Dok se svijet još nada prekidu rata u Ukrajini, nova krizna žarišta prijete destabilizacijom globalne sigurnosti. Američka vojna akcija u Venezueli dodatno je podigla tenzije, a prvi ozbiljni glasovi intelektualaca upozoravaju da se pojavljuje distopijska vizija novog međunarodnog poretka. Poznata povjesničarka Anne Applebaum u analizi za The Atlantic upozorava da se svijet sve više fragmentira u takozvane sfere utjecaja velikih sila, što bi moglo imati dalekosežne posljedice.
U svojoj analizi za The Atlantic, Applebaum polazi od snažne metafore inspirirane Orwellovom 1984, gdje je svijet podijeljen u tri sfere utjecaja i sve su u neprekidnom sukobu. Ta distopijska slika iz književnosti, ističe, sve više nalikuje modernoj geopolitičkoj realnosti: s jedne strane azijska sfera dominirana Kinom, s druge sfera Rusije u Europi, i konačno američka u zapadnoj hemisferi.
Ovakav pristup, argumentira Applebaum, ne promovira univerzalne vrijednosti poput ljudskih prava ili demokracije, već prioritet velesila i kontrolu nad “zonama interesa”. Applebaum posebno ističe američku vojnu akciju u Venezueli, kojom su Sjedinjene Države uhitile dugogodišnjeg predsjednika Nicolása Madura.
Koncept sfere utjecaja
Umjesto da ju predstavi kao operaciju za zaštitu demokracije ili međunarodnog prava, Trumpova je administracija ovaj korak opravdala retorikom dominacije i hegemonije u zapadnoj hemisferi — varijantom takozvane “Monroeove doktrine”. U svojoj konferenciji za medije Trump nije naglasio demokratske vrijednosti, već je upotrijebio jezik moći i “američke nadmoći”, poručivši da SAD ne smije biti doveden u pitanje kao dominantna sila u svom okruženju. Applebaum ukazuje da američka politika prema Venezueli nije iskreno usmjerena prema priznavanju izborne volje venezuelanskog naroda.
Iako oporbena čelnica María Corina Machado ima potporu birača, Washington, prema autorici, signalizira spremnost na suradnju s dijelovima starog režima, što bi značilo tek kozmetičke promjene vlasti bez stvarne demokratske transformacije. Takav pristup, smatra Applebaum, uklapa se u filozofiju “moć je pravo”, svijeta u kojem velike sile uzimaju ono što smatraju svojim, bez transparentnosti, legitimnosti i poštovanja demokratskih procedura. Interesno raspoređivanje utjecaja, upozorava autorica, nije specifično samo za SAD ili Venezuelu.
Reakcije Rusije i Kine na američke poteze bile su neuobičajeno suzdržane, dijelom zato što se opravdanja za intervenciju u Venezueli poklapaju s narativima koje te sile koriste u svojim zonama utjecaja, poput ruske perspektive o Ukrajini ili kineskih zahtjeva oko Tajvana. To rezultira paradoksalnom situacijom: umjesto da se svijet ujedinjuje oko univerzalnih vrijednosti, svaka velika sila nameće vlastiti model kontrole nad regionalnim sferama, što dodatno potiče napetosti i potencijalne sukobe.
‘To ne može donijeti stabilnost’
Applebaum zaključuje da je zabluda vjerovati kako svijet podijeljen na sfere utjecaja može donijeti stabilnost. Suprotno tome, takav sustav potiče otpor, generira nove sukobe i dugoročno slabi i same velike sile.
Europa, iako ekonomski nadmašuje Rusiju, i Azija, gdje ni jedna država nije spremna postati “kineska kolonija”, neće se pasivno pomiriti s takvim poretkom. Venezuela, kao i druge zemlje pogođene velikim silama, neće prihvatiti da joj sudbinu određuju treće strane. Applebaum upozorava da bi Amerika, ako se nastavi ponašati kao regionalni nasilnik, uskoro mogla izgubiti podršku svojih saveznika u Europi i Aziji — ostavivši globalnu scenu još fragmentiranijom i nepredvidljivijom.
