Dok se zimi gradovi pune ljudima u potrazi za toplinom i sigurnošću, pod obroncima Velebita i dalje postoji svijet u kojem svakodnevica ovisi o snijegu, ledu i neumoljivoj buri. U zabačenom zaselku Rupine, do kojeg vodi tek uska planinska cesta, život kao da je ostao zarobljen u nekom drugom vremenu. Ondje već više od pedeset godina živi 82-godišnja Marija Maruna – sama, izolirana, ali duboko ukorijenjena u mjesto koje naziva domom.
U kući bez tekuće vode, pod snježnim velom planine, Marija se svakodnevno suočava s hladnoćom i poledicom, ali i s burom koja, kako sama kaže, ovdje ne puše, nego razdire. Odlazak do gusterne zimi postaje prava mala bitka, no pomisao na odustajanje nikada joj nije padala na pamet.
– Sinko, da dere… to je čudo. Nisu nam dali vodu, narod se kroz rat iselio, nitko se više nije vratio. Ostale smo samo dvije bake – ispričala je ekipi HRT-a dok sigurno korača po ledu noseći sijeno svojim magarcima.
Sve donedavno, u Rupinama ipak nije bila potpuno sama. U blizini je živjela još jedna starica, pa bi Marija, kad bi vremenske prilike dopustile, pogledom tražila znak da je susjeda dobro.
– Stavim ruke ovako i gledam… pitam je: ‘Jesi živa?’ Ona kaže: ‘Jesam’. I ja onda nazad kući – priča Marija.
Ovih dana do nje nije mogla stići jer je zima bila jača. No ni snježna mećava ni hladnoća ne mogu promijeniti jednu stvar – njezina četiri magarca moraju biti nahranjena. Među njima posebno mjesto ima Sofija, kojoj se obraća s toplinom i osmijehom, dok joj se dah pretvara u paru u ledenom zraku. Snimka koju je objavio HRT malo koga ostavlja ravnodušnim.
Marija se prisjeća i vremena kada su žene ovih krajeva kilometrima nosile drva na leđima. Tako je i sama živjela godinama. Danas to više ne može – srce je oslabilo, a ni cjepanice više ne može razbijati. Lijekove joj donosi gerontodomaćica, no dio terapije mora sama financirati.
– Svaki mjesec lijekove plaćam… bez ovih dodatnih, pedeset eura – govori tiho.
Kaže da je naučila živjeti i s hladnoćom, i s burom, i s rastućim troškovima. Na to je navikla. Najteže joj pada samoća. Ipak, ne želi biti teret svojoj djeci.
– A što ćeš kome smetati… dok još mogu. Ovdje mi je najlipše – priznaje.
Sin je povremeno obilazi, no ovih dana zbog poledice nije mogao do nje. Takav je život pod Velebitom: ceste se zatvaraju, automobili jure autocestom, a sela tonu u tišinu.
Unatoč svemu, Marija nema namjeru otići. Dok god može hodati, naložiti vatru i dozvati magarce po imenu, ostat će na svome pragu. Jer njezina odluka je čvrsta – ostati ondje gdje preživljavaju samo vjetar, kamen, drača i ljudi tvrdi poput zemlje na kojoj su rođeni.
Moja reakcija na članak je…
