Putinu napadom na Kursk jednostavno ne ostavljaju vremena da mirno pričeka američke izbore i sukladno njihovom rezultatu (ne)korigira svoju politiku, već ga primoravaju na povlačenje prvog poteza u smislu eskalacije. Do sad najjači šamar Putinu stiže mu u najgore vrijeme. On je početkom listopada domaćin summita BRICS, sada već u dvostruko većem formatu, s dvjema bogatim arapskim monarhijama, Iranom i Egiptom u svom sastavu. Ugledni gosti, arapski monarsi, kineske i indijske vođe stižu k Putinu u očekivanju velikih prijedloga oko budućeg ustroja ne samo BRICS-a već i čitavog svijeta. Kako će nakon ovoga Putin izgledati u njihovim očima nije teško pretpostaviti. Ima li on uopće vremena za saniranje štetnih posljedica i koju će taktiku izabrati – eskalaciju, ili dosadašnji labavi smjer usmjeren na vanjskopolitičke probitke koji opasno iritira Ruse
Osoba, koja se danas bilo gdje u svijetu profesionalno bavi geopolitikom i koja je posljednjih tjedan-dva otišla na kratku i zasluženu ljetnu stanku, može vrlo lako steći dojam kako se, dok je nema na svom radnom mjestu – svijet našao na rubu ponora i da puca po šavovima. To samo potvrđuje nevjerojatnu dinamiku ali i svu dramatičnost aktualnih globalnih geopolitičkih procesa i promjena koje su zahvatile svijet. Dramatiku koju građani Europe ne vide zaluđeni čarima ljeta, partijima uz plaže, karnevalima, i naravno – čudnim Olimpijskim igrama u Parizu koje upravo završavaju i koje su kao nikad do sada obilježene upravo geopolitikom i novim ideologijama u sklopu i službi iste.
Dakle, u posljednjih cca tjedan dana (koliko pak mene nema na mom radnom mjestu) Izrael je spektakularno likvidirao vrhovnog vojnog zapovjednika libanonskog proiranskog pokreta Hezbollah u zračnom napadu na južna predgrađa Beiruta, a ubrzo i čelnika palestinskog Hamasa preciznim raketnim udarima ni manje ni više nego u iranskoj prijestolnici Teheranu. Time je Bliski istok doveo na rub kataklizme, jer svi već danima očekuju iranski vojni protuodgovor prema Izraelu, ili barem onaj proxy – posredstvom Hezbollaha. Naravno, onda se očekuje izraelski odgovor (jer on ne smatra svoje napade činom grube povrede suvereniteta dviju suverenih država, već ih smješta u okvire svoje ukupne borbe protiv terorizma, pa bi tom logikom, prema mišljenu Izraela, iranski napad na njega predstavljao čin ničim izazvane agresije) koji pak može stvoriti spiralu međusobnih vojnih odgovora i protuodgovora koji bi vrlo brzo prerasli u njihov totalni rat od kojeg imune ne bi ostale niti Sjedinjene Države kao deklarirani jamac izraelske strateške sigurnosti. Tu je još i najnovija politička i sigurnosna nestabilnost u Venezueli nakon nedavnih predsjedničkih izbora i td.
Srušen i posljednji tabu Moskve
Ali ipak je jedan drugi događaj, prema mom mišljenju, geopolitički dominantno obilježio prošli tjedan. Riječ je, naravno, u stanju na ukrajinskim bojišnicama. Ili, još preciznije, na ruskoj bojišnici koja je po prvi put od ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine upravo otvorena. Otvorena je u pograničnoj zoni najzapadnije ruske regije Kursk i to ne na način kako se to do sada činilo s povremenim ubacivanjem ukrajinskih diverzantskih postrojbi potpomognutih ruskim dragovoljačkim snagama (tzv. Vlasovcima) u susjednu rusku regiju Belgorod, već s uporabom klasičnih snaga službene ukrajinske vojske – vojnih brigada s mehaniziranim i oklopnim postrojbama uključujući i borbena pješačka vozila i tenkove zapadne proizvodnje, MLRS sustave HIMARS, već neizostavne dronove i td.
Ukrajinska vojna operacija je nedvojbeno planirana u uskoj koordinaciji s Pentagonom i NATO-om što oni de facto i priznaju govoreći kako Ukrajinci koriste sve njihove dostupne resurse, od oružja preko obavještajnih podataka u stvarnom vremenu, dok se politički operacija opravdava i pozdravlja i od strane predstavnika SAD-a i od strane EU-a). Njezin najveći značaj je što je konačno srušila i posljednji „tabu“ Moskve o prebacivanju rata na tlo matične Rusije (one, u međunarodno priznatim granicama bez anektiranih ukrajinskih teritorija).
Ovom je neočekivanom ukrajinskom operacijom ruska državna vlast po prvi put dovedena u krizno stanje (o tome malo kasnije u tekstu), iako je sama operacija još uvijek nepoznatog opsega, vijeka trajanja i još upitnijeg vojnog učinka. Puno prije (i u tome se slaže i većina zapadnih analitičara) služi u PR svrhe ukrajinskom državnom vrhu na čelu s predsjednikom Volodimirom Zelenskim koji je posljednjih sedam mjeseci suočen s kontinuiranim, istina sporim ali ipak povlačenjem ukrajinskih snaga iz brojnih sela i naselja na ključnim bojišnicama u Donbasu, dok je kod kuće suočen sa sve većim otporom građana mobilizaciji. Ali nedvojbeno, ova vojna akcija ukrajinskih snaga itekako služi i američkim interesima, o čemu više kasnije u tekstu.
Evo zašto je ruska vlast sada ozbiljno uzdrmana
Kao prvo, zadan je novi težak udarac vanjskopolitičkom ugledu zemlje. Naime, već više od godinu dana ruski predsjednik Vladimir Putin pažljivo i sustavno radi na oporavku poljuljanog međunarodnog imidža njegove zemlje i govori o Rusiji kao sili koja sada ukrajinski rat u potpunosti drži pod svojim nadzorom, uništava vitalnu ukrajinsku infrastrukturu, a sve to usprkos činjenici da de facto ratuje s čitavim Zapadom. Potonje su činjenice itekako svjesni i ruski partneri iz zemalja Globalnog juga i to sve više uvažavaju pa Putinu tako i osobno hodočaste njihovi brojni čelnici poput nedavno indijskog premijera Narendre Modija što je izazvalo konsternaciju u američkom State Departmentu. Osim toga ruski državni vrh i njihovi analitičari posljednjih mjeseci ponavljaju tezu o ruskoj vojsci koja je iz dosadašnjeg tijeka rata izvukla sve nužne pouke, naučila metode suvremenog ratovanja i dosegla snagu veću od one koja je bila na početku ruske invazije. Pritom se diči i pokrenutom velikom vojnom proizvodnjom koja trenutačno prelazi ukupnu zapadnu i što je malo tko u svijetu očekivao. Kao što je malo tko očekivao i rusko „ekonomsko čudo“ u uvjetima neviđenih zapadnih sankcija koje traju već dvije i pol godine. I onda, nakon svega toga, ukrajinska vojska neometano prelazi rusku državnu granicu i napreduje gotovo bez značajnijeg otpora u regiju Kursk dublje nego je to tijekom ove godine ruskim snagama uspjelo na bilo kojem dijelu ukrajinskih bojišnica – uključujući i ofenzivu koju su ruske snage sredinom svibnja pokrenule u pograničnoj zoni regije Harkiv.
Sjedinjene Države ovih dana naprosto likuju govoreći o uspjehu i pravilnom odabiru Bidenove strategije masovne pomoći Ukrajini koja, eto, sada se to najbolje vidi – nije bila uzaludna i daje rezultate pa se s njom onda mora i nastaviti (bez obzira tko zasjeo u Bijeloj kući od iduće godine). Osim toga Washington prebacivanjem rata u Rusiju želi dodatno iscrpiti Rusiju, destabilizirati je iznutra i primorati Putina na pregovore u studenom ili prosincu ove godine – ali pod zapadnim uvjetima.
Kardinalni propusti
Drugo, operacija ukrajinske vojske u regiji Kursk opasno je poljuljala i teško stečeno novo povjerenje ruskih građana u rusku vojsku i njezin zapovjedni vrh. Obični ljudi, ne samo oni koji se sada ubrzano evakuiraju iz svojih domova u regiji Kursk sve do zidina Moskve, sve više i sve otvorenije postavljaju neugodna pitanja, nezadovoljni strategijom Putinovog vođenja ovog rata i tražeći puno ozbiljnije i odlučnije vojne poteze ali i odgovornost za navedeni, potpuno neočekivani vojni fijasko u Kursku. Jer ruski je Glavni stožer čuvanje državne granice smatrao sporednim zadatkom u odnosu na onaj primarni – na bojišnicama Donbasa. To je pak neshvatljivo, jer kako možeš ostaviti nečuvanu granicu duž teritorija države s kojom ratuješ (u ovom slučaju je riječ o ukrajinskoj sjeverozapadnoj pograničnoj regiji Sumi) i to u vrijeme dok taj teritorij nadziru tebi neprijateljske snage, koje, k tome, posljednjih mjeseci u njega dovlače svježe vojne snage i koncentriraju vojnu tehniku? Ukrajinske brigade, opasno osakaćene tijekom neuspješne ukrajinske ljetne protuofenzive 2023. godine, u razdoblju svibanj-lipanj uspjele su popuniti svoj sastav između 85 i 90 posto, a to vrijedi i za čuvenu 22 brigadu koja se borila u Zaporižju i tamo pretrpjela velike gubitke. Upravo je ona kompletirana još krajem svibnja prebačena u regiju Sumi, a priključilo joj se još nekoliko brigada s teškim naoružanjem pa je i laicima bilo jasno da Kijev nešto novo „kuha“.
Šojgu: „Uništit ćemo sve F-16 za 20 dana“; Zalužnij: „Ukrajinski rat prelazi u iscrpljivanje“; Austin: “Prije ili kasnije ćemo zaratiti s Rusijom”
Ukrajinske brigade popunjene, a ruska vojska više nema vremena
Štoviše, ukrajinska vojska danas raspolaže s između 10 i 15 popunjenih brigada na razini do 90 posto, opremljenih novim zapadnim oružjem i spremnih za nove ofenzivne vojne operacije. I one su, čini se, počele. Ne samo što se i dalje neometano prebacuju u rusku regiju Kursk, već sve intenzivnije vrše i napadačke akcije ovoga puta na više točaka duž duge crte bojišnice u Donbasu, a ne kako je to bilo u spomenutoj ljetnoj protuofenzivi kada su gotovo u cijelosti bile usmjerene na južni front i gdje su slomile zube na moćnim „zmajevim zubima“ tzv. Surovikinove crte obrane. Navodno su novoosposobljene ukrajinske brigade sada sposobne vršiti napadačke akcije u trajanju od najmanje mjesec dana, pri čemu je mjesec dana i minimum koji je sada nužan ruskoj vojsci da prebaci dovoljne količine vojnika i tehnike da zaustavi prodor ukrajinskih snaga u regiji Kursk i stabilizira bojišnicu.
Morat će reagirati i ruskoj vojno tužiteljstvo?
Kako ne bi izgledalo da govorim proizvoljno i izvodim isto takve zaključke poslužit ću se jučerašnjim riječima poznatog ruskog vojnog analitičara koji često gostuje u specijaliziranim emisijama ruskih državnih TV programa. Radi se o Vladislavu Šuriginu koji je izjavio kako će nakon ukrajinske operacije u regiji Kursk posla imati i vojno tužiteljstvo zemlje koje će morati odgovoriti na brojna pitanja. Pritom navodi i neka od tih pitanja:
- Na čiju je zapovijed proteklih mjeseci prvo drugi ešalon obrane, a potom i rezerve, uklonjen iz smjera Kursk?
- Zašto vojno rukovodstvo nije odgovorilo na obavještajna izvješća Kurskog dijela granice o spremnosti neprijatelja da krene u ofenzivu u idućih četrdeset osam sati?
- Zašto su pukovnije za pokrivanje, prebačene u zapovjedništvo smjera za pokrivanje smjera Kursk, poslane u drugi sektor?
Prosudba
Za sam kraj podsjetio bih kako su ne samo ugledni ruski vojni analitičari, već i pojedini visokopozicionirani državni dužnosnici tijekom dosadašnjeg tijeka rata nerijetko govorili o ruskim crvenim crtama koje Moskva neće dopustiti prelaziti ni Kijevu ni Zapadu. Međutim, one su sve više-manje već odavno pregažene i neću više na njih podsjećati. S izuzetkom jedne od posljednjih, a koja se dogodila nakon oštrog upozorenja bivšeg ruskog ministra obrane a sada tajnika ruskog Vijeća sigurnosti Sergeja Šojgua. On je, naime, krajem prošle godine kazao kako će Rusija „za 20 dana uništiti sve zrakoplove F-16 koje dobije Ukrajina“. Ukrajina je prije nekoliko tjedana počela dobivati prve zrakoplove toga tipa, a čak su stizale vijesti i o njihovim letovima iznad regije Odesa i sjeverozapadnog kvadranta Crnog mora, ali nema vijesti da je ijedan od njih u međuvremenu oboren ili barem napadnut od strane ruske vojske.
Putin će, ako želi spasiti obraz zemlje koju vodi, ali i svoj vlastiti, konačno morati prijeći s riječi na djela. I svom će narodu i svijetu vrlo brzo morati pokazati odlučnost koja će ići:
ili u smjeru da ovaj rat kojeg je pokrenuo, konačno, nakon svih šokova po rusku javnost (u koje spadaju i brojni teroristički napadi uključujući i onaj najveći na zgradu Crocus Hall u predgrađu Moskve, ili pak nedavni na plažu prepunu kupača u Sevastopolju) počne voditi onako kako zahtijevaju „pravila vojne struke“ odnosno svim raspoloživim snagama i sredstvima;
ili pak u smjeru priznanja svoje nemoći i pristajanja na pregovarački proces s Kijevom sada već pod uvjetima zapada, a što bi de facto značilo poraz Rusije i Putina osobno (makar to i ne bilo vojno).
Poznavajući „lik i djelo“ Vladimira Putina sklon sam više vjerovati u prvu varijantu. Putin nije ni osoba ni političar koji bi se povukao u kritičnom trenutku za rusku nacionalnu i državnu opstojnost, a posve sigurno ne vidi i sebi dostojnu zamjenu koja bi osigurala svjetliju rusku budućnost u nekom budućem preslagivanju političkih snaga u zemlji.
Osim toga, sva ova neugodnost po rusku vlast koja se dogodila s ukrajinskim vojnim upadom u dubinu ruskog teritorija stigla je u po Putina u najnezgodnijem mogućem trenutku. On je početkom listopada u Kazanu domaćin dugo iščekivanog summita zemalja BRICS, sada već u dvostruko većem tj. proširenom formatu, s bogatim arapskim monarhijama, Iranom i Egiptom u svom sastavu. Ugledni gosti, arapski monarsi, kineske i indijske vođe stižu k Putinu u očekivanju velikih najava oko budućeg ustroja ne samo BRICS-a već i čitavog svijeta, a neke od tih inicijativa upravo su potekle iz Moskve. Kako će oslabljeni Putin, koji je upravo dobio novi veliki šamar od Zelenskog i SAD-a na tom summitu izgledati u očima njegovih kolega možemo pretpostaviti. Ali više sigurno ne onako kako bi on to želio. Osim ukoliko nešto ubrzo i dramatično ne promjeni u vojnom smislu na terenu Ali tu se onda javljaju visoki rizici i za Rusiju i za čitav svijet.
Putinu napadom na Kursk jednostavno ne ostavljaju vremena da mirno pričeka američke izbore 5. studenog i sukladno njihovom rezultatu (ne)korigira svoju dosadašnju politiku, već ga primoravaju na djelovanje i povlačenje prvog poteza u smislu eskalacije. Hoće li ga on i povući zbog sve većeg pritiska ruske javnosti ali i oporbenih pa čak i političara iz vlastitih redova ostaje tek za vidjeti. Ali kakva god bila, Putinova odluka bit će plod dubinskih prosudbi iako za njih nema previše vremena. Pritom Putin prava na grešku više nema.
Meter: Raste ruski gnjev. Putin će morati udariti! Svijet pred točkom bez povratka
Onaj tko će na kraju imati više živaca i tko će izdržati u ovoj neviđenoj psihološkoj igri oko Ukrajine između Moskve i Washingtona, ili će pak biti odlučniji od drugog zaigrati „va bank“ ostvarit će i konačnu pobjedu. Postoji, naravno, i najcrnja opcija – da obje strane zaigraju „va bank“ tj. na sve ili ništa. Ali tu ipak treba polaziti od toga tko od njih ima više za izgubiti i isplatili mu se takav rizik zbog konačnih ciljeva koji se mogu pokazati preskupima. I oko toga postoje različite teorije.