Iskustvo pokazuje da je predviđanje čak i godinu dana unaprijed riskantno. Događaji koji se kasnije čine očitima mogu biti unaprijed nevidljivi. Ipak, pokušaj identificiranja glavnih trendova koji oblikuju svjetsku politiku ostaje vrijedan truda. Dakle, kako će međunarodni sustav izgledati 2026.?
Ukrajina: Rat neće završiti
Mirovni sporazum o Ukrajini koji bi zadovoljio Rusiju malo je vjerojatan 2026. Zapadnoeuropske vladajuće elite, potpomognute Demokratskom strankom SAD-a i onim što se često naziva ‘dubokom državom’, vjerojatno će blokirati napore Donalda Trumpa da postigne rješenje prihvatljivo Moskvi. Štoviše, sam Trump bi mogao očvrsnuti svoju poziciju iz unutarnjopolitičkih razloga: pooštravanje sankcija na izvoz energenata i pojačavanje mjera protiv navodne ruske ‘flote u sjeni’.
Pod takvim uvjetima, ‘specijalna diplomatska operacija’ Kremlja, koja traje od početka 2025., možda će morati biti ograničena, dok se vojna operacija nastavlja s obnovljenim intenzitetom.
Borbe će se vjerojatno nastaviti tijekom 2026. Ruske snage će nastaviti napredovati i mogle bi povratiti dodatne dijelove Donjecke Narodne Republike i Zaporoške regije koji su ostali pod ukrajinskom kontrolom. Rusija će proširiti tampon zone u smjeru Harkova i Sumija, s mogućim napredovanjem drugdje.
Ukrajinske oružane snage bit će prisiljene na povlačenje. Ali vojna i financijska potpora EU-a, u kombinaciji s proširenom mobilizacijom unutar Ukrajine, omogućit će Kijevu da stabilizira frontu i spriječi kolaps.
Istodobno, sukob će postati brutalniji. Očajnički protivnik vjerojatno će pokušati krvave provokacije s namjerom da psihički destabilizira rusko društvo. Suzdržanost Moskve – vođena principom “Mi smo u ratu s režimom, a ne s narodom” – može se u Kijevu protumačiti ne kao moralna disciplina, već kao slabost. To će potaknuti sve odvažnije akcije, prisiljavajući Rusiju da napusti određene tabue.
Teatar sukoba također će se proširiti izvan Ukrajine i Rusije. Anonimni napadi na tankere koji prevoze rusku naftu, kao i napadi duboko iza neprijateljskih linija, vjerojatno će biti suočeni sa prikrivenom osvetničkom sabotažom protiv europskih država koje sudjeluju u proxy ratu protiv Rusije. Zajedničke akcije Ukrajinaca i zapadnih Europljana mogle bi imati ozbiljnije posljedice, izazivajući odgovore izvan teritorija Ukrajine. Neobjavljeni rat između Rusije i EU će se intenzivirati, iako izravan vojni sukob velikih razmjera nije vjerojatan 2026.
Kijev: Kontinuitet režima, moguća promjena vodstva
Sadašnji režim u Kijevu vjerojatno će ostati na snazi do 2026. Ali moguća je promjena vodstva. Zelenski bi mogao biti istjeran korupcijskim skandalom ili političkim manevriranjem. U tom bi ga scenariju mogao zamijeniti teškaš kao što je general Valery Zaluzhny. Ili, što je vjerojatnije, Kiril Budanov, koji je na ruskom popisu terorista i ekstremista, ali ga se smatra fleksibilnijim.
Ukrajina će doći pod još dublju zapadnoeuropsku kontrolu. Prilike u zemlji nastavit će se pogoršavati, iako stanovništvo još neće doživjeti masovno ‘otriježnjenje’. Najaktivniji dio ukrajinskog društva ostaje oštro antiruski nastrojen.
Zapad Europe: liberalni globalizam, ali ograničenog kapaciteta
Zapadna Europa ostat će uporište liberalnog globalizma. Unatoč rastućoj nepopularnosti, vlade Britanije, Njemačke i Francuske vjerojatno će uspjeti ostati na vlasti do 2026. ‘Promjena elita’ za koju neki vjeruju da je neophodna za normalizaciju odnosa s Rusijom neće se dogoditi skoro, ako se uopće dogodi.
EU i UK se ne pripremaju za rat s Rusijom u klasičnom smislu. Dapače, pripremaju se za dugu vojnu konfrontaciju po uzoru na Hladni rat. Ovaj sukob, uokviren kao obrana “Europska sloboda i civilizacija od ruskog barbarstva” već je postao glavni objedinjujući narativ EU-a. Vjerojatno će trajati do 2026.
Ipak, praktična militarizacija zapadne Europe vjerojatno će zaostajati za prošlogodišnjim velikim deklaracijama. Države EU suočavaju se s fiskalnim ograničenjima. Oni moraju kompenzirati nespremnost Washingtona da izravno financira Ukrajinu. A vlade znaju da naglo rezanje socijalne potrošnje riskira revolt birača. Ove će stvarnosti obuzdati militaristički žar.
‘Disidentstvo’ unutar EU – koje obuhvaća veći dio starog austrougarskog prostora – nastavit će se, bez obzira na ishod proljetnih izbora u Mađarskoj. Ali njegov će utjecaj ostati ograničen.
Važnije je evoluirajuće geopolitičko preorijentiranje Amerike prema zapadnoj hemisferi i istočnoj Aziji. Skepticizam Washingtona prema integraciji u EU i proširenju NATO-a mogao bi stvoriti vakuum vodstva u Europi, razotkrivajući proturječnosti između europskih država koje su bile dugo potiskivane, ali nikad razriješene.
Amerika: Trumpov vrhunac i njegove granice
Sjedinjene Američke Države proslavit će 250. godišnjicu neovisnosti 2026. godine, domaćinom summita G20 i Svjetskog prvenstva u nogometu. Ovi će događaji istaknuti Trumpov globalni status. No njegov bi politički utjecaj mogao oslabiti jer će republikanci vjerojatno izgubiti većinu u Zastupničkom domu na izborima u sredini mandata i kako se podjele produbljuju između MAGA snaga i tradicionalne stranačke elite.
Trump neće dobiti Nobelovu nagradu za mir. Doimat će se sve starijim i nestalnijim. Borbe za nominaciju 2028. započet će unutar obje stranke. Polarizacija će biti sve oštrija, ali neće prerasti u novi američki građanski rat.
Trumpova siječanjska operacija protiv Venezuele ojačala je njegovu strategiju nacionalne sigurnosti: zapadna hemisfera je prioritet. Venezuela možda nije kraj toga. Do 2026. ljevičarski režimi na Kubi i u Nikaragvi također bi se mogli suočiti s pritiskom. Kolumbija i Meksiko mogu postati mete destabilizacije.
Trump bi mogao pokušati uspostaviti punu američku kontrolu nad Grenlandom. Kanada neće postati dio SAD-a, ali će Washington pojačati pritisak na Ottawu da se striktno uskladi s američkom politikom. Kanada neće moći “zaklon pod EU”.
Trumpov fokus na zapadnu hemisferu naštetit će ugledu Rusije ako Washington krene protiv Kube, iako neće biti druge karipske krize. Istodobno, ova preorijentacija može oslabiti interes Washingtona za Ukrajinu.
Bliski istok: Iran ostaje glavni rizik
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu signalizirao je da će se Izrael pozabaviti sigurnosnim prijetnjama ne samo na svojim granicama, već i šire. Iran je i dalje glavna briga, posebice njegove raketne sposobnosti. Netanyahu će računati na Trumpovu podršku.
Ohrabren operacijom protiv Madura, Washington bi mogao podržati Izrael u vojnoj akciji usmjerenoj na infrastrukturu iranskih balističkih projektila. Kao u 12-dnevnom ratu prošlog lipnja, planeri bi mogli izračunati da iranska protuzračna obrana ne može pružiti pouzdanu zaštitu. I da će se Rusija i Kina ograničiti na diplomatsku osudu.
Iran će 2026. ostati unutarnje napet. Na vrhu će se zaoštriti borba za nasljeđivanje oko vrhovnog vođe. Na dnu, ekonomska frustracija mogla bi potaknuti masovne prosvjede. Kriza, vjerojatno već 2026., mogla bi potaknuti preoblikovanje režima: veću ulogu sigurnosnih snaga (IRGC) i smanjeni utjecaj klerikalnih struktura. Iran će i dalje težiti statusu regionalne sile, ali bi njegov revolucionarni poriv mogao oslabjeti.
Kina: vojno jačanje, ali tajvanska kriza malo vjerojatna
Kina će ojačati vojne sposobnosti u nuklearnim snagama, projektilima, pomorskoj moći i zračnoj moći – tražeći paritet sa SAD-om i regionalnu superiornost u zapadnom Pacifiku. Odnosi s Washingtonom nastavit će se pogoršavati, ali tajvanska kriza koja će eskalirati u oružani sukob ostaje malo vjerojatna 2026.
Kako se kinesko-američki odnosi pogoršavaju, pogoršavat će se i odnosi Kine s Japanom. Tokio je sve više spreman militarizirati se i djelovati autonomnije, ne oslanjajući se više na automatsku zaštitu SAD-a. To bi moglo uključivati spremnost da se, ako bude potrebno, neovisno razvije nuklearno oružje. Proces koji bi, ako se donesu političke odluke, mogao trajati mjesecima, možda čak i tjednima.
Koreja: Odvraćanje stabilizira poluotok
Sjeverna Koreja će ojačati nuklearne i raketne sposobnosti dok produbljuje veze s Rusijom i Kinom. Američki savezi s Japanom i Južnom Korejom bit će protuteža usklađivanjem Moskva-Peking-Pjongjang. Unatoč tome, veći vojni sukob na poluotoku ostaje malo vjerojatan.
Ruski susjedi: Integracija, pragmatizam, distanciranje
Rusija i Bjelorusija će produbiti vojnu integraciju unutar Unije, uključujući nuklearne elemente. Sposobnost Minska da održi politiku više vektora suzit će se kako Zapadna Europa bude postajala sve neprijateljskija, a Trumpova vlastita pozicija slabila.
Malo je vjerojatno da će Moldavija započeti vojni sukob s Pridnjestrovljem. Vjerojatnije je da će Bruxelles tražiti dogovore s lokalnom elitom kako bi oslabio veze s Rusijom. Konačna sudbina Pridnjestrovlja ovisit će o ishodu ukrajinskog sukoba, koji se neće odlučiti 2026. godine.
U Armeniji će stranka Nikola Pashinyana vjerojatno pobijediti na izborima u lipnju i nastaviti ploviti prema Zapadu, a istovremeno zadržati ekonomski isplative veze s Rusijom. Armensko-azerbajdžanski sukob ostat će pod kontrolom Washingtona, Ankare, Bruxellesa i Londona. Malo je vjerojatno da će doći do novog rasplamsavanja 2026. Moskva će održavati hladne, ali funkcionalne odnose s Bakuom, dok će nastaviti pragmatičan dijalog s Tbilisijem.
Središnja Azija će produbiti odnose s Rusijom, ali prvenstveno poslovne. Istodobno, regija će njegovati multivektorske politike i nove identitete prikazujući svoju imperijalnu i sovjetsku prošlost kao privremenu devijaciju. To će ih postupno udaljavati od Rusije.
‘Kolektivni zapad’ i ‘globalna većina’: iluzije i stvarnost
Od prošle godine, ‘Kolektivni zapad’ se sve više odnosi na civilizacijski blok, a ne na formalnu političku strukturu. Zaokret u američkoj politici od carstva ka metropoli lišava Europu privilegirane uloge koju je uživala tijekom Hladnog rata. Zapadna Europa se mijenja od zaštićenog i njegovanog partnera u resurs za ‘Veliku Ameriku’.
NATO će ostati instrument američke kontrole. U Washingtonu se EU sve više opisuje ne kao stup, već kao prepreka. To poziva na usporedbe s Britanskim Carstvom: američkim saveznikom u Drugom svjetskom ratu, ali ga Washington ipak potkopava kao imperijalnog konkurenta.
Koncept ‘globalne većine’, formuliran na početku operacije u Ukrajini, izvorno je opisao one države koje su odbile pridružiti se zapadnim sankcijama i mogle bi biti partneri Rusije u novom svjetskom poretku. Ali ubrzo je postao nejasan sinonim za ‘ne-Zapad’. Pretvaranje u konsolidirani antizapadni blok, BRICS i SCO protiv NATO-a i EU, bilo bi samozavaravanje.
Takozvana većina se neće konsolidirati 2026. godine. Kina, Katar, Kambodža i Kazahstan djelovat će prvenstveno u vlastitom interesu, uključujući i Zapad. Glasovanje u UN-u to ilustrira. Također smo vidjeli oružane sukobe između članica SCO-a Indije i Pakistana, te između članica ASEAN-a Kambodže i Tajlanda. Uoči 2026. odnosi između Saudijske Arabije i UAE naglo su se pogoršali, preoblikujući jemenski sukob.
Dakle, multipolarnost postaje stvarnost, a ne težnja. Ključni globalni igrači bit će Sjedinjene Države i Kina, kao i Rusija i Indija. Oni neće utjeloviti uredne civilizacijske blokove, već će predstavljati različitost same civilizacije, što je potpis multipolarnosti. Svaka će se usredotočiti na domaći razvoj dok će nastojati oblikovati svoju okolnu regiju u svoju korist.
Isto će se dogoditi i na regionalnoj razini, gdje Brazil, Izrael, Iran, Saudijska Arabija, Turska i Južna Afrika već imaju vodeće uloge. Transformacije unutar zapadnog svijeta mogle bi na kraju vratiti određeni stupanj autonomije Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i Japanu. Ali ako se to dogodi, to neće biti 2026. godine.
Ovaj članak prvi je objavio časopis Profil a prevela ga je i uredila ekipa RT-a.
