tomašević osnuje Institut za održivo čišćenje snijega i borbu protiv klimatskih promjena, s budžetom od 500 milijuna eura godišnje, kojem će na čelu biti Gordan Bosanac, zamjenici Vili Matula i i Arijana Fridrih Lekić. Tesa će biti časnik za antifašizam i drobljenje gluposti.
Starship Enterprise: “Bandito” je za ove Luka Modrić
Uza sve brojne i ozbiljne mane i deficite koje je imao, Bandić, kad usporedite njegov način vođenja grada i njegove organizacijske sposobnosti s Tomaševićevim živčanim izmotavanjem i vječnim traženjem opravdanja za to što ovo ili ono nije odrađeno kako treba i u roku, ili nije odrađeno uopće, izgleda kao TV u boji. Kao Starship Enterprise. Kao Sydney Sweeney. Kao Luka Modrić. A nije da je “Bandito” bil bogzna kaj.
Da, Bandić je namještao poslove osobama s kojima je bio povezan. Rođacima, kumovima, zemama. Nekih dvadeset posto gradskog novca otišlo bi na “ljudi smo, dogovorit ćemo se”, a za osamdeset posto bi se napravilo najbolje što se moglo. To je kriminal. Tomašević ne namješta poslove osobama s kojima je povezan, prije svega ideološki. On im namješta milijune za neobavljanje poslova. Zato što postoje i što su antifašisti. Tu nema da se nešto obavi za dio novca, jednostavno se izmišljaju besmisleni “umjetnički i kulturni” projekti za koje je nemoguće provjeriti jesu li provedeni ili je lovica jednostavno zamračena. To je gore od kriminala. Čak i HDZ-ovci imaju toliko srama da pokušaju pravdati ukradeni novac nečim konkretnim. Možemo se i ne trudi zamaskirati pljačku – jednostavno, oni besramno dijele novac svojima, a kome smeta, taj je bandićevac i klerofašist. To je kupovanje glasova na najprimitivniji mogući način. A kao, progresivni su.
Bandić je, istina je, bio populist, nipošto elitist. Imao je sluha za želje sirotinje, za Rome, za majke s bolesnom djecom. Tomašević se održava na mržnji prema Bandiću i svemu, i pozitivnom i negativnom, što je ovaj predstavljao. Zašto? Zato što nije toliko dobar organizator, zato što nema poznanstva koja je Bandić imao, a koristio ih je i za sebe i za grad. Bandić je krao? O, da, je. I to mu nije na čast. A zar 118.000 eura za bosanski antifa-jugo bend iz naftalina za Novu godinu nije krađa? I 17.000 eura za Remi Priselac (Elemental)? Ako su htjeli bend iz naftalina, mogli su uzeti Prljavo kazalište. Sigurno bi bilo više publike na Trgu od onih oko 2000 ljudi, od toga više od pola zaposlenika Wolta i Glova, na nastupu Elementala. Eh, ali “prljavci” su klerofašisti, zar ne?
No kao velemajstor izgovora, Tomašević i na to ima odgovor: Dubrovnik je Dina Merlina platio više! Istina, ni on vjerojatno ne vrijedi 130.000 eura. Ali to nije opravdanje za to da se opskurnom i pomalo zaboravljenom bosanskohercegovačkom bendu isplati iznos za koji bi svirale i svjetske zvijezde. Zanimljivo da se upravo Dubioza kolektiv često nalazi na popisu izvođača na događanjima u Hrvatskoj koja plaća grad, i to za iznose koji vjerojatno prelaze ono što ukupno zarade u godinu dana, dok se ne sjećam da sam negdje vidio, recimo, Baby Lasagnu. Koji bi zacijelo pjevao za manje i privukao jedno deset puta više ljudi. No, jedina gora stvar od uobičajene prakse možemovaca, dijeljenja velikih iznosa nezarađenog novca ideološkim istomišljenicima iz Hrvatske, jest dijeljenje velikih iznosa nezarađenog novca ideološkim istomišljenicima izvan Hrvatske.
Priopćenje Možemo: Naš despot Maduro
Otmica Madura, očekivano, podijelila je Hrvate: ekipa koja obično prosvjeduje za Palestinu to smatra nečuvenim kršenjem međunarodnog prava, dok neki smatraju da je uklanjanje krvoločnog diktatora koji je svake godine utamanio izvansudski pet, šest tisuća političkih protivnika, brojne otjerao u smrt od gladi, naročito djecu, i uništio nekoć prosperitetnu ekonomiju u konačnici pozitivno.
Možemo je izdao i priopćenje. “Osuđujemo vojnu intervenciju SAD-a u Venezueli koja predstavlja drastično kršenje međunarodnog pravnog poretka. Nijedna zemlja nema pravo silom mijenjati režim druge zemlje niti kršiti njezin teritorijalni integritet”, poručuju iz Možemo te izražavaju strah kako je otmica venezuelanskog predsjednika Madura, inače vrhunski profesionalno odrađena u samo dva sata, uvod u američku okupaciju Grenlanda. “Madurova vladavina obilježena je progonima opozicije, uključujući i lijevu opoziciju, te onemogućavanjem njihova rada, no agresija izvršena na Venezuelu, kao i najava preuzimanja upravljanja tom zemljom i njezinim resursima, predstavlja najozbiljnije kršenje svih normi međunarodnog prava”, kažu.
Kad je Maduro ubijao ljude, na tisuće političkih protivnika, onda nisu govorili da je to najozbiljnije kršenje svih normi ljudskih prava u ime socijalizma, i da su im neprihvatljivi njegovi simboli jer se pod njima ubijaju ljudi, kao što je slučaj sa ZDS-om. Nisu bili tako glasni ni u osudi agresije vlasti Gaze, Hamasa, na Izrael, niti u osudi Putinove agresije na Ukrajinu. Ima tu, doduše, sličnosti, ali i razlika: i Putin i Trump žele dominirati svojom geopolitičkom interesnom sferom. Rusiji je Ukrajina u NATO-u i EU-u bila trn u oku, a Americi su to socijalističke države na američkom kontinentu poput Kube, Nikaragve i Venezuele, država pod snažnim utjecajem Kine i Rusije, kako političkim tako i ekonomskim. I Rusija i SAD su imperiji, a oni o svom okruženju razmišljaju drukčije – s tim da je Trump očito promijenio prioritete SAD-a pa je to sad blisko okruženje, a ne više u tolikoj mjeri zemlje na drugom kraju planeta: nema smisla, smatra Trump, boriti se protiv Rusa u Siriji ako su vam oni pred kućnim pragom, preko svojih socijalističkih prijatelja. Da, Putin vjerojatno zavidi Trumpu jer je operaciju u Venezueli izveo onao kako je on planirao izvesti operaciju u Ukrajini, oteti Zelenskog, paradirati malo s njim, i postaviti svoju vlast.
Trumpov dogovor: Izdala je svog šefa
Ali ipak ima i razlika, bitnih, koje često promiču domaćim i svjetskim antifašistima i ljubiteljima diktatora poput Madura: Trump nije, za razliku od Putina, išao na pripajanje Venezuele, cijele ili dijela, SAD-u, niti je mijenjao režim. Ako je nešto moralno vrlo sporno u Trumpovoj intervenciji, to je činjenica da nakon izvedene akcije na čelo Venezuele nije postavio ni stvarnog pobjednika izbora 2024. Edmunda Gonzaleza, ni dobitnicu Nobelove nagrade za mir i veliku protivnicu Madurova režima Mariju Corinu Machado koja ga je podržala – već dosadašnju Madurovu zamjenicu, Delcy Rodriguez. Kakvog smisla ima ukloniti iz Venezuele Madura, a ne i socijalizam koji je tu državu doveo na prosjački štap?
Odgovor se vjerojatno krije u tome da je Rodriguez imala dogovor s Trumpom, odnosno da je ona ta koja je izdala svog dosadašnjeg šefa te tako zasjela na njegovo mjesto, što bi objasnilo i zašto je operacija protekla tako glatko, no to ne opravdava Trumpa. A kad je riječ o Hrvatskoj, nama nije, niti je ikad bilo, u interesu podržati ijedan socijalizam, s prefiksom “nacional” ili bez njega, igdje u svijetu. Niti je to moralno, s obzirom na neljudskost i katastrofalne rezultate Madurova režima. No, ako pitate Možemo i ostale koji su zgroženi intervencijom, reći će vam, bez iznimke: “Za ekonomsku propast Venezuele krive su američke sankcije.” E, sad, tu postoji mali problem, a zove se kauzalitet. Naime, uzrok mora prethoditi posljedici, obratno ne ide, što god socijalisti svake vrste mislili o tome. Naime, Venezuela je potpuno ekonomski propala i potonula u glad tamo negdje prije kraja 2014., a to je bilo praćeno gotovo potpunim prestankom crpljenja nafte, nestašicama svega, hiperinflacijom i masovnim bijegom iz zemlje. A američke sankcije Venezueli su uvedene 2017. godine. Do tada je već glad eskalirala do te mjere da je gotovo 75% stanovništva izgubilo u prosjeku više od 8 kg, a više od polovice nije imalo dovoljno novca za najosnovniju hranu. Proizvodnja nafte također je prestala gotovo u potpunosti još prije toga, zbog lošeg upravljanja nacionalnom naftnom kompanijom. Ukratko, ekonomija Venezuele potpuno se raspala davno, davno prije sankcija.
Isto tako, kad slušate kako je Trump zločinac jer je oteo Madura i time prekršio sve međunarodne zakone – bi li to ljevica govorila i da je otet kakav desni diktator, kad bi takvog u ovom trenutku na planetu bilo, recimo onaj Čileanac poznat po besplatnim helikopterskim turama za komunistčke gerilce? Ne zaboravite da je upravo Joe Biden, u zadnjim danima svog predsjedništva, podigao nagradu za privođenje Madura pravdi na 25.000.000 dolara. Koje bi sad Trump vjerojatno imao pravo tražiti od državne riznice, kad bi ga to zanimalo. A što se tiče Europske unije, i ona je isto uvodila sankcije Venezueli, a obnovila ih je u prosincu, do 2027., dakle samo nekoliko tjedana prije njegova uhićenja.
O euroljevici dovoljno govori to što oni tuguju za Madurom, dok Venezuelanci diljem svijeta slave njegov pad. U konačnici, pitanje za sve one koji se sada “brinu za međunarodno pravo”, a nisu baš bili previše zabrinuti za živote Venezuelanaca: Biste li radije gladovali – kao što Venezuelanci gladuju već više od desetljeća – znajući da je nafta vaše zemlje “nacionalno vlasništvo”, iako te nafte zapravo nema nigdje osim u teoriji, ili biste radije imali normalan život i blagostanje znajući da Amerikanci vuku profite od “vaše” nafte?
Grijeh prošlosti: Ustaška udarna pesnica Maja
Maja Sever za Hrvate je možda antifašistkinja, ali za Srbe je ustašica. “Evo ko je udarna hrvatska pesnica N1: Maja Sever oduševljena ustaškim dobrovoljcima koji su ubijali Srbe”, kaže naslov Informera. Taj Vučićev sirovi propagandni medij zapravo je dobar lakmus: ako ne znate što većina Srba misli o nečemu, pogledajte kakav stav ima Informer i to je to.
Naravno, nije njima bitna Maja Sever, nego se na taj način Vučić obračunava sa Šolakovim medijima i N1 televizijom, koju ne kontrolira, za razliku od gotovo svih ostalih medija u Srbiji. Dragan Šolak, srpski medijski tajkun čije se bogatstvo procjenjuje na više od milijardu eura, trenutno je “neprijatelj broj jedan” režima u Srbiji. A kako Šolakovo carstvo uključuje i brojne medije u Hrvatskoj, poput Nove TV i N1 TV te teleoperatora Telemach, ne odgovara mu vezati svoju sudbinu uz Vučićev režim. No stvar je zanimljiva jer dokazuje da i najzadrtiji hrvatski antifašist može, za prave antifašiste, biti ustaša. Ako se pitate tko su pravi antifašisti, to su Srbi. Nas su u školi učili, možda ne baš tako izravno, ali nesumnjivo, da su antifašisti Srbi i “pošteni Hrvati”, dakle da se Srbin rađa kao antifašist, dok je Hrvat, ma koliko se trudio biti “pošten”, vječni ustaški sumnjivac koji mora stalno sebe preispitivati kako ne bi poustašio. A ako to i čini, sigurno ima, kao Maja, neki grijeh iz prošlosti – u njezinu slučaju, iz 1992. kad se slikala s “ustašama” na bojišnici – i nikad se i nikako ne može iskupiti. U konačnici, Thompson ili Maja Sever, Tito ili Pavelić, Tuđman ili Picula, sve su to jednako ustaše.
U tome je sva tragedija hrvatskih antifašista. Oni se trude dokazati kako rat nisu dobili neki tamo Tuđmanovi bojovnici, ustaše, klerofašisti sa ZDS-om i šahovnicom, već da je temelj Hrvatske antifašizam. A nisu u stanju shvatiti jednostavnu istinu – da im nije bilo tih ustaša i klerofašista, kako su gledali na branitelje, svi bi oni po svojoj srpskoj antifašistiškoj braći završili obješeni po banderama uz cestu diljem cijele Hrvatske. A pitanje je bi li i u trenutku kad bi im se omča stezala oko vrata shvatili u čemu je njihov problem. Srbi, naime, bili ovakvi ili onakvi, znaju gdje spadaju i koji je njihov narod. Nekima u Hrvatskoj to ni 35 godina od neovisnosti nije posve jasno i zato dolaze u ovakve glupe situacije.
Sve je bilo legalno: Crans Montana i lopovi na Balkanu
I dok genijalci iz Možemo brinu brige o Palestini i Venezueli, grad se lagano raspada po šavovima. No, ako je snijeg donio probleme u prometu, pomislit ćete, bar je donio radost onima koji nemaju baš novca za Crans Montanu i omogućio im skijanje na Sljemenu. Vraga, unatoč dugogodišnjim apelima i upozorenjima, Crveni spust na Sljemenu nije otvoren ove godine. Kao ni protekle tri. Kao i naftna polja u Venezueli, skijalište na Sljemenu propada, oprema se ne obnavlja i ne održava, topovi za snijeg koje je kupio Bandić stoje neiskorišteni, a stručnjaci koji su održavali skijalište otišli su put Jahorine i drugdje.
No, opet, Crans Montanu nisam spomenuo slučajno. Često smo kao narod fascinirani Švicarcima, Švicarska nam je pojam uredne i uređene zemlje. Ona to u neku ruku i jest, do te mjere da ponekad izgleda kao da njome upravljaju nacisti (probajte voziti 3-4 km preko ograničenja!).
U Crans Montani je izbio požar koji nevjerojatno podsjeća na onaj u noćnom klubu u Kočanima u Makedoniji u ožujku 2025. Broj mrtvih tu je negdje, vrijeme i mjesto izbijanja požara također, način zapaljenja je jednak (prskalica!), i u oba slučaja je strop planuo odjednom, a požar izazvao stampedo mladeži prema izlazu u kojem su brojni pregaženi ili ostavljeni da umru.
Također, ni u jednom ni u drugom objektu nije bilo protupožarne zaštite. Ali, gle vraga, dok se u balkanskoj Makedoniji radilo o korupciji, te je nakon požara uhićeno mnogo ljudi, uključujući vlasnike rupčage u kojoj je izbio požar, ispada da je u toj uređenoj Švicarskoj sve bilo posve legalno. Da je sve, eto, bio propust u zakonu i da je visokozapaljiva pjena na stropu noćnog kluba bila manje–više po propisima.
Vlasnici nisu uhićeni, nisu ni inspektori, ostavke gradonačelnika nema, a da se to dogodilo bilo gdje na prostoru bivše SFRJ ili istočnog bloka, imali biste revoluciju. Narodni ustanak. Jer, znamo mi nas. Netko je nekog podmitio. Vjerojatno je netko podmitio nekog i u Švicarskoj, samo tamo nema takve percepcije inspektora i lokalnih vlasti.
Dakle, možda bismo svi zajedno trebali malo više cijeniti sebe, i možda malo manje idealizirati i idolizirati Europu. Jest ona uređenija i civiliziranija, u neku ruku, ali ispod te fasade uglađenosti i ušminkanosti prolazi puno toga što čak ni na “brdovitom Balkanu” ne bi tako lako prošlo. Nije sve od zlata ni u Švicarskoj, nešto je i od zapaljivih materijala.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
