Kako bi Hrvatska reagirala kada bi doista došlo do nekog velikog sukoba koji bi se prelio i na našu zemlju i nestabilno susjedstvo? Pitanje koje se posljednjih mjeseci sve češće postavlja u sigurnosnim krugovima, ali i među domaćim analitičarima, danas više ne zvuči kao apstraktna akademska vježba. Rat u Ukrajini, otvoreni sukobi na Bliskom istoku, nestabilnosti u Africi, rast napetosti oko Tajvana, povratak Trumpove doktrine sile, prijetnje Iranu, rusko nadmetanje s NATO-om, Vučićeva igra s vatrom na Balkanu, rasprave o Grenlandu: sve to stvara osjećaj da se svijet opasno približava novoj globalnoj konfrontaciji.
U takvom okruženju nameće se pitanje: gdje je u svemu tome Hrvatska i kako bi njezin sustav funkcionirao u trenutku stvarne krize? Bi li se politički vrh, naviknut na dugogodišnje javne sukobe, posebno između predsjednika Republike i premijera, u trenu ujedinio kao početkom devedesetih? Ili bi nas dočekala institucionalna blokada, nejasna zapovjedna struktura i kaos u lancu odgovornosti?
Iskustvo pokazuje da odnosi između Pantovčaka i Banskih dvora već godinama funkcioniraju poput hladnog rata. Neslaganja oko vojske, diplomacije, obavještajnog sustava i vanjske politike često se rješavaju preko medija, a ne unutar zatvorenih sigurnosnih procedura. U mirnodopskim uvjetima to se može tumačiti kao politički folklor, ali u izvanrednim okolnostima takav model može postati ozbiljna prijetnja nacionalnoj sigurnosti.
Velike opasnosti
Stručnjak za sigurnost Željko Cvrtila već dulje vrijeme upozorava da Hrvatska u tom smislu ulazi u opasnu zonu. Prema njegovim riječima za naš portal, problem nije samo u osobnim animozitetima, nego u samoj ustavnoj arhitekturi države koja ostavlja previše nejasnoća oko zapovijedanja i odgovornosti.
“Sve seže u sada već davnu 2000., kad su Ivica Račan i Stipe Mesić postigli truli kompromis. Evo tebi, predsjedniče, ova i ova ovlast, ovo i ovo nam ne diraš i tako… To je naš Ustav i u njemu je ogroman problem. Treba mijenjati Ustav, i to hitno. Mi se jednostavno moramo odlučiti hoćemo li se vratiti u polupredsjednički sustav pa da predsjednik ima ovlasti kakve bi trebao imati u tom slučaju ili ćemo ga svesti na protokolarnu funkciju kao u nekim europskim zemljama. I da se zna tko upravlja čime i tko je hijerarhijski za što odgovoran, komu je hrvatski vojnik odgovoran i u čije ime provodi častan čin obrane svoje domovine”, smatra Cvrtila.
Upravo ta nejasna podjela moći između predsjednika kao vrhovnog zapovjednika i Vlade kao izvršne vlasti u kriznim bi situacijama mogla dovesti do paralize sustava. U teoriji, sve je definirano zakonima i pravilnicima, ali praksa pokazuje da se političke odluke često donose kroz osobne odnose i političke obračune, a ne kroz hladnu vojno-sigurnosnu logiku. Cvrtila nam je ranije već vrlo otvoreno govorio o stanju hrvatskog obrambenog sustava i političkom vrhu koji bi u krizi trebao donositi ključne odluke. Njegove riječi tada su zvučale alarmantno, a danas, u kontekstu rastućih globalnih napetosti, zvuče još ozbiljnije.
“Stanje u regiji je konstantno vrlo napeto. Naša vojska je u vrlo lošoj situaciji, srećom da smo i te avione kupili. Pa ljudi nemaju osnovnu opremu. Ove svađe između predsjednika i ministra plus premijera su jako, jako opasne. Da dođe do nekog sukoba pa nama bi bolje bilo da se odmah predamo. Da dođe do rata, Hrvatskoj bi bolje bilo da nas nitko ne vodi i da se ljudi sami organiziraju”, upozorio je Cvrtila.
Sada je dodatno naglasio koliko je Hrvatska kadrovski i sigurnosno ranjiva u usporedbi s okruženjem. “Pozdravljam to da Hrvatska bude naoružana, mi smo poprilično razoružana, neopremljena država. Imate 500.000 ljudi koji nikada nisu vidjeli oružje. Devedesete godine je bilo jednostavnije, nismo imali oružja, ali smo imali ljude koji su bili obučeni i za dugo i kratko naoružanje. Sad vidite kako je to u Ukrajini, neobučeno osoblje za zapadno naoružanje. Mi imamo 16.000 vojnika, Republika Srpska ima više policajaca u pričuvi nego što hrvatska vojska ima ljudi. Te stvari nisu dobre. Oni mogu dignuti u 24 sata 50.000 ljudi. Srbija je na 100 tisuća ljudi pod naoružanjem, može još toliko dignuti”, upozorio je.
Ove brojke dodatno pojačavaju pitanje realne spremnosti države za krizne scenarije. Nije riječ samo o tehnici i avionima, nego o ljudstvu, obuci i jasno definiranoj zapovjednoj strukturi. Ova “rečenica – da bi u slučaju rata bilo bolje da “nas nitko ne vodi” – zvuči brutalno, ali ona zapravo otvara ključno pitanje povjerenja u sustav zapovijedanja. U modernim ratovima presudna nije samo tehnika, nego i brzina odlučivanja, jasnoća hijerarhije i političko jedinstvo.
Svijet se mijenja
Hrvatska je 1991. godine, unatoč slabijem naoružanju i embargu na oružje, imala snažnu političku koheziju i jasan cilj. Danas, trideset godina kasnije, ima članstvo u NATO-u, formalno snažnije saveznike i moderniju opremu, ali ima i duboko podijeljeni vrh vlasti te sustav u kojem se ključne figure međusobno javno delegitimiraju. U slučaju ozbiljne sigurnosne prijetnje, bilo da dolazi iz šireg europskog sukoba, destabilizacije zapadnog Balkana ili globalnog rata velikih sila, Hrvatska bi se morala osloniti na brzu koordinaciju između predsjednika, Vlade, MORH-a, Glavnog stožera i obavještajne zajednice. A upravo su ti odnosi danas najkrhkiji.
Problem dodatno komplicira činjenica da se suvremeni ratovi ne vode samo tenkovima i avionima, nego i kibernetičkim napadima, sabotažama infrastrukture, energetskim ucjenama i informacijskim operacijama. U takvom okruženju institucionalna neusklađenost postaje jednako opasna kao i manjak oružja. Cvrtilina poruka o nužnosti ustavnih promjena zato nije teorijska rasprava, nego upozorenje da država mora jasno definirati tko zapovijeda u ratu, tko donosi političke odluke i tko za njih snosi odgovornost. Bez toga, svaka kriza otvara prostor za kaos.
U svijetu u kojem se granice ponovno dovode u pitanje, u kojem velike sile otvoreno govore o teritorijima, sferama utjecaja i “povijesnim pravima”, male države mogu preživjeti samo ako imaju stabilne institucije i jasno vodstvo. Hrvatska se danas nalazi u paradoksalnoj situaciji: formalno je sigurnija nego ikada prije, a politički sustav joj je nestabilniji nego u godinama neposredno nakon rata. Upravo ta kontradikcija čini pitanje “što ako zagrmi” toliko uznemirujućim.
Hoće li se u stvarnoj opasnosti zaboraviti sve političke svađe i hoće li se vrh države ujediniti, ili će se nesuglasice pretvoriti u blokadu sustava to nitko sa sigurnošću ne može reći. No, jedno je jasno: bez jasnog ustavnog okvira, spremne vojske i međusobnog povjerenja ključnih institucija, Hrvatska bi u kriznom trenutku mogla platiti visoku cijenu. Cvrtilina upozorenja zato treba shvatiti kao ozbiljan alarm, a ne kao politički komentar. Jer u ratu se, kako kaže, ne oprašta neorganiziranost. A povijest pokazuje da države ne padaju samo zbog vanjskog neprijatelja, nego često i zbog vlastitih slabosti.
