Prije trideset godina, 16. siječnja 1996. godine, Hrvatska je u more porinula svoj najsloženiji ratni stroj – malu, ali simbolički golemu podmornicu P-01 Velebit. U trenutku kad je trup dotaknuo more, država koja je još praktički izlazila iz rata pokazala je da može stvoriti nešto što niže nisu imale ni puno veće i bogatije mornarice – vlastitu podmornicu, domaće pameti, znoja i tvrdoglavosti.
Početak gradnje Velebita bio je 1985. godine kad se trebala izgraditi kao P-914 Soča za Jugoslovensku ratnu mornaricu u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata.
Šest godina poslije, JNA se uslijed ratnih zbivanja povlači iz Splita; podmornica ostaje nedovršena i djelomično opljačkana, ali sačuvana od strane radnika. 1993. godine početak je reprojekta i modernizacije (ugradnja dizel generatora, produženje trupa za 1,4 m, novi sustavi upravljanja) pod vodstvom Brodarskog instituta Zagreb.
Velebit kao simbol
Velebit nije bio samo brod, nego demonstracija da Hrvatska može misliti i djelovati podmorski, u domeni gdje više ne odlučuje broj cijevi nego znanje, disciplina i taktika. Ta mala podmornica predstavljala je vrhunac domaće vojne tehnike tog vremena, ali i dokaz da se u škveru može raditi nešto više od trgovačkih brodova – sofisticiran, tih, teško otkravljiv ratni stroj.
Podmornica je porinuta 16. siječnja 1996. godine u Splitu, a u rujnu iste godine primljena je u sastav Hrvatske ratne mornarice (HRM). Sljedećih pet godina bila je potpuno operativna za diverzantske zadatke, izviđanje, polaganje mina i prijevoz specijalaca; s autonomijom do 96 sati pod površinom.
U njezin trup ugradili su se sati i sati rada inženjera, bravara, varioca, električara i podmorničara koji su znali da rade nešto što se ne mjeri samo u tonama istisnine, nego u nacionalnom ponosu. Dok je ležala na vezu u Lori, Velebit je podsjećao i prijatelje i potencijalne neprijatelje da Hrvatska nije samo država obale, nego i ispod površine mora.
Cijena odricanja
Istek ciklusa baterija bio je 2001. godine i više nije bila operativna pod morem, samo površinske vožnje i obuka. Četiri godine poslije, zvučena je na suhi vez u Vojarni Lora (Split) i službeno povučena iz upotrebe.
Danas, trideset godina kasnije, podmorničarstvo u Hrvatskoj postoji još samo u sjećanjima posada, u požutjelim fotografijama i rijetkim medijskim osvrtima. Odluka da se ugasi podmornički rod često se pokušava svesti na cijenu baterija ili „preporuke partnera“, ali prava cijena je bila puno veća izgubili smo znanje, školu, tradiciju i sposobnost da protivniku nametnemo neizvjesnost u našem vlastitom moru.
U vrijeme kada se svaka kuna, a danas svaki euro, broji tri puta, podmornica se mnogima čini kao luksuz. No luksuz je u miru ono čega će najviše nedostajati u krizi: sposobnost da neprijatelj nikad nije siguran što se krije ispod površine, da svaki ulazak u Jadran nosi rizik i pitanje – „Gdje je podmornica?“.
Zašto podmornice opet imaju smisla?
Geografija se nije promijenila: Hrvatska je i dalje pomorska država s morem koje je naše najduže bojište, naš koridor i naša ranjivost. Danas, 30 godina kasnije, stojiš pred morem i pitaš se: zašto ne ponovimo? Moderne podmornice su manje, pametnije, s dronovima i senzorima savršene za naše usko more. Nisu san, nego realnost: Hrvatska, s 5000 km obale, ne može se braniti samo s površine treba nam ono ispod, ono što neprijatelju krade san.
U vremenu kada se ulaže u bespilotne sustave, senzore i mreže, podmornica nije relikt prošlosti, nego prirodni centar takvog sustava , platforma koja može danima ostati skrivena, prikupljati podatke, nadzirati plovne puteve i, ako treba, koristiti silu. Moderne male obalne podmornice, kakve su danas dostupne na tržištu, dimenzijama i cijenom prilagođene su ovakvim morima, a njihova snaga nije samo u torpedima nego u senzorima, prikrivenosti i suradnji s ostatkom mornarice i saveznicima.
Trideset godina poslije
Trideseta obljetnica porinuća Velebita nije samo datum za prisjećanje, nego i ogledalo u koje se moraju pogledati politika i struka. Ako je mala država, u ratnim i poratnim uvjetima, mogla organizirati znanje, industriju i mornaricu da iznjedri vlastitu podmornicu, kakvo onda opravdanje danas postoji za tvrdnju da je tako nešto „previše ambiciozno“ ili „nemoguće“?
Nitko ne kaže da se sutra moraju potpisati ugovori i porinuti nova plovila. Ali ozbiljna država tridesetu obljetnicu Velebita koristi kao polazište za hladnu računicu: što podmornica znači za obranu, što za industriju, što za znanost, što za moral i simboliku – i onda donosi odluku koja nije rezultat inercije, nego strategije.
Poruka budućim generacijama
Velebit je bio dokaz da se snovi o vlastitoj podmornici mogu pretvoriti u čelik, kabele i živu posadu. Danas taj san živi još samo u ljudima koji su u njoj služili i onima koji vjeruju da Hrvatska mornarica može biti više od kustoske ustanove s lijepim uniformama.
Trideset godina nakon porinuća, najpoštenije pitanje nije „je li nam podmornica preskupa“, nego „koliko vrijedi da more ostane naše i da ga znamo braniti u svim dimenzijama i na površini i ispod nje“. Ako ozbiljno odgovorimo na to pitanje, možda će se jednom novi naraštaji hrvatskih podmorničara na istom ovom danu prisjećati ne samo Velebita, nego i nove, modernije, ali jednako naše – hrvatske podmornice.
Sandi Vukasović
PROČITAJTE JOŠ:
VELEBIT Tužna priča o prvoj i jedinoj hrvatskoj podmornici | | Morski HR
Hrvatska ratna mornarica u svom sastavu imala je i podmornicu. Iako namijenjena diverzantskom djelovanju, dovršena je godinu nakon Domovinskog rata. Nosila je ime silne planine, no njena
TREBAJU LI HRVATSKOJ PODMORNICE? Prije 29 godina Hrvatska je porinula najsavršeniji ratni stroj u svojoj povijesti
Današnji dan, ali 1996. godine ostao je zabilježen kao datum kad je hrvatska uspješno napravila najsavršeniji ratni stroj u svojoj povijesti, a to je podmornica P-01 Velebit. Nažalost, 2005. godine povučena je iz službe te od tad stoji na “coketima” u Vojarni Lora kao jedan od eksponata i podsjetnik na
Hrvatska na geopolitičkoj sceni: Zašto more i podmornice mogu biti ključ budućnosti?
Današnji svijet prolazi kroz dramatične promjene na geopolitičkoj sceni. Stare sile se prepiru, nove se uzdižu, a karte svjetskog poretka se preslaguju. U ovom vrtlogu promjena, Hrvatska mora pronaći svoje mjesto – ne samo kao promatrač, već kao aktivni igrač. A ključ tog položaja možda leži upravo u onome što već
