Sa 600 metara nadmorske visine Vidove gore subotnje pozdrave u ledom okovanoj zemlji šalje nam posljednji brački pastirski Mohikanac, Mario Gospodnetić iz Nerežišća.
Ima li zime na njegovim pašnjacima? Nema, spremno odgovara. Minus šest, minus osam koliko je na gori vladalo posljednjih dana, te skok na subotnja prijepodnevna dva stupnja, tek su mala šala u životu čovjeka koji svakim danom, već desetljećima čuva stado na bračkim visoravnima.
Stiže nam odmah brzo izvješće s terena, Brač je zabijelilo malo, na Vidovoj gori ga ima onako za zimski dojam, tek milimetar. Niti za sanjkanje, niti za grudanje, više za oku ugodit.
Subota je donijela ledenu kišu, mrzlinu, ali možda i neku najavu, kaže Mario, potencijalnog bijelog pejzaža na njegovom radnom mjestu.
– Koliko god snig donija problema on je za prirodu nešto dobro, on treba tlu i vegetaciji, štiti ih, čuva, a dobar je i za zdravlje životinja. Šta je važno, on tira te beštije, komarce, vektore koji mogu prenijeti bolesti na stoku. I zato ga ja s radošću čekam, pravog sniga na Vidovoj gori nije bilo od 2012. godine.
Tad ga je napadalo 80 centimetra, toliko ga je bilo na mojoj farmi, mjesec dana se zadrža. To je bila zima. Sve ga nešto ćutim u zraku, sve se mislim, ma ako zaladi, kažu kako će u ponediljak biti ekstremno, a bude li još južine, onda bi na Vidovoj gori moglo biti sniga. Priroda će mu bit zahvalna, a i meni ne bi bilo mrsko. Donosi on više dobroga nego lošega – kaže Mario.
Posljednji brački pastir koji njeguje tradicijski uzgoj poznate bračke pramenke, na korak je do penzije. Nauživao se on na planini zvizdana, mrzline, prirode, arije.
Brinu ga bolešćurine koje su posljednjih mjeseci napale stoku njegovih kolega iz Zagore. Brine ga ovčja kuga, zato apelira na otočne stočare da dobro pripaze prilikom uvoza stoke, i prije nego što blago zakorači na čvrsto tlo obave sve zdravstvene analize.
Ali idemo mi na slađu temu, ovo s bolestima je, rekli bi domaći, gadno i za čuti. Tražimo savjet iz prve ruke, kako se othrvati zimi, što napraviti u borbi s njenim ugrizima.
– Prvo i prvo treba zaštititi glavu i noge, znači pokrivena glava, uši, suhe noge, a onda slojevita roba. Treba se kretat, nama pastirima je to uobičajena radnja na radnom mistu. I treba nešto dobro pojist, puno vitamina, znači kripno, s puno kalorija.
Dašta? A bože moj, zna se šta se kod nas jede, pečenje, tripice, kaštradina, kiseli kupus i kobasice, juva, samo domaće. Onda fažol, lešo, šporka juha naša bračka, to je lešo bravetina. To daje snagu za rad na imanju i na pašnjaku, naročito kozja kaštradina. Čisti vitamini – veli Mario Gospodnetić.
