Prašina povodom sporazuma o bescarinskoj trgovini između Europske unije i država Južne Amerike koje su osnivači ili pridružene članice Južnog zajedničkog tržišta (Mercosur – Mercado Común del Sur) ne samo što se ponovo ne smiruje, već bi, kako sada stvari stoje, mogla prerasti u oluju i zagaditi odnose između najjačih članica Unije.
Ako se to dogodi, toliko priželjkivana “najveća svjetska zona slobodne trgovine od preko 700 milijuna stanovnika” ponovo bi, nakon 26 godina pregovaranja, mogla biti vrlo upitna sve dok ne bude poznato na čijoj je strani američki predsjednik Donald Trupm koji je izričit u stavu da je „zapadna hemisfera samo američka“, što je s Venezuelom počeo i dokazivati.
Sukobi unutar EU
Nisu glavni razlozi sukoba unutar EU samo u količinama i kvaliteti roba, već u strukturnoj neravnoteži dobara kojima bi se, umjesto dosadašnjih carina od oko 35% u oba smjera, u budućnosti trgovalo slobodno. Neravnoteža se ogleda u činjenici da bi s europskog tržišta primarno odlazili automobili, strojevi, farmaceutski proizvodi, kemikalije i još svašta, uključujući i manju količinu selektivnih prerađevina poput francuskih vina i sireva, talijanske paste i sl., dok bi se iz Argentine, Brazila, Urugvaja, Paragvaja i pridruženih članica Mercosura uvozio dominantno poljoprivredno-prehrambeni asortiman poput govedine, junetine, peradi, kukuruza, soje, šećera, svježeg i prerađenog voća i povrća.
Tako zamišljena politika bescarinskog trgovanja u službenom Parizu se doživljava protekcionističkom politikom u korist industrijski najrazvijenije članice Unije, Njemačke i njene autoindustrije, strojogradnje, farmacije, robotike….
Francuska, kao glavna agrarna sila EU-a i po godišnjoj bruto proizvodnji i po fitosanitarnoj kvaliteti hrane, osjeća se, dakle, ugroženom iz samog središta EU. Na unutarnjem planu, također, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njegova mađioničarski sklepana vlada jedva dišu ukliješteni između sve nadmoćnijeg oporbenog bloka i opravdano nezadovoljnih farmera i ekoloških skupina. Na temelju oba ova čimbenika (vanjskog i unutarnjeg) brojni europski promatrači zaključuju kako je Francuska najveći gubitnik u sporazumu sa Mercosurom, a da je Macron „brutalno poražen“. Zašto ne mislim tako?
Novi prosvjed francuskih poljoprivrednika zbog sporazuma EU-a s Mercosurom
Stari problemi, nove okolnosti
Negativni stavovi francuskog vladinog vrha prema trgovinskom sporazumu sa zemljama Mercosura datiraju još od lipnja 1999. godine kada su pregovori otvoreni na samitu u Rio de Jeneiru. Tokom proteklih 26 godina stručno-tehnička odmjeravanja su prekidana (2004.), ponovo pokretana (2010.) i intenzivirana (2016.) u nadi s obje strane da su kompromisi mogući: s europske strane u pogledu harmonizacije izvozno-uvoznih interesa svih članica, a sa južnoameričke strane prihvaćanje rigorozne (najstrože u svijetu) europske regulative o kontroli kvalitete hrane uključujući vrlo stroge fitosanitarne standarde o genetskim modifikacijama, hormonima, pesticidima, aditivima… u čemu je Francuska ‘prva violina’ Europe.
Prvi načelni politički dogovor o Sporazumu postignut je tek u lipnju 2019. pred sami kraj mandata tadašnjeg predsjednika Komisije Jean-Claude Junckera u želji da tim “grandioznim dogovorom” zapečati svoj petogodišnji mandat. Ipak, prvi “Sveobuhvatni politički dogovor o partnerstvu EU-Mercosur” parafiran je početkom prosinca 2024. kao „spektakularna pobjeda“ aktualne predsjednice Europske komisije na samom startu njenog drugog “geopolitičkog mandata”. “Sveobuhvatni” je zato što je prvi put u povijesti suradnje između ova dva udaljena bloka predviđena i suradnja u “strateškim područjima”. Pogodite kojim?
Od 1999. godine do prošlog petka ujutro Francuska je bila dosljedna u namjeri da blokira potpisivanje bilo kakve bescarinske trgovine s Južnom Amerikom, nastojeći istovremeno izgraditi svoj što povoljniji ‘pričuvni položaj’ u slučaju nužnog povlačenja, što se upravo dogodilo. Francuski pregovarači u finišu nisu izdržali pred odlučnošću predsjednice Komisije koja, i po cijenu zamrzavanja osobnih odnosa s Macronom, pokušava ugurati Europsku uniju na južnoameričko tržište kao alternativni geoekonomski poligon nakon što su i trgovinski i geopolitički odnosi sa SAD-om i Kinom zapali u vrlo ozbiljnu eskalaciju. S Indijom su u slijepoj ulici, a sa Rusijom gotovo u korijenu zatrti. Sa sva četiri globalna diva, dakle, Europska unija je u jednostrano objavljenom hladnom ratu!
Macronov teški poraz u EU: Francuzi mu ovo neće oprostiti
Od političkog spletkarenja do pravno-proceduralnih smicalica
Unaprijed znajući raspored političke moći u europskim institucijama, a znajući i da sporazum između EU i Mercosura predstavlja spoj hitne geopolitičke potrebe i dubokih trgovinskih interesa, francusko ministarstvo poljoprivrede je nastojalo, i u tome uspjelo, maksimalno zaštititi svoje farmere od nelojalne konkurencije, a građane od uvozne hrane upitne kvalitete.
Zato smatram da se Macron iz ovog forsiranog okršaja izvukao kao relativni gubitnik jer nije uspio zaustaviti Sporazum kao takav. Suštinski je, međutim, veliki dobitnik jer je isposlovao „mehanizme za samozaštitu francuskog tržišta“ što i jest smisao obrane od nelojalne konkurencije.
Tko su onda stvarni gubitnici? Europski farmeri i EU-građani izvan Francuske, jer će ih, ako carinska unija uspije, usprkos bodljikavoj žici EU propisa, zbog jeftinijih uvoznih roba zatrpati hrana sumnjive kvalitete.
U čemu je pobjeda Ursule von der Leyen? Da bi pošto-poto od nemogućeg napravila moguće, predsjednica Komisije se, ne prvi put, poslužila lisičjom taktikom. Podijelila je Sporazum na dvije zasebne cjeline: na trgovinski stup – jer se o trgovinskim pitanjima prema Lisabonskom ugovoru o funkcioniranju Unije odlučuje kvalificiranom većinom; te na politički stup koji u sebi sadrži osjetljiva pitanja koja zahtijevaju jednoglasnost u odlučivanju i plus ratifikaciju u nacionalnim parlamentima država članica. Glavna “caka” ove pravno-proceduralne smicalice je u tome da trgovinski dio budućeg Sporazuma može stupiti na snagu neovisno o sudbini njegovog političkog stupa koji bi potencijalno mogao biti blokiran u nekom od nacionalnih parlamenata. Ili čak u Europskom, kojeg se u suodlučivanju s Vijećem ovoga puta ne može zaobići.
Radi kasnijeg boljeg razumijevanja suštine stvarnog i sve većeg raskola unutar EU-a ovdje treba ukazati na još jedan važan detalj. Sporazum je u petak usvojen putem formalnog odobrenja od strane Vijeća u tzv. pisanom postupku (Written Procedure) budući da sjednice resornih ministara poljoprivrede niti ministara trgovine nisu ni bile zakazane. To jeste de iure legalna procedura kojom resorno Vijeće u specifičnim okolnostima donosi formalne odluke bez fizičkog sastanka ministra. Problem je međutim u tome što se UvdL zaobilaznim postupcima koristi sve učestalije, a otimanje suvereniteta državama članicama za Europsku uniju je put u ambis!
Trump kaže da je zemljama koje posluju s Iranom nametnuo carine od 25 posto
Ursulini navijači i blokaderi
Kako ne bi bilo zabune ili neobjektivnosti treba naglasiti da sva pitanja vanjske, financijske i trgovinske politike uistinu spadaju u nadležnost veleposlanika država članica u Coreperu II. kao glavnom radno-operativnom tijelu koje priprema zasjedanja Vijeća resornih ministara. Odlučivanje kvalificiranom (dvostrukom) većinom koje je propisano Lisabonskim ugovorom, također, najčešći je mehanizam odlučivanja u Vijeću i koristi se za oko 80% zakonodavnih akata. Ali postoje uvjeti: da najmanje 55% država članica glasa “za” (u trenutnoj situaciji je to 15 država); da članice koje podržavaju prijedlog moraju predstavljati 65% stanovništva Unije, a da “blokirajuću manjinu” mora činiti najmanje četiri države koje u zajedničkom zbiru moraju imati više od 35% populacije Unije.
Za sporazum su u petak, poznato je, glasale 21 članica Unije predvođene Njemačkom i Španjolskom (uskoro ćete saznati zašto), dok su Austrija, Irska, Mađarska i Poljska bile uz Francusku. Belgija, kao nimalo beznačajna industrijska i agrarna zemlja bloka bila je suzdržana, a pri glasanju kvalificiranom većinom suzdržanost se računa kao glas protiv. Ipak ni s ovim šestim glasom “blokirajuća manjina” nije mogla zaustaviti prijedlog sporazuma jer kod blokadera nije bio ispunjen populacijski uvjet od 35% stanovništva bloka.
I tu smo gdje smo. Senzacionalno potpisivanje sporazuma EU-Mercosur dogoditi će se već u petak ili subotu ovog tjedna (16. ili 17. siječnja) u Asuncionu (Paragvaj), a glasanje u EP iz tehničkih razloga nije moguće prije travnja ili svibnja.
“Sveto trojstvo” njemačke Kršćansko-demokratske unije
Odlaskom UvdL u Paragvaj za koji je avio-kartu kupila odmah po izglasavanja Sporazuma, dolazimo do samog epicentra unutareuropskih tektonskih ploča koje za sada miruju, ali svojim tihim vibracijama ukazuju da zemljotres samo što nije. Zašto? Zato što o svim ključnim geopolitičkim strategijama Unije glavnu ulogu već sedmu godinu (cijeli prvi mandat UvdL i druga godina drugog) – ima “sveto trojstvo” njemačke Kršćansko-demokratske unije (CDU): njemački kancelar, trenutačno je to Friedrich Mertz, predsjednica najviše izvršne vlasti Unije Ursula von der Leyen, i predsjednik najjačeg desno centrističkog političkog bloka u Europskom parlamentu – europski pučani (EPP) Manfred Weber. Pokušajte zamisliti da li je u takvoj simbiozi političke i izvršne moći ikakva odluka unutar institucija EU moguća bez volje Njemačke!? Zapitajte se također je li to baš tako slučajno?
Zašto je to važno imati u vidu? Iako je u Sporazumu EU-Mercosur klasična trgovina na prvi pogled u prvom planu, geoekonomija je suštinski pokretač i glavni razlog usiljenog forsiranja njegovog što hitnijeg potpisivanja. S jedne strane cilj je istisnuti ili makar prikočiti Kinu u tom geostrateškom pojasu „puta svile“, te pokušati preduhitriti razuzdanog američkog predsjednika Donalda Trumpa u njegovoj agresivnoj grandomaniji prema Južnoj Americi.
Međutim, pod maskom zajedničke trgovinske politike, Njemačko je po francuskim uvjerenjima dodijeljena uloga glavnog igrača na južnoameričkom tržištu uključujući i kritične južnoameričke sirovine pa i litij koji je za njenu autoindustriju od sudbinske važnosti. Pogotovo nakon što je EU suicidno odbacila Rusiju, samovoljno se odmakla od kineskih opskrbnih lanaca, ali i nakon propasti ideje o njemačkom aktiviranju rudnika litija na zapadu Srbije.
Revitalizacija francusko-brazilskih odnosa: perspektive i proturječja
Povijesno prestrojavanje
Panična potraga njemačkih kancelara za sirovinskim alternativama je logična, jer nitko se u Europi ne može uspoređivati s njemačkom autoindustrijom. Samo u Wolfsburgu, gdje je glavno sjedište Volkswagena, nalazi se još uvijek najveći pogon za proizvodnju automobila na svijetu s površinom od oko 6,5 milijuna kvadratnih metara! Poslije Toyote, VW-grupa je drugi najveći proizvođač automobila sa skoro 10% udjela na svjetskom tržištu (izvor: S&P Global Dynamics). Tu se proizvodi i jedan od najpopularnijih modela svih vremena, golf. Ali, već tijekom iduće, 2027. godine proizvodnja ovog modela na klasični pogon seli upravo u Južnu Ameriku, u ključnu članicu Mercosura, Meksiko (izvor: VW Newsroom).
„Sveto trojstvo“ njemačke Kršćansko-demokratske unije s centralom u Bruxellesu je, dakle, vrlo učinkovito. Čak toliko da se kočopernoj Ursuli von der Leyen pričinjava kako preko Mercosura može ne samo anulirati Macrona, već uzvratiti udarac i samome Trumpu zbog njegovih protekcionističkih carina. A onda pokazati mu i mišiće europske „gospodarske suverenosti“ i macronovske „strateške autonomije“. Zaboravljeno je, međutim, da Trump nije političar već trgovac koji u Južnoj Americi vidi samo sebe u ulozi šerifa.
Sukladno tome, konačni validitet europskom sporazumu s Mercosurom, uvjeren sam, određivat će Trump. Ako mu EU bude i dalje mrska kao sada, od slobodne trgovine neće biti ništa. Pogotovo ako EU bude ometala njegov prioritetni fokus na Grenland, u što ne vjerujem. Do brze nagodbe će sigurno doći tako što će SAD-u pripasti pravo na neograničenu ekspanziju vojne, strateške i geoekonomske prisutnosti na Grenlandu; Danskoj će se ostaviti suverenost nad otokom; a Grenlanđani će zadržati svoje pravo na visoku autonomiju. Uvjeren sam kako Dancima takav scenarij odgovara jer dobivaju najjačeg zaštitnika od Rusije. Grenlanđani će se zadovoljiti milijardama novih američkih investicija. A Trumpu svakako cilj nije mijenjanje granica i razbijanje NATO-a, već apsolutna vojna dominacija nad geostrateškim prostorom budućnosti.
Sve veća gužva: I Njemačka želi na Arktik; EU treba 100 000 svojih vojnika
„Novi Bliski istok“
Ali Grenland sam po sebi zasigurno nije Trumpov glavni cilj. Arktičko podmorsko blago ispod (otapajućeg) leda i Sjeverni morski putovi su meta. Trumpu je još u prvom mandatu bilo jasno da suvereno kopno Grenlanda predstavlja geopolitičko i geoekonomsko srce Arktika. Baš zato ga sada i želi staviti pod američki nadzor ne mareći za međunarodno oceansko pravo po kojem je arktički pojas definiran kao općecivilizacijsko dobro. Za Trumpovu grandomansku politiku, dakle, Grenland vjerojatno nije ništa više od osebujnog „nosača zrakoplova na suhom“ s kojeg, i bez nuklearnih ledolomaca kojih nema, može diktirati budući svjetski poredak. Ali Rusija je u arktičkom akvatoriju svoja na svome odavno, a Kina kao „bliskoarktička zemlja“ već je uložila milijarde dolara u vlastitu instalaciju i razotkrivanje tajni tog polarnog resursnog džina.
Zbog svega toga, ali i zbog strateških vodenih ruta i ogromnih procijenjenih rezervi podvodne nafte, plina i rijetkih minerala Arktik bi mogao uskoro postati „Gordijski čvor“ odlučujućeg rasporeda globalne moći u ovom stoljeću; točka globalnog dogovora ili sukoba; a prema francuskoj Arktičkoj strategiji iz 2019. godine „Novi Bliski istok svijeta“.
I na ovoj ’šahovskoj ploči’ Europska unija je vlastitom krivnjom od ’igrača za stolom’ postala ’jelovnik’ kojim se zasad tri vodeća globalna diva poslužuju koliko im treba, dok Indija gricka iz pozadine.
Zoran Meter: Prijeti kaos: Trump naložio plan za invaziju; EU i V. Britanija kuju svoj plan za Grenland
A s obzirom kako ni NATO na svom putu opstanka ili umiranja ne funkcionira više s podjednakim entuzijazmom po načelu „svi za sve“ – Grenland uskoro, a potom i Arktik, mogli bi mu biti neočekivana doza eliksira života.
