28 godina kasnije: The Bone Temple premijerno se prikazuje u kinima 16. siječnja.
Na mojoj projekciji iza mene je sjedio tip 28 godina kasnije: Hram od kostiju koji je, kad su se počele vrtjeti odjave, ustao i glasno izjavio svojim prijateljima da “možemo završiti raspravu o najgorem filmu godine” jer je ovaj film da loš. Zaboravljajući na trenutak da je 12. siječnja malo rano da se oslonite na taj argument, nastavio je rekavši da je film o sljedbenicima ubojitog kulta koji neselektivno ubijaju ništa vezano uz zombije koji preuzimaju društvo. Što znači ne samo da je pogriješio, jer je ovaj film stvarno dobar, nego je i promašio bit stvari.
Nastavljajući tamo gdje je stao prošlogodišnji dugotrajni nastavak, film Nie DaCoste jezivo je i nevjerojatno snimljeno novo poglavlje franšize koje će, uz dužno poštovanje tipu koji sjedi iza mene, jako ne biti najgori film godine.
Postoji dio mene koji može zamisliti scenarista Alexa Garlanda koji jednostavno piše previše scenarija za 28 godina kasnije. Možda je napisao scenarij od 300 stranica koji je bio sjajan, pa su on i njegov kolega kreator 28 dana/godina, redatelj Danny Boyle, odlučili da ne mogu ništa od toga smanjiti, ali Sony ih je natjerao da ga podijele na dva dijela. Međutim, to se ne čini sasvim u redu, jer iako The Bone Temple počinje odmah nakon događaja od 28 godina (možda čak i nekoliko minuta kasnije) i snimljen je paralelno sa svojim prethodnikom, filmovi zaslužuju biti vlastite priče.
Bone Temple se bavi nečim drugim. Ima različite ciljeve vizualno, tematski, čak i tonski, zbog čega je odluka da se režijske dužnosti prepuste Nii DaCosti još presudnija. DaCosta je vrlo zanimljiv filmaš; sa svojim radom u hororu na Candymanu prije nekoliko godina, nekonvencionalno nasilnoj Heddi prošle godine i sada The Bone Temple, ona spaja široku paletu radova i svi su snažni. U njezinim filmovima nema izvučenih udaraca, a The Bone Temple svakako nije iznimka.
Otkrio sam da je lako najjeziviji od 28 kasnijih filmova i to nije niska letvica koju treba prijeći. U jednoj posebno kvrgavoj sceni, lutajući bend poznat kao Jimmys dovodi svoju verziju sotonskog “milosrđa” do ekstrema. Ovo nije nasilje počinjeno nad zaraženim, već protiv njihovih bližnjih, što je ono što je ovo učinilo najtežim za gledanje u franšizi i, vrlo vjerojatno, ono što je natjeralo tipa iza mene. I dok ne želim ovo pretvoriti u esej o zombijima u pop kulturi, dio smisla čudovišta je da odražavaju naš potencijal da postanemo čudovišta. I to je jedna od najvećih pobjeda The Bone Templea.
Jack O’Connell je veličanstven i zamalo preuzima ulogu vođe kulta Jimmyja Crystala, vrste uloge za koju je sada u opasnosti da bude odabran. Njegov nastup i tema koju njegov lik predstavlja rade ruku pod ruku bolje od svih koje sam vidio u posljednje vrijeme. Prsti, kako ih zovu, koji tvore šaku njegovih sljedbenika, jednako su zaraženi kao zombiji i jednako su bezumni. Kao Amerikanac, morao sam informirajte se o Jimmyju Savileu nakon 28 godina kasnije stvorio nam je tu sliku u posljednjim minutama, ali Hram od kostiju, i stvari koje izlaze na vidjelo u nastavku o O’Connellovom zlikovcu, čine izbor uistinu briljantnim.
Tako je divlje i neočekivano mjesto za preuzimanje franšize, a fascinantno je gledati kreatore poput DaCoste, Garlanda i Boylea (koji s Garlandom radi kao producent u ovom dijelu) povlače zanimljive niti. Uz ove filmove postoji zastrašujuća količina slobode dok sjedite na praznoj stranici. Bilo što moglo se dogoditi u 28 godina na ovom svijetu, ali oni su upotrijebili tako lagan dodir, iu svakom su trenutku donijeli vrlo dobro obrazložene, logične izbore.
Da, suprotstavljanje psihotičnih akrobatskih zombija ubojica oblikovanih prema nacionalnom blagu koji je potajno bio seksualni kriminalac protiv liječnika premazanog jodom koji je napravio cijeli hram od kostiju dobro je obrazložen i logičan izbor.
Jesam li spomenuo da je i film smiješan? Zato što je ponekad doista smiješno. DaCosta koristi mračno komičan osjećaj za tajming, bilo da se radi o isprekidanom tihom razgovoru s čovjekom obuhvaćenim plamenom, probijanju kroz vrata ili prekidanju jutarnjeg brijanja glavom jelena, u ovom filmu postoji užasno-smiješna vibra koja je savršena. Doseže razinu apsurda koja je apsolutno neophodna da bi i film funkcionirao. Da bi ideje doista pale, ozbiljno satiričan aspekt zombija treba suprotni broj u nekom crnom humoru. Omogućuje udaljenost na kojoj možete vidjeti tematsku šumu za drveće, osim ako niste tip iza mene…
Ali prošao sam cijeli ovaj put a da nisam spomenuo Ralpha Fiennesa i zbog toga se moram ispričati. Ovaj lik je možda moj omiljeni okus Ralpha Fiennesa. On je ljubazan i nježan, mudar i spreman slušati. Ima patosa u njemu, dubine koja se izražava jednostavno i istinito u stvarima poput spuštenih ramena dok sjedi i gleda u rijeku. Ne postoji hladniji stav od “Ralph Fiennes je sjajan”, a to nije ono što je ovo, jer on može biti sjajan u lošem filmu. DaCosta pozicionira svoj nastup tako spretno da svaki put kad je smiješan, bude i smiješan. Svaki put kad je tužan, nepodnošljivo je tragičan. Na kraju, to je sve gore navedeno i uklopljeno u jedan od najboljih glazbenih spotova Iron Maidena koji su ikada napravljeni.
Fiennesov dr. Kelson također razvija iznimno nevjerojatan odnos s Alpha zaraženim Samsonom koji se vraća 28 godina kasnije. Chi Lewis-Parry i ovdje radi nevjerojatan posao, prelazeći s bijesom potaknutog teškog filma 28 godina kasnije na mnogo suptilniji, zanimljiviji pogled na zombija u razvoju. On je mnogo više od platna na kojem se može oslikati Kelsonova karizmatična empatija. Postoji stvarna priča za ispričati s obje strane njihove veze i ispričana je učinkovito i često bez riječi.
S druge strane filma, imate ostatak Jimmyja, skup krvožednih pravih vjernika koji slijede Jimmyja Crystala. Među njima je povratnik Alfie Williams kao Spike, koji je regrutiran u njihove redove na jedini nasilan način koji im se može pridružiti. Spike nema puno posla u ovom filmu, ali ono što radi nastavlja njegov dobar posao iz 28 godina kasnije. Ovaj film jednostavno nije njegovo putovanje.
Erin Kellyman, međutim, kao Jimmy Ink, jednako je zanimljiva pojava na ekranu kao i uvijek, i nosi veću težinu na antagonističkoj strani zapleta. Znatiželjna je i preispituje, počinje vidjeti stvari onakvima kakve one stvarno jesu, a njezina dinamika sa Spikeom sjajan je pratilac Kelsonove i Samsonove veze koja se razvija. To govori o izvrsnoj učinkovitosti u filmu. Nema previše likova, ali svi su naslikani istim kistom, idući na različite okuse istog putovanja koji govore o jednoj većoj ideji. Koliko god različiti izgledali na papiru, svi rade zajedno na načine koji su istovremeno iznenađujući i organski. Uvijek je dobar znak kada neobičan par ima smisla zajedno.
Vizuali Nie DaCoste i direktora fotografije Seana Bobbita, u međuvremenu, također ne mogu biti bolji. Iako ne prepoznaju sklonost Dannyja Boylea prema mješovitim filmovima, postoje trenuci koji jasno pozivaju na kadrove iz originalnog filma 28 dana kasnije. Neke široke snimke uokvirene su kroz razbijeno staklo ili zaprljane drvećem ili visokom travom u prvom planu. To je klasičan trik da se čini kao da gledamo kroz nečiji drugi POV, kao da postoji skrivena prisutnost za koju likovi na ekranu ne znaju.
Neke od slika su malo na nosu. Iskreno govoreći, još se nisam susreo sa slikom Krista koja nije, ali to je ovdje ublaženo likovima koji to ističu i stvaraju cijelu stvar tako na nos da se vraća gotovo opet radi. Ali postojao je jedan trenutak na početku, jedno uređivanje koje mi je dalo povjerenje u ono što slijedi. Bio je to match cut, a to je kada editiranje povezuje dvije slike koje su različite, ali više-manje istog oblika ili se kreću u istom smjeru tako da kombinacija stvara zasebnu ideju. Najpoznatiji primjer vjerojatno je kost koja se pretvara u satelit u 2001: Odiseja u svemiru. U Hramu od kostiju, to je ruševina gradskog pejzaža postavljena pored tornjeva titularnog hrama.
Grad koji vidimo u daljini je olupina, tinja i mrtav. To je podsjetnik na civilizaciju koja je izgubljena. Druga polovica šibice je The Bone Temple, koji stoji visoko u otprilike istom rasporedu kao i neboderi, ali blista i pažljivo njegovan iako je i on doslovno mrtav. Stara, uništena civilizacija ustupa mjesto drugoj izgrađenoj Kelsonovim usamljenim, mukotrpnim radom. To je vizualna izjava koja govori sve o filmu koji ćete gledati, i to je vrsta stvari koja, a tip iza mene se možda neće složiti, čini dobar film izvrsnim.
Naposljetku, kao što podnaslov filma jasno pokazuje, 28 godina kasnije: Hram kostiju popratni je komad. Podrazumijeva se donekle jer je to nastavak, ali vi stvarno morate pogledati 28 godina kasnije da bi ovaj film imao smisla. Naravno, isto biste mogli reći za The Empire Strikes Back ili Breakin’ 2: Electric Boogaloo, ali prethodno poznavanje franšize nije bilo preduvjet za ostala 3 filma. 28 godina kasnije, na primjer, mogao bi biti prvi film koji gledate u seriji i ne biste se izgubili.
Hram kostiju je više središnje poglavlje, niti početak niti kraj, ali film također želi ostati sam. Možda taj osjećaj nestane s trećim ulaskom. Ta je priča, kao što su bili Jimmyji u 28 Years, postavljena na staromodan način u milosrdnoj sceni prije odjavnih špica, ali za sada postoje dijelovi The Bone Temple koji se više doimaju kao dodatak 28 Years nego kao dio nove priče koja stoji sama za sebe. To je struktura koja ni na koji način ne kvari film. Ono što čini jest pomicanje filma izravno na područje franšize, u dobru i zlu, gdje svaki film ovisi o onom koji je došao prije njega i nije u potpunosti realiziran do sljedećeg filma. To je hrabar izbor kojem su sada predani. Međutim, ako postoji kreativni tim kojem vjerujem da će ispričati kontinuirano zanimljivu priču, onda je to ovaj.
