Posljednji dani 2025. ujedno su bili i zadnji otkucaji ‘Društva dubrovačkih pisaca‘. Naime, udrugu je njezin donedavni prvi čovjek i zaštitno lice Boris Njavro službeno ugasio 30. prosinca prošle godine. Kolumnist, književnik, pedagog, urednik, dugogodišnji ravnatelj Muškog učeničkog doma Dubrovnik i predsjednik Društva dubrovačkih pisaca nakon 16 godina i 110 izdanja odlučio je zatvoriti to književno poglavlje, zapravo, tu knjigu u svom životu.
Društvo dubrovačkih pisaca službeno je osnovano 13. lipnja 2009., 2010. izašlo je prvo izdanje, prvo ukoričeno i književno novorođenče, prvi Literat, a 2011. uslijedila je i prva knjiga Ksenijino janje Mata Mijića. Impresum svake knjige nosi i njegovo ime, svaka objavljena stranica prošla je kroz njegove ruke, njegove oči probijale su se kroz ‘oceane‘ proznih, poetskih i dramskih tekstova… I, sad je došao epilog toj priči. Zaključena je jedna era dubrovačkog izdavaštva, s pozornice je pošla jedna nezaobilazna karika na dubrovačkoj književnoj sceni. Osim djela već etabliranih autora, iz gnijezda Društva dubrovačkih pisaca poletjeli su mnogi nepoznati pojedinci, napose pjesnikinje, naučile su letjeti literarnim prostranstvima, a svoj prvi pisani trag ostavili su upravo zahvaljujući Društvu. Koliko povod za razgovor u Dubrovačkom zapravo bio tužan, prilika je to za osvrt na sve učinjeno, napisano, uređeno, objavljeno, afirmirano, na sve što je p(r)oletjelo… I to baš na čašicu razgovora u prostoru gdje je Društvo ‘rođeno‘ – u đačkom domu u Gružu.
Već u razgovoru s kolegom Marom Marušićem u listopadu 2024. najavili ste gašenje Društva dubrovačkih pisaca, a nedavno ste iz riječi prešli na djela. Zašto?
Tad sam to najavljivao, ali se rok produljio… Mada sam Društvo najviše vodio ja, Upravno vijeće mi je već tad dalo rok da ga ugasim u roku od godine dana. Još dok je Luko Paljetak bio živ, postojao je plan gašenja Društva. To odgađanje potaknule su još neke želje za objavama… Luko je htio da objavimo četvrto izdanje njegovih Pjesni na dubrovačku i još jednu zbirku njegove pomoćnice Stane Šćapec, Josip Škerlj i još nekima smo kroz 2025. objavili knjige. Objavljeno je sve najavljeno i dogovoreno prije godinu dana. Udruga je sad potpuno ugašena.
Kako nije bilo nikoga tko bi nastavio raditi?
Spominjala su se neka imena, ali svi oni misle da je to tako lako – biti predsjednik i voditi sve to. Nije! Društvu je došao kraj, hoće li netko drugi nešto osnovati, hoće li se to zvati ‘Pisci lakih komada‘ ili kako već, ne znam. Kad je sve počelo 2009. bile su ključne četiri osobe, ja sam bio peti. Svi oni su otišli. U prvom redu je to bio Tomislav Kuljiš, potom Mato Jerinić, Stojan Jančić i Eta Rehak. Nalazili smo se ovdje u domu, subotom ujutro bi se pila kavica ili čaj, pričali bismo i onda sam se ja tu pojavio kao peti, mlađi član i na toj Osnivačkoj skupštini je predloženo da budem predsjednik. Krenuli smo od potpune nule, ni iz čega… Sjećam se, kupio sam pečat za 200 kuna! Njih četvero je preminulo. Prvu i drugu godinu su dali truda, ali su i oni već tada napuštali projekt, imali su svoje obaveze… Gospar Tomislav Kuljiš je najdulje trajao. Sjećam se kad sam prvi dao prijedlog za godišnjak jer mi je to najprije palo napamet, svi su bili skeptični, ali smo to prijavili Gradu Dubrovniku i taj prvi Literat smo uredili Tomislav Kuljiš i ja. Krenuo je tako Literat…
Ali, imali ste važnu podršku?
Bez Grada Dubrovnika se pola toga ne bi objavilo. I više! Grad Dubrovnik i njegov program Javnih potreba u kulturi nas je održao, bio sam član Kulturnog vijeća, uz mene i Davor Mojaš… Dobivali smo sredstva i hvala im na tome! Kasnije je došla Dubrovačko-neretvanska županija, moram pohvaliti bivšeg pročelnika za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Miha Katičića i Upravni odjel koji je nakon njega preuzeo Dživo Brčić, odnosi s tim Odjelom su ostali isti! Zanimljivo je da sve ove godine Ministarstvo kulture i medija nije otkupilo skoro nijednu knjigu… Jesu samo drugi Literat jer su u njemu bile pjesme Predraga Pređa Vušovića koje je pronašao Davor Mojaš te knjigu Ulica koja će se zvati tvojim imenom: u spomen na Milana Milišića Voja Šindolića. Sjećam se susreta na Prijekom, gospar Luko me zamolio da prošetamo do Nalješkovićeve ulice gdje je rođen i gdje je živio, sreli smo tad ministricu Ninu Obuljen Koržinek. Luko je pitao zašto nije otkupljena zbirka Ptice koje se prerano svuku?! To je zbirka koja je po mišljenju mnogih nešto najljepše napisano na području ljubavne poezije u hrvatskom pjesništvu! Odgovorila je da nismo prijavili! Zašutio sam tad, ali znao sam da smo to prijavili i o tome postoji dokaz koji sam kasnije pokazao Luku! Pored pomoći od Grada i Županije, bila je tu samo jedna knjižara – Algebra gospođe Maje Bačić. Hvala joj na svemu! Ona je po razumnoj cijeni otkupljivala naše knjige, sve druge knjižare u Hrvatskoj s kojim smo radili su nas, blago rečeno, prevarile! Ni dan danas nam nisu platili neke račune!
Međutim, ‘osnivački kvartet‘ Društva je pošao, a ostali ste Vi.
Krenuo sam s neizostavnim likom mog života – Davorom Mojašem koji je stvarno sve ove godine stajao iza mene. Malo smo se razdvojili kad je postao glavni urednik časopisa Dubrovnik, što je posve logično, ‘ispao‘ je iz našeg uredništva, ali je cijelo vrijeme bio tu. Ime našem godišnjaku je, inspiriran Vojnovićem, dao upravo Davor! Vinko Rožić je već na drugoj, trećoj godini postojanja izabran za tajnika Društva, puno toga je napravio, radio, nosio knjige i prodavao ih, puno mi je pomogao u životu. Prije njega grafički urednik naših izdanja bio je Nedim Meco, a tijekom posljednjih godina nam je Vinko počeo i dizajnirati knjige! Nismo više imali sredstava za druge! Cijene su danas nenormalne, tko može zaraditi od knjiga?! Najviše zaradi tiskara, dizajner, nešto knjiga date autoru i to više da on može pokoji primjerak pokloniti prijateljima… Pogledajte iznose koje je nekima sad dalo Ministarstvo! Zastrašujuće su veliki, neki su dobili toliko da se uopće ne trebaju mučiti, ne trebaju ni trepnuti! Mi osim Grada i Županije nismo dobili nikad ništa od Ministarstva! Nadalje, Vinko Rožić je u tom svom trudu otkrio tiskaru u Poljskoj gdje je tiskano posljednjih naših dvadesetak knjiga. Ljudi bi nam u Dubrovnik poslali čak jedan primjerak da vidimo je li sve u redu… Nikad nismo imali problema s Poljacima, a Vinko je čak otišao korak dalje. U Slovačkoj je našao još povoljniju tiskaru, ali smo već bili pred gašenjem pa nije imalo smisla tražiti dalje. Naslovnice svih naših Literata malim umjetničkim djelima je ukrasila talentirana Nora Mojaš. Uz moju podršku je Mariela Marković našla i afirmirala ženski poetski đir u Dubrovniku, objavljeno je desetak knjiga, a posljednje dvije tri godine u našem radu sudjelovala je i Ivana Lovrić Jović koja je uredila zadnja dva-tri broja Literata, bila je urednica našeg godišnjaka. Puno mi je pomogla, odabrala bi tekstove za godišnjak i tako bila moja ‘obrana i zaštita‘ jer je ona odlučivala što će ići u Literat, a što ne. I svima drugima hvala! Luko Paljetak, Vojo Šindolić i Mario Kopić – to su tri udarna imena čija smo djela objavljivali. Vedranu Beniću smo objavili Trinaesti otok…
Jeste li ikoga pitali da Vas naslijedi na čelu Društva, je li se netko stavio na raspolaganje?
Bili su neki razgovori, mene je nedavno zvao jedan dragi čovjek koji ima doticaja s književnošću i u čudu me pitao “Zašto?”… Nisam našao nikoga, čak sam u petoj, šestoj, sedmoj godini postojanja Društva pokušavao naći ‘nasljednika‘, međutim, sve mi je djelovalo malo aljkavo… Ne znam bi li to sve dosad funkcioniralo da nisam gdje jesam – u Muškom učeničkom domu. Žene iz računovodstva ovdje iz Doma su mi pomagale, adresa Društva je adresa Doma, mi smo ovdje radili, pisali, uređivali, kopirali… Ne može se to raditi bez entuzijazma! Taj tko objavljuje je proračunat igrač, moraš se snalaziti… Dubrovnik je u kulturi broj jedan, imamo Dubrovačke ljetne igre, Dubrovački zimski festival… Ali u biti, osim ova tri već spomenuta imena, koga još imamo? Teško nam se probiti! Kad pogledate u Zagrebu: osoba “A” piše kritiku osobi “B”, a osoba “B” u drugom mediju piše kritiku osobi “A”, to je nevjerojatno guranje! Jednostavno, u tom laktanju se treba snaći, treba znati odigrati, a mi smo stalno bili na rubu raspada… Završili smo sa 6 eura na računu, čak sam na kraju iz svoga špaga platio troškove zatvaranja računa Društva! Da zaključim, nisam vidio osobu koja bi se baš snašla u svim tim stvarima… Osim toga, nas petero je ovo osnovalo i to je to, zašto bi sad netko došao i preuzeo sve to? Neka krenu ispočetka, kao što smo i mi, nitko tad nije vjerovao da ćemo izdržati. Neka se osnuje neko društvo, ja sam svoje završio pošteno, ljudski i mislim da je zahvaljujući Društvu dubrovačkih pisaca puno ljudi imalo priliku prvi i možda i posljednji put objaviti knjigu.
Je li odlazak akademika Luka Paljetka bio dodatan poticaj gašenju Društva?
Kad je preminulo četvero osnivača, vidio sam da to ide kraju. Društvo dubrovačkih pisaca osnovano je u trenutku kad je Luko bio glavni urednik časopisa Dubrovnik, određujući što će dubrovački Ogranak Matice hrvatske objaviti, a što neće. Tad smo čak osnovani kao vid borbe za izdavaštvo jer nije baš tako lako netko iz Dubrovnika mogao objaviti nešto u izdanju Matice hrvatske, teško bi se tko probio. Društvo je osnovano mimo Luka Paljetka, on je bio u Matici, a mi ovdje. 2012. je ključna jer smo tad izdali treći Literat čija je promocija bila u Art radionici Lazaretima. To je bio Dubrovnik, to je bilo ‘predstavljanje Dubrovnika‘! Nastupala je Linđova ženska klapa, Kolarini, Buco Pende, Slaven Tolj, a Sebastijan Vukosavić je moderirao program i zapjevao… U publici su bili Feđa Šehović i njegova supruga Jana jer smo objavili dotad izgubljene pjesme njihovog preminulog sina Mara Šehovića. Tad su se prvi put na predstavljanju u organizaciji Društva dubrovačkih pisaca pojavili Anuška i Luko Paljetak. Onda smo pomalo počeli surađivati… Luko je pošao iz Matice, pošao je u mirovinu i tu se priča okreće prema nama. Neprestano je stvarao i rekavši mi da je i on dubrovački pisac, pitao me može li on kod nas objaviti zbirku pjesama. Dao nam je zbirku Tisuću šiba preko usta. Kad to pročitate, samo zašutite! Sjećam se da sam nazvao Tomislava Kuljiša, Mata Jerinića, Davora Mojaša i rekao sam da bih to objavio. Objavili smo i to je možda njegova najbolja zbirka, takve igre riječi… Tako počinje naše zbližavanje. Zaista smo surađivali, puno toga smo objavili s njegovim potpisom, puno prijevoda, recimo antologijsko, monografsko izdanje Pjesme Cvijeta B. Joba koje je, nažalost, izazvalo premalen interes. Imao je Luko ideju da radimo Mirac mali…
I tu je bilo zanimljivih izdanja…
Mirac je bila naša biblioteka znanih imena, miri su zidine, a ‘mirac‘ je kao zidić. Luko je predložio da objavi prijevode Lorcinih, Prévertovih i Dickinsonovih pjesama… Bila su to mala, džepna izdanja za ‘svačiji špag‘ kako smo ih zvali, tu je počeo dio priče. Potom se uključila i sjajna gospođa Anuška, objavili smo njezine dvije knjige Studije i oglede te Prijevode: poezija/proza/drama… Luko je puno toga napravio, uredio, priredio, a objavio je kod nas samo dvije autorske knjige Tisuću šiba preko usta i Ptice koje se prerano svuku… Tu je i četvrto izdanje Pjesni na dubrovačku, ali to je ostalo interno i to je nešto što mi kao Društvo poklanjamo. To su sve antologijske zbirke pjesama. Još dok je bio živ, rekao sam mu da ću ugasiti Društvo i vjerovali ili ne, nije imao ništa protiv. Nema direktnih veza između Lukovog odlaska i gašenja Društva dubrovačkih pisaca. Štoviše, mi smo u godinu dana nakon njegove smrti objavili 10 knjiga! Toliko toga u zadnjoj godini postojanja Društva… Malo smo stali s promocijama tih zadnjih knjiga, Mario Kopić još nije radio promociju za knjigu Usputice, objavili smo zbirku Ožiljno tkivo Voja Šindolića čija promocija također nije bila… Objavili smo Skroviti teatar Davora Mojaša, bit će promocija “Izabranih pjesama” Josipa Škerlja u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, objavljene su i moje Priče, a ovih dana trebaju doći posljednje dvije zbirke pjesama, jedna od Josipe Garilović, zanimljive pjesnikinje s čijim je pjesmama bio oduševljen i sâm Luko, a druga je mala zbirka pjesama naše drage Marije Laptalo s Radio Dubrovnika… Jesenas smo objavili prvu zbirku pjesama dubrovačkog umjetnika Mara Mitrovića Smeđa noć… Luko je dosta pomogao u promociji samog Društva i meni osobno, išli smo na brojna putovanja i skupove gdje bi se uvijek predstavljalo Društvo dubrovačkih pisaca i to je velika stvar. Sudjelovao je u tome i akademik Tonko Maroević, jedna od možda najznačajnijih osoba koje sam upoznao…
Na što ste najviše ponosni kad se osvrnete na postojanje Društva?
Zahvaljujući Društvu, živnula je književna scena u Dubrovniku. Nije dobro kad kvantitet pregazi kvalitet. Na jednoj je promociji Mariela primijetila kako je bilo svega, pa i stvari koje se nisu trebale objaviti! Bilo je izdanja koje nismo trebali objaviti, a jesmo… Zašto? Jer smo htjeli dati šansu! Puno je ljudi donosilo sve te silne tekstove, znao bih to nekad dati Davoru, Tomislavu ili Luku, nešto bismo pogledali… Završio sam svjesno i namjerno jednu priču, malo sam umoran od svega. Ponosan sam na to što je živnula dubrovačka književnost, na sve te lijepe promocije i na to što smo otkrili neka pjesnička imena kao što je na primjer Barbara Klepić koja je već u svijetu poezije. Nismo joj uspjeli objaviti drugu zbirku, ali vjerujem da će ona naći izdavača. Teška voda Mara Šehovića je svakako jedna od najvažnijih knjiga koje je Društvo objavilo, recenzenti su joj Paljetak i Maroević! Žao mi je i što nikad ništa nismo objavili Marieli Marković, osim u Literatu… Zadržali smo starija imena, književna scena je živnula i sad se ‘knjiga‘ zatvara.
Je li Vam žao?
Umoran sam toliko da više ne znam je li mi uopće žao! (smijeh) Život ide dalje, ostajem dijelom književne scene, već sad pišem tekstove, imam prijatelje i poznanike koje će ih rado objaviti. Zanimljivo je da smo na početku cijele ove storije Davor Mojaš i ja, a obojica cijelo vrijeme pišemo, odlučili da kad sve objavimo, negdje na kraju, da ćemo onda objaviti naše. I tako smo napravili – u posljednjoj godini postojanja Društva smo objavili Davorove kratke dramske tekstove i moje priče!
Kakve su to Priče?
Luko me je na to nagovorio, od 20 mojih priča, pet ih je objavljeno u Večernjem listu, četiri ili pet u Literatu, jedna u sarajevskom časopisu Život, tu je monodrama o Tomu Šeparoviću koju je na Radio Zagrebu predivno čitao Frano Mašković, priredio je to Hrvoje Ivanković. Tu je i jedna stara priča iz Hercegovine… Podnaslov zbirke je “O ljubavi i ratu i dvije stare”, a Domagoj Vidović je napisao predgovor. Luko mi je rekao da to prikupim jer će se inače izgubiti i nestati. Ostale su neke priče koje treba ‘srediti‘… Živjet ću u tom svijetu pisane riječi i dalje, ali neću gubiti vrijeme na traženje novaca za neke knjige, na moljenje, pisanje računa i izvještaja, traženje sredstava… Sad ću biti sam za sebe!
Jeste li ogorčeni što nitko ne nastavlja Vaš put u Društvu?
Nisam, zaista nisam. Da sam istinski htio, možda bih nekoga i našao i molio ga da nastavi. Nisam ogorčen, ovo je jedan svijet koji ima početak i kraj… Kroz ovaj razgovor sam naveo gdje se mogu tražiti sredstva za objavljivanje knjiga, polje je široko, neka svatko nađe sredstva, neka svatko bude ‘mangup‘ i nađe načina. Ja sam uspijevao, pokrio sam sve, nikome ništa nisam dužan. Objavili smo jedan lijepi broj važnih knjiga, važnih za povijest dubrovačke i hrvatske književnosti. Umoran sam, ali miran, zadovoljan jer sam odradio nadam se i vjerujem dobar posao.
Ne samo u kontekstu Društva, je li objavljivanje knjiga danas dovedeno do banalizacije, svatko tko zna pisati ima ili želi objaviti knjigu?
Da, ljudi danas pišu posvuda, pišu poeziju preko SMS poruka, blogove, objave po društvenim mrežama… Strašno je da ljudi stvarno misle da je sve što su napisali vrijedno objave. Pa Milišić bi 60 puta promijenio pjesmu dok je ne bi objavio ili je ne bi uopće objavio! Ljudi nemaju samokritike, ego-tripovi prevladaju! Iskreno, kakve sam sve tekstove i pjesme dobivao da pogledam, znali su nam neki na mail Društva ‘mrtvi-hladni‘ poslati 300 pjesama u želji da to pogledamo i objavimo… Dobivao sam i mailove gdje bi pošiljatelj napisao da je sve spremno i samo treba objaviti… Strašne stvari!
Jesu li se općenito izgubili kriteriji?
Jesu, jesu… Nema ih više. Danas svatko može objaviti privatno knjigu, što ljudima i savjetujem kad me nazovu. Neću sad za sve i svašta okolo zvati i moliti, tražiti sredstva… Uostalom, neka naša izdanja prodana su u samo šest, sedam primjeraka! Najviše naših knjiga je podijeljeno, poklonjeno… Znao bih ići ulicom i poklanjati knjige! Ostalo je nešto knjiga koje ćemo pokloniti našoj Narodnoj knjižnici Grad. I njima hvala za izvrsnu suradnju, poklonit ćemo dio Centru za djecu, mlade i obitelji Dubrovnik, te nekim autorima, a po dva primjerka svakog izdanja ću sačuvati u našoj arhivi. Puno je ljudi mimo nas objavilo, nekad se nije moglo doći na red, iznaći sredstva… Plan bismo slali Gradu Dubrovniku, ali bi neki remetili taj hodogram ili bi bilo autora koje ne ispune dogovor, onda bi se neki ljutili… Evo, deset godina smo se dogovarali sa Škerljem da konačno objavimo tu zbirku! No, sjajni su bili i ostali ljudi u Upravnom odjelu za kulturu, baštinu i turizam Grada Dubrovnika, dvije pročelnice, Ana Hilje i Julijana Antić Brautović, Pavo Jančić… Svima im hvala! Svatko piše i neka piše, nešto će izaći a nešto će ostati ispod površine, ali ljudi nemaju svoje osobne kriterije.
Mora li baš puno toga ugledati svjetlo dana?
Ne mora se sve objaviti, imaš na društvenim mrežama svoje pjesme, na Instagramu ili na Facebooku i nek to tamo čita tetka, baba, ljubavnik, ljubavnica, nemam pojma tko… Ne mora to biti ukoričeno! Kakva je takva, ali knjiga ostaje za sva vremena iako su vremena za knjigu nikakva! Nekad bih se zgrozio kad bih pročitao nečiji poslani rukopis, dao bih Luku, on bi se isto zgrozio… Još jedan detalj, Anuška je bila realnija i oštrija kritičarka nego Luko, ona je tako dobro znala procijeniti kvalitetu teksta! Znala mi je reći: “Gospon Boris, pa to ne valja!” Divna i velika žena!
Knjige se ne kupuju, ne čitaju, kome pisati, za koga objavljivati?
Imali smo 2017. u Bursi predstavljanje Sentenci Marina Držića Luka Paljetka, sjajna knjiga. Čak me je Luko pitao da objavimo drugo izdanje jer je našao još neke ‘sentence‘… Tu večer je bilo 60-ak ljudi u Bursi, atmosfera je bila fina, a prodali smo samo dvije knjige, nije bilo dovoljno ni da platimo piće Luku i Anuški! Ništa! Iz publike su ljudi počeli kružiti oko našeg stola i Anuška mi je u tom trenutku rekla jednu antologijsku rečenicu: “Pa moj Boris, u ovom gradu su svi naučili da im se knjiga pokloni!” To je to! Toliko je bilo naših predstavljanja gdje bismo na kraju poklonili publici knjige, bilo bi po 20, 30 ili 50 ljudi, svi bi dobili po knjigu! Jednostavno, od prodaje nema ništa! Pogotovo kad te varaju neke knjižare kao što su nas…
Koja je knjiga iz naklade Društva izazvala najveći interes?
Paljetkove Ptice koje se prerano svuku, bile su baš tražene ali u smislu poklona. Luko je nosio Anuškine naočale na njezinom predstavljanju… Znao bih dobiti mail od raznih profesora koji su tražili tu knjigu, naravno kao poklon, Luko je dosta knjiga poklanjao, uvijek bih mu na putovanjima davao 20, 30 komada tako da mi u Društvu stvarno nismo imali nikakve financijske koristi od toga. Ta je zbirka zaista imala ogroman odjek, a bilo je tu još knjiga…
Mnogim mladima ste objavili prvu knjigu, koliko ih se nastavilo baviti pisanjem?
Jesam, posebno je naša Mariela afirmirala dubrovački pjesnički ženski đir, našla je brojna imena, ima tu jako lijepe poezije, pjesama… Vidim da su neki i kasnije objavljivali… Mariela, Davor i ja smo puno toga objavili na ponos Društva i nas samih, drago mi je da smo stvorili taj ženski književni đir u Dubrovniku, imamo pet-šest odličnih dubrovačkih pjesnikinja za koje nismo ni znali prije 15-ak godina!
Hoćete li predstaviti javnosti ova posljednja izdanja?
Razmišljam da održimo nešto u Art radionici Lazareti gdje je sve i počelo, program ‘Adio, DuPisci!‘, da nam dođu bliski ljudi, nas 40, 50, nevažno koliko, da se pozdravimo, popijemo piće i predstavimo sve što smo zadnje objavili. Mislim da će Josipa Garilović i Marija Laptalo raditi predstavljanja na svoj način… Ja sam završio, a malo i te promocije izgube svoju draž… Sjećam se predstavljanja Literata, objavio bih 30 do 35 autora, a došlo bi ih šest, znači na predstavljanje ne bi došli ni oni čija su djela u godišnjaku! Puno toga smo kroz Literate objavili, više do 300 imena… Literat je ostao važna spona kroz sve ove godine, a posljednje dvije uopće nije bilo jer nije imalo smisla, nismo ga imali kome ni pokloniti! A da ne spominjem koliko je financijski bilo neisplativo. Objavili smo ukupno 13 Literata, sve se kod mene svodi na broj 13: bio sam urednik 13 brojeva Lausa, 13 brojeva Dubrovačkog lista i 13 brojeva Literata.
Imate dvije i pol godine do mirovine, još vodite emisiju Uz ulicu niz ulicu na Libertas televiziji, što Vam je dalje u planu?
Nakon 17 godina i 650 emisija prekinuo sam Điratu na Radio Dubrovniku, bavit ću se još malo televizijskom emisijom i to je to. Bljesnut će opet neke ideje! Radio sam puno toga u životu, vodio Lazarete i Zelenu naranču i svašta nešto, a jedno od najdražih stvari mi je bio projekt “Grad po zimi u betuli po mjeri”, tijekom jeseni i zime 2016./17., imali smo 16 izložbi u znanoj nam betuli Grada Fontani, jedan dan – jedna izložba. Slaven Tolj je rekao da je to top kulturni događaj u Hrvatskoj! To je bio kazin, dogodio se taj flash… Hoće li se opet dogoditi, vidjet ćemo! Umorila me ova administracija i papirologija i hvala ovim putem predivnom čovjeku Niku Đurkoviću iz županijskog Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove! Puno mi je pomogao za završetak ove priče!
Nekako ne čudi da nema tko naslijediti vođenje Društva dubrovačkih pisaca kad se očajnički, iz trećeg navrata, traži ravnatelj/ica Dubrovačkih ljetnih igara traži.
Nevjerojatno! Gledam to sa strane, želim mladima sve najbolje… Čovjek mora imati ambiciju, ako je nema, onda je budala. Pa i kad ideš na placu imaš ambiciju kupiti dobru ribu. Neka mladih, neka… Ali, zašto opet vršitelj dužnosti ravnatelja, ravnateljice?! Sve najbolje želim novoj vršiteljici, ali mi nije jasno da se više nitko s godinama iskustva u dramskom i glazbenom svijetu nije želio toga uhvatiti?! Mislim da je razlog zastrašujuća administracija, birokracija koja će nas stvarno uništiti. Gledajući samo to malo Društvo dubrovačkih pisaca, nevjerojatno je koliko je tu birokratskih stvari, ‘ubijaju‘ te razni izvještaji… Sve je dobro urađeno, a zamislite Ljetne igre?! Predraga mi je i ona jednog dana treba dobiti ulicu u Gradu – Lina Njirić. Ona zna sve, tamo je tako uigrana ekipa oko nje, tu je Senad Đeki Čobić oko tehnike, cijela ta ekipa, nije problem to dalje voditi, ali zašto se netko s iskustvom ne želi javiti?! Jednostavno, živimo u svijetu gdje je važnije hoće li čep otpasti s plastične boce, nego što se događa oko nas, a sve zbog te silne administracije i birokracije!
Je li Dubrovnik izgubio prave autoritete, ljude od formata?
Pomalo nestaju… Spomenuo sam pet-šest imena, to su simboli Dubrovnika. Nismo svjesni što je jedan Tomislav Šuljak za ovaj grad uradio, Luko Paljetak, Feđa Šehović, Tomislav Kuljiš… Objavili smo Kuljiševe priče koje je skupio njegov nećak i ja, knjigu O tempora, o mores… Na mjesto gore spomenutih su trebali doći neki novi, ima ih, neću spominjati njihova imena, to su naši prijatelji… Nekad mislim da živimo u vremenu gdje se ljudi povlače, svi ‘pljuju‘ po mobitelima ali mobiteli mi osobno ne smetaju, služe mi da se čujem sa ženom, djecom, unučadi… Ne, nisu razlog samo mobiteli… Administracija i birokracija će nas uništiti potpuno! Ljudi su odustali, radije žive sami, ne zbog mobitela nego zbog sebe, poštuju sebe… Dubrovnik pomalo gubi te ljude, ima ih još, ima još tih dragih pojedinaca, ali bojim se da će se i oni na kraju povući. Svugdje je nekakva kriza, ljudima se jednostavno ne da, nemaju volje da nešto promijene…
Tako duhovno osiromašuje Grad.
Samim tim da, a partili su mnogi… Nekad se i previše toga događa u Gradu, u jednoj večeri tri ili četiri stvari pa ne pođeš na kraju nigdje! Nije mi jasno kako se u istoj večeri može događati pet stvari?! Gubi se taj elan radosti, sad je nedavno bio koncert ‘Prijatelja dubrovačkog distonavanja i šperploče‘, skupili smo se mi, stara ekipa iz osnovne škole, pojačani mlađima… Rekao sam na početku da je to ‘spoj mladosti i iskustva‘! Stvarno smo nasmijali ljude, obradovali, tako nam kažu oni koji su bili na Stradunu te večeri, podsjetili smo ih na te neke životne detalje… Toga više nema, nema škeraca, humora, oriđinala, nema betula po Gradu… Gdje god uđeš – ‘BUM, BUM, BUM‘, a prije se nije slušala glazba u betuli, nego se slušalo što ljudi pričaju. Novo vrijeme donosi svoje, a u betule više nitko ne ide… Gubi se taj đir! Neku večer sam bio u Gradu nakon mjesec dana, a prije sam išao svaki dan!
Okončano je razdoblje koncerata i raznih događanja, završio je Dubrovački zimski festival, bila je velika rasprava o kućicama, sad zbog stolova…
Kad su krenule kućice na Stradunu, bili smo protiv. Svašta smo pisali, a onda smo se pomirili pa smo znali i otići na kućice. A sad su ti stolovi… Bio sam u Gradu uoči Stare godine, bila je neka gužva navečer… Ima pametnijih od mene koji su plaćeni za to, što bih se petljao?! Ne treba pretjerivati ni u čemu, Zimski festival je odličan, bilo je ljudi, je li trebalo dovesti onog ili ovog izvođača, ne ulazim u to… Neka Zimskog festivala, ali su se malo izgubili mjera i sklad… Ali, kako kaže Držić: “Mudri ima luđega podnijet!” Povlačim se lagano, imam obitelj i uski krug prijatelja s kojim se družim.
Privlači li Vas išta od kulturnih sadržaja?
Privlače me dragi ljudi koji nešto naprave. Neki dan sam u Narodnoj knjižnici gledao izložbu minijatura, izvanredne su… Bio sam u Sponzi pogledao što su napravili Irja Jerković i Pavuša Babarović, baš je to dobro napravljeno… Ima tih prijatelja, ali ne volim otvaranja izložbi, to mi je mučno, tamo nažalost dođu neki koje samo zanima ima li poslije domjenak. Volim poći dva dana nakon otvorenja, pogledati to u miru i onda obiđem sve što se događa, posebno izložbe… U Galeriji Flora rade neke lijepe stvari, Art radionica Lazareti isto tako… Privuče i mene to, privuče me ovisno je li mi to prijatelj, poznanik, poštujem li ga… Ako vidim da jest, pođem, a ako je netko tko je tu ‘zalutao‘ da ‘popuni‘ program, da se ispuni norma, ne idem…
Organizirali ste toliko predstavljanja, a još uvijek je mnogima važno ima li što za pojesti. Kako je to moguće u Gradu u kojem se toliko njih kune u dubrovačku mjeru, dubrovački sklad, gosparstvo, kulturu, manire, lijepo ponašanje…?
To je strašno! Jednom su me nazvali pitajući me: “Borise, mi bismo došli večeras, ali reci mi, hoćemo li večerati ili će biti domjenak?!” Onda bi ja rekao da će biti neko piće, ali ništa drugo. Domjenke mogu raditi institucije, ustanove, ali ne i Društvo dubrovačkih pisaca! Mi poklanjamo knjige, još bolje! (smijeh) Ne vraćamo ih doma, podijelimo ih! (smijeh) Gube se i sklad i mjera, a i mene napadaju zbog mjesta rođenja! Napadali su me neki antifašisti koji se ne bi trebali baviti time, a u obranu su mi stali mnogi rekavši da sam porijeklom bliže Dubrovniku nego ta osoba koja me je napala a koja također nije rođena u Dubrovniku. Strašno je čime se, vođeni niskim strastima, bave ljudi! Nismo do kraja izgubili mjeru i sklad koji su postojali u nekim drugim vremenima, ali pitanje je može li u ovim vremenima postojati mjera i sklad. Nema ih!
Neki koje ste spomenuli imaju što za reći ali uopće ne izlaze u javnost, šute, ne istupaju, povukli su se…
Što ćeš govoriti kad ne možeš ništa promijeniti?! Što ja više mogu promijeniti u Dubrovniku?! Pokušao sam, radio sam, učinio… Neki kažu dobro je, neki kažu da nije trebalo, moglo bi bolje… Ljudi se povlače jer jednostavno ne žele da ih se pita a i ne pita ih se, to se dvoje spoji i oni kažu “Adio” mirno šetajući Stradunom… Pet puta klimnu glavom, skinu šešir, naklone se, izvade ruku iz špaga i pođu u đir, žive dalje, nitko ih ne pita i sretni su što je to tako, zahvaljuju Bogu zbog toga. I onda šutiš, živiš u svom skladu i miru, tako je to otprilike. Imate mlađe koji dolaze i nose svoj svijet, neka dolaze, ali je pitanje imaju li samokritike, shvaćaju li to sami… Od pjesnika, pisaca, glumaca, slikara… Dubrovnik je grad s najviše slikara, ima ih više nego na Montmartreu, ali dobro, ljudi crtaju, slikaju… Evo, izložba u knjižnici, tamo je puno toga lijepoga!
Osim Društva, u Dubrovniku redovito objavljuje i Matica hrvatska na čelu koje je došla mlada osoba…
Već je Ivana Grkeš Tošović imala dva-tri flasha. Ivana je draga, čujemo se, donijela je neke nove ideje… Jako mi se svidjelo da je Matica objavila nešto što mi nismo mogli objaviti jer nismo za to imali sredstva, ogroman je financijski zalogaj knjiga Svi smo dio sna Srđana Žitkovića, povijest urbane dubrovačke glazbene scene… To je objavila Matica, našla je sredstva jer su i jača institucija od nas… Matica se približila mlađima, svu sreću želim Ivani, želim joj da je sve manje zovu ovi što pišu na sve strane jer to uzima jako puno vremena. Vidim da je okupila dobru ekipu oko sebe, ima tu i mladosti i iskustva… Želim da ustraje u tom svemu, mislim da joj ide dobro, a druga stvar, savjetujem joj ‘kočnicu‘ i neprestano preispitivanje svake odluke. Ne želim da je neka brzinska odluka navuče u neki škripac, negdje gdje ne treba jer nije takva osoba, to sebi ne smije dozvoliti. Dozu strpljenja i osobnu kočnicu, to joj želim. Sve s mjerom i skladom… Jer, izazovan je to posao za tako mladu osobu, kao i s Ljetnim igrama, to je rad sa suvremenim relacijama u suvremenom svijetu. Želim joj da ustraje! Mislim da može, zna poslušati savjet, pita za mišljenje, razmisli i to je dobro…
Je li Dubrovnik i dalje sredina u kojoj se teško događaju proplamsaji neke akcije, inovativnosti, posebno kad je donose mladi?
Vazda je u Dubrovniku toga bilo: čim malo ‘izviriš iz mora‘ da uzmeš malo ‘zraka‘, odmah te spuštaju dolje. Nije dobro da mediokriteti zavladaju Gradom. Ako osrednjost zavlada Gradom, ako one koji pokušavaju nešto dobro napraviti netko gurne, primjerice mediokriteti i unište im dobru ideju, to nije dobro. Mediokriteti žive za sebe, prodaju lažna obećanja, nude nekvalitetne stvari i Dubrovnik to sebi ne bi smio dozvoliti, zaista. Dubrovnik je Dubrovnik, možemo mi govoriti o suvremenim problemima, stvarima koje nisu dobre i govoriti o tome kako je bilo… Uvijek je ono pitanje: što će svijet reći?! Imate ljude koji imaju dobre ideje, a netko im komentira: “Što će svijet na to reći?!” Onda osobe izgube i volju i ideju, a s druge strane, imate mediokritete koji ne pitaju za mišljenje nego samo odrade, još dignu velike javne novce i cijeli grad učine velikim mediokritetom!
Zar nije već zavladala osrednjost, pa i gore od toga?
Jest, itekako! Mediokriteti, osrednjost… Samo nek se ‘pliva‘, ali kako se pliva i gdje, nije važno. Negdje će netko ‘doplivati‘ do nečega, a netko će opet biti odgurnut i čeprkat će se u moru. Osrednjost je došla u Dubrovnik na velika vrata i vlada. Nikad nisam bio član nijedne stranke, ali sam plivao, moraš radom dokazati da si dobar… Ali, zar je stvarno nekad kriterij stranačka pripadnost?! To mi je tako prevladano, ljudi su pametni, ne moraju valjda biti članovi nečega da bi postali nešto?!
Što kad ono malo ljudi s integritetom ode, jeste li pesimistični kad je riječ o budućnosti, što će ostati?
Doći će netko, nisam baš toliki pesimist. Ima tu mladih i dragih ljudi koji su dobri i kreativni.
Zaista ih ima?! Jeste li sigurni da nisu pošli u Zagreb ili negdje vanka?
U Zagrebu danas imate novinarsku redakciju Dubrovčana koja je bila najbolja u Hrvatskoj. Imate ansambl dubrovačkih glumaca u Zagrebu koji je bio najbolji u Hrvatskoj… Otišlo je toliko ljudi iz Dubrovnika u Zagreb i po svijetu, čitam o njima da su negdje… Na njihova mjesta došli su neki koji su tu samo da ‘traju‘, baš ih briga! Hoće li se netko novi pojaviti? Hoće, živnut će, ima tu puno imena…
Sve veći izazov u novinarstvu je pronaći prave sugovornike, kako Vi uspijevate?
Istina, nemaš više koga zvati, sve ih je manje… Gledam zvati ljude koje znam, razgovor je onda ležerniji, znam nešto o njima, nešto mi i sami otkriju, a jako je teško uopće osobu nagovoriti da medijski istupi… Ljudi idu za tim “pusti me na miru, ne pitam te, ne pitaj me!” Međutim, ti ga dovodiš u situaciju da ga pitaš, u okruženje na koje nije navikao… Nikad ne navaljujem, prvi put pitam, drugi put… Imam svjedoke, ima i onih koji me nakon nekoliko godina sretnu i pitaju kad ću ih opet zvati u emisiju, ali zvao sam ih i nisu došli. Teško je naći sugovornika, nekoga da ispriča svoju priču… Držim se te stare dubrovačke priče, trajem još uvijek, dok ne iscrpim i posljednje mogućnosti – kad ne budem više imao koga pitati, stat ću. Približavam se toj točki, ima još jako zanimljivih ljudi koje ću zvati, ali teško je napraviti priču u sat vremena.
Kažete da ‘gubimo ljude‘, ali dolaze strani radnici iz dalekih krajeva, rade poslove koji domaći ne žele, a animozitet prema njima, nažalost, sve više raste…
To su ljudi koji nisu došli ovdje zato što im je bilo drago doći, nego da bi tamo negdje u Aziji obiteljima poslali 100 eura od svoje plaće! Negativno me oduševio onaj Nepalac koji živi i radi kod nas a koji je platio i unajmio helikopter, nije mu to trebalo ali to je njegov izbor! (smijeh) Ti su ljudi došli kod nas da žive i prehrane se, nemam baš ništa protiv njih, a uvijek su od 9., 10., 11. stoljeća u Dubrovnik i druge naše gradove dolazili oni koji su tražili bolji život, posao… Strani radnici šute, nikome ništa ne rade nažao, nisu nam opasnost, ne prijete nikome, samo rade i šute, nema ih nigdje! U Župi ih srećem često ispred kuće, dođu u pet popodne s posla, idu kupiti hranu u neki trgovački lanac, uvijek im se javim, nasmijem im se i oni meni, baš su simpatični! Tu su svojom životnom mukom i vjerujem da bi bili sretni da žive u svojoj kući sa svojom obitelji, ali žive 10 tisuća kilometara daleko od doma. Nije mi drago kad se nameće neka nova kultura, kad se događaju napadi kao po Europi, to se kod nas ne događa jer smo i mi malo drugačiji, ljudskiji smo i mali smo grad, svi se znamo. Oni imaju svoje vjerske, zabavne i glazbene običaje i nek ih imaju, vidim da pošteno rade svoj posao, imamo tu Nepalce koji ispred Doma čiste ulicu, kad god ga vidim ponesem mu sendvič, pitao sam čak jede li određenu vrstu mesa zbog vjerskih razloga i to poštujem do neba. Prema tome, došli su nam zbog svoje muke, pomoći nam i popuniti vrlo važne praznine: čiste naše ulice, razvoze po motorima kao dostavljači i srce me zaboli kad ih vidim kako voze sad po hladnoći i kiši. Muče se jadni! Takav je svijet i mi trebamo opstati u toj civilizaciji, da poštujemo svoje običaje i tradiciju, ali da pustimo druge da žive.
Hoće li uopće što opstati uz turizam?
Prije 15 godina je netko napisao da Dubrovnik stoljećima nisu uništili razne vojske, kraljevi, banditi kao što ga uništava turizam. Neki dan čitam – još 10, 15 godina ovakvog turizma i nećemo više moći, popucat ćemo po šavovima. Ovo prelazi sve granice! Nema ni mjere ni sklada… Je li Dubrovnik zaista nečija ljetna trpeza tih pet-šest mjeseci? Netko spominje i cijelu godinu, onda nek Grad postane Sveti Stefan, nećemo više uopće ići u Grad! Od turizma svi žive, čak i ja koji sam u prosvjeti, ali ovo ide u krivom smjeru. Vlasnike hotela ne zanima ima li bolnica novi CT, njih samo zanima zarada, a tako i sve druge!
Godine idu, kako se borite protiv nostalgije i tog sveprisutnog ‘kako je nekad prije bilo‘?
Što si stariji nekako se sve više sjećaš… Moja djeca imaju svoju mladost i pravo na nju, a treba pustiti i mene da imam svoju. Nisam nikad bio ideološki i politički obojen, živio sam zabavu, htjeli smo se igrati, proveseliti, družiti i to je ta mladost, ta nostalgija, posebno kad dođeš u godine kad se više ne možeš ni sagnuti a sjećaš se kako si nekad basketao! Svatko ima pravo na sjećanja, na svoju nostalgiju, vrijeme i lijepe godine, ne treba to nametati drugima, ali treba pustiti da svatko ima pravo na svoja lijepa sjećanja, da ih čuva, da izvlači, da nađe neku fotografiju nakon 40 godina i kaže: “Vidi ovo!” Nostalgija je privatna stvar svakoga od nas. Volim kad shvatim da su male stvari zapravo globalne, kad mala ljudska priča postane svjetska. Ako imaš takvu, ponudi je, podsjeti na nju, ali ako nemaš, nemoj stalno dosađivati, nije svakome isto.
A zabava nekad i danas?
Pa… Uzmu mobitel mladić i djevojka, sjede u parku i svatko sluša svoju pjesmu, to je ‘zabava‘ danas. Mobiteli nisu ni krivi ni dužni, bez njih se ne može. No, Dubrovnik je nekad bio drugačiji, u mojim emisijama ljudi konkretno spominju činjenice, imena, brojke… Od Excelsiora, od Nocturna do Babina kuka si imao skoro 20 odvojenih zabava i nitko nikome nije smetao. Mogao si poći u kino Jadran i znao si da nema svirke do 10 navečer jer igra film, imao si Ljetne igre na Lovrjencu… Sve je bilo skladno i stvar dogovora, a danas je rasulo. Danas u Dubrovniku imate dvije ili tri diskoteke! Zavladao je drugi vid zabave, drugačiji su odnosi među ljudima, sve se mijenja i to treba prihvatiti. No, danas je zarada bit priče, ljudi samo gledaju gdje će zaraditi ili nema zabave. Vodio sam dva kluba i to je bila ludnica… U Lazaretima i Bakusu je znalo biti po tri tisuće ljudi svaku noć, prije su Ploče bile kao danas Pile, nije se moglo proći koliko je navečer od 10, 11 ili ponoća bilo ljudi, nisi mogao prijeći most na Pločama u Grad! Znalo nam je nestati pića u Zelenoj naranči pa bismo gajbe nosili na glavi kao Župke svoje košice jer ih ne možeš drugačije nositi kroz mase ljudi! Vremena su se promijenila, ne mogu na to utjecati… Niti više želim!
Čini se da danas ni ljeti nema toliko zabavnih sadržaja, osim Orsule, ljetnih koncerata skoro i nema…
Andro Vidak radi odličan posao! Orsula je izvanredna! Nema ni koncerata, ali nema ni velikih bendova, sve je kopija kopije! Pričala mi je to starija čeljad iz Grada, prije bi veliki glumci koji su dolazili na Igre spavali u jednoj kamari u Gradu, koristio si zajedničku banju s nekim velikim glumcem, čekao si na red. On bi dolazio u tri sata u noći, život je bio drugačiji, družilo bi se, taj bi glumac ostao na piću… A danas su svi ti glumci u stanovima, luksuznim hotelima, dođu na brzinu, odrade i nema ih više! Dubrovnik je čudan grad, prođe tako Elizabeth Taylor pa je zaustavi legendarni Ivo Labaš da on njoj dadne autogram! Navikli su Dubrovčani na poznate, Đelo Jusić je uvijek bio jedan od nas, a s Lukom Paljetkom nisi mogao proći Ilicom, stalno bi ga netko zaustavljao… A u Gradu bismo mu samo rekli: “Adio, gospar Luko!” I ta se vremena mijenjaju, nema rokera, sad smo na koncertu “Prijatelja dubrovačkog distonavanja i šperploče” nabrajali sedam njih koji više nisu s nama.
U Muškom učeničkom domu ste ravnatelj već pet mandata…
Godine 1992. sam došao u đački dom. Prvo sam za vrijeme rata bio mobiliziran ovdje, mislim da je to bilo krajem veljače i tadašnji ravnatelj Pero Maldini me zvao jer me poznavao, počela je školska godina… Falilo je odgajatelja jer ih je nekoliko pošlo na Istok! Došao sam ovdje mobiliziran kao nastavnik od civilne zaštite, vodio sam i dalje OKC Lazarete na papiru, iz vojne sam prešao u civilnu mobilizaciju… Došao je svibanj, počelo je oslobađanje Dubrovnika, prekinuta je škola i vratio sam se u vojsku, to ljeto sam bio u Hrvatskoj vojsci da bi me ponovno zvao Pero Mladini ponudivši mi posao tako da sam 8. rujna 1992. počeo raditi ovdje kao odgajatelj. 2002. sam prvi put postao ravnatelj i otad sam na tom mjestu. U proljeće 1992. sam u đačkom domu organizirao novinu JUPA i radio emisiju, bio je policijski sat, rat, nikad nisi znao kad će pasti granata i koja će je budala ispaliti, to je bilo između 1. ožujka i 1. svibnja… Imali smo jedan mikrofon i razglas, imali smo dva-tri učenika koji su to vodili a ja sam samo koordinirao. Bio je tu program, top lista, nagradne kazete… To je bilo jednom ili dvaput tjedno. Imam ekipu koja radi izvanredno: Miro Bronzić, Nikša Ivanković, Mario Maslać, Ivica Hajdić, Vinko Rožić, tu je legendarni Božidar Bobo Krkić, Marijo Petrušić Rico, meštar Mato Matko Kurajica, noćni Vinko i Tone, kuhinja, spremačice, kancelarije… Ma, ekipa iz Doma mi je izvrsna! Ako će mi nečega biti žao prilikom odlaska u mirovinu, onda će mi biti žao te ekipe!
S djecom radite 34 godine, stoji li ona da su nove generacije sve gore i gore?
Roditelji su sve gori i gori, to je moj odgovor. Djeca su dobra! Mi zaboravljamo što smo u njihovim godinama radili! Mi stvarno u Domu nemamo velikih problema, odnosimo se prema njima muški, mangupski i prijateljski i sve rješavamo u tri riječi – kratko i jasno! Jaka je ova moja ekipa koju sam spomenuo, karakterno su svi čvrsti… Nekakvi mali propusti su nama u životu sitnica, imali smo ih tisuću puta, rješavamo ih vrlo brzo i vrlo lako. Djeca su odlična s obzirom na vrijeme u kojem žive, kakvi su im nekad nažalost roditelji i prijatelji i sve ono što im se nudi u okolini, od mobitela koji su najmanje krivi pa do raznih opijata… Neki roditelju su sjajni, neki su ‘prepadnuti‘ ili ‘preodgovorni‘ pa im oprostiš, a neki su stvarno da te Bog sačuva! Djeca su mila majka što je svijet oko njih!
Vjerujem da Vam je uvijek iznova drag susret s bivšim učenicima, stanarima?
Mato Franković nam je bio učenik u Domu, Ana Medo mu je bila odgajateljica, ali svi smo bili tu. Nedavno je bio u emisiji LTV-a i jako se lijepo sjetio đačkog doma, lijepih stvari… Spomenuo je u toj emisiji da se najviše sjeća žetona koji su nekad služili za dobiti hranu. To smo, naravno, u međuvremenu modernizirali, ali budući da skupljam sve i svašta, imam veliku arhivu, našli smo sobu broj dva i pripadajući žeton i nedavno sam mu ga poklonio! Nije mogao vjerovati odakle mi to… Puno dragih ljudi je prošlo kroz ovaj dom: sportaša, glazbenika, imamo vaterpolista, nogometaša i košarkaša koji su još aktivni, prošlo je puno drage djece i volim kad dođu a dođu i ručaju nekad s nama… Dođu se javiti, dođu nekad parkirati auto! (smijeh) Vjerujem da smo ostali dobri sa svim tim našim klincima!
Nova je godina, koja je Vaša novogodišnja odluka? Odmoriti?
Točno pogođeno! Čovjek u nekim godinama svodi račune, podcrta neke stvari… Samo zdravlja, pameti, razuma, mira, veselja, a unuci su treća dimenzija. Želim to svakome, a tko zna, zna što govorim. Draže mi je pet minuta s unucima nego pet dana s nekima. Privodim neke stvari kraju jer su takva godišta, ne možete nerealno razmišljati o životu, ne može se to izbjeći. Nemam volje ni snage, a nemam ni interesa od drugih da ‘pametujem‘, ima drugih koji su došli, koji će ‘pametovati‘, koji će raditi i koji će raditi stvari na svoj način. Možda se pojavi i krene neka nova udruga, neko društvo… Želim mirno i tiho provesti ostatak onoga što je, Bog i tko li već, planirao sa mnom.
