Trumpovo bizarno objašnjenje otkrilo njegovo pravo lice: Sada je svima jasno na što je spreman

Svijet je u 2026. ušao munjevitim američkim napadom na Venezuelu, ratom koji bi, doduše, mogao trajati kraće od ijedne dosadašnje vojne intervencije SAD-a. No činjenica je da će ovaj – trenutno logično, pravno i diplomatski potpuno neshvatljiv čin američkog predsjednika Donalda Trumpa – ostaviti goleme posljedice i posijati sjeme destabilizacije, i to, nažalost, ne samo u Latinskoj Americi. Kada je Rusija u veljači 2022. napala Ukrajinu, svijet je ustao u obranu suvereniteta i teritorija napadnute zemlje. Riječ je o temeljnim načelima na kojima su ustrojeni Ujedinjeni narodi, čije povelje i deklaracije izričito brane uporabu vojne sile i oduzimanje suvereniteta drugoj zemlji. Rusija se suočila sa sankcijama, no rat i dalje bjesni, ali tko će, nakon ovako eklatantnog primjera kršenja međunarodnog prava, sankcionirati SAD, velesilu koja već desetljećima dominira globusom kao “svjetski policajac”?

I dok su intervencije u Iraku i Afganistanu možda mogle biti opravdane obranom od terorizma, iako se naknadno ustvrdilo da su oba rata započeta iz mnogo prizemnijih razloga – želje za naftom, Trumpovo obrazloženje bombardiranja prijestolnice Venezuele, Caracasa, u noći s 2. na 3. prosinca, te službeno objašnjenje zašto je napad izveden, nadmašuje bizarnošću sve dosadašnje američke akcije. Službeno je, naime, rečeno kako je venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro s prvom damom Ciliom usred noći zarobljen nakon munjevite i besprijekorne akcije elitne američke jedinice Delta Force jer je uspostavio sustav kojim se u Sjedinjene Američke Države dopremaju tone kokaina. Gotovo istovremeno sve relevantne medijske kuće u svijetu izašle su sa statistikama koje pokazuju da se na ulicama SAD-a godišnje nađe tek oko 250 tona kokaina iz Venezuele, što čini svega osam posto.

Kolumbijski kokain, primjerice, čini čak 84 posto te droge u Americi te je poznato da se prevozi cestovnom rutom preko Meksika. Trump je, dakle, pod istim optužbama, pa i s nešto većim legitimitetom, mogao bombardirati Kolumbiju ili susjedni Meksiko. Analitičari su gotovo jednoglasno ustvrdili kako je Trumpovo objašnjenje akcije sasvim besmisleno, te da je sasvim jasno kako iza cijelog rata stoji interes američkih naftnih kompanija. I to je bjelodano, jer s 303 milijarde barela Venezuela raspolaže znatno većim količinama “crnog zlata” nego Saudijska Arabija. No u potpuno suludom razvoju događaja, dok je Maduro sa suprugom još prevožen američkim ratnim brodom Iwo Jima u SAD, Trump je sazvao konferenciju za novinare na kojoj je ponovio optužbe o drogi, ali i bez ikakve zadrške priznao da su naftna infrastruktura te američki financijski interes ključni razlozi operacije, a ne borba protiv narkotika.

Nebulozan govor

“Već sutra naše će najveće naftne kompanije početi sklapati poslove u Venezueli, popravljati infrastrukturu i početi donositi prihode. Narod Venezuele napokon je slobodan!”, u govoru dostojnom nečega iz Alana Forda ili Montyja Pythona ustvrdio je “vođa slobodnog svijeta” te nesuđeni dobitnik lanjske Nobelove nagrade za mir Donald Trump. Situacija s Venezuelom, naravno, mnogo je složenija od svega dosad napisanog. Činjenica jest da Maduro osiromašenom zemljom godinama vlada autokratski, da su životni uvjeti stanovništva sve teži te da su politički protivnici izloženi zastrašivanju, zatvaranju ili životu u egzilu.

Upravo je liderica oporbe u Venezueli Maria Machado prošle godine dobila Nobela za mir zbog ustrajne borbe za demokraciju u svojoj domovini. Dakle, vlast Nicolasa Madura nesumnjivo je bila, jer sad već sa sigurnošću možemo pisati u perfektu, nedemokratska, autoritarna i konsolidirana tako da omogućuje sve veću moć i financijski utjecaj obitelji Maduro nauštrb sve siromašnijih građana. Istina je i da je Venezuela značajan izvoznik kokaina, no ni približno kao Kolumbija, a čak nema dokaza ni da se koka u Venezueli uopće uzgaja, vjerojatnije je da su i oni tranzitna točka za kolumbijsku drogu.

Uostalom, i na ovim smo stranicama pisali kako Trump ima dobre razloge vjerovati da goleme količine kemijskih tvari za proizvodnju znato smrtonosnije droge, fentanila, u SAD stižu iz Kine, ali je krajnje nezamislivo da bi zbog toga poslao mornaricu i specijalce da usred noći bombardiraju Peking i zarobe kineskog predsjednika Xi Jinpinga i suprugu. Kako bilo, to ovdje nije sporno, Venezuela jest zemlja autokracije, droge i nedemokratskog sustava. Ono što ovdje upada u oči način je na koji je ova akcija izvedena – jer nakon ovoga slobodno možemo raspustiti UN i ukinuti sve njihove povelje i dekrete.

Vladavina prava

Upad vojske jedne države u drugu, zarobljavanje predsjednika i njegove supruge, a sve s jasno izraženim naftno-financijskim interesom SAD-a koji američki predsjednik otvoreno priznaje pred kamerama, neviđena je demonstracija moći kakva se na pamti od doba imperijalizma i kolonijalizma. Ukazao je na to i sam Maduro na svom prvom saslušanju u New Yorku, kada je ustvrdio da je “otet”, te da je i dalje predsjednik Venezuele, ali i “ratni zarobljenik”. Mnogi, ne bez vraga, kažu kako je ovo ozbiljan presedan jer nakon ovakve akcije Sjedinjenih Američkih Država nitko nema ni moralno pravo osporiti Kini da zauzme dugo sanjani Tajvan, ni Putinu nitko ne može zamjerati upad u Ukrajinu, a onda uistinu možemo reći da je cjelokupni svjetski poredak otišao dođavola i da umjesto vladavine prava imamo svijet koji funkcionira po pravilu džungle u kojoj jede onaj koji je snažniji.

Europske zemlje isprva su veoma nekritično, odnosno s odmakom kakav se viđa u šokiranih osoba, komentirale američku intervenciju u Venezueli. Čak se i od poslovično hladnih birokrata Europske unije očekivalo da kažu barem nešto više od “sa zabrinutošću pratimo razvoj događaja”. Jedini američki saveznik koji se jasno ogradio od ovog čina bio je britanski premijer Keith Starmer, koji je u prvim satima rekao kako “oružane snage Velike Britanije nisu sudjelovale u američkom napadu”. To je u ovom trenutku izuzetno važna rečenica jer svi noviji američki ratovi bili su saveznički, svi osim još jednog Trumpova napada, lanjskog raketiranja iranskih nuklearnih pogona, no i tu se radilo o strateškom savezništvu Izraela i SAD-a u ulozi obrane saveznika, a i više je nego jasno da je i Europa sklonija Izraelu nego aktualnom režimu u Iranu. No, kako se svijet oporavljao od šoka, u satima nakon napada pristizale su sve žešće osude Trumpove odluke.

Vojna operacija SAD-a koja je rezultirala uhićenjem venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura protivna je načelima međunarodnog prava, rekao je francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noel Barrot, a zabrinutost zbog nepoštivanja međunarodnog prava izrazio je i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres. “Vojna operacija koja je dovela do uhićenja Nicolasa Madura krši načelo o neupotrebi sile, a ono je temelj međunarodnog prava. Francuska ističe kako se trajno političko rješenje ne može nametnuti izvana i da samo suvereni narodi mogu odlučivati ​​o svojoj budućnosti”, napisao je Barrot na X-u.

Opasan presedan

Brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva odmah je u subotu osudio “težak američki vojni napad na suverenitet Venezuele” i sam čin zarobljavanja i odvođenja venezuelanskog mu kolege Nicolasa Madura, rekavši kako smatra da su Sjedinjene Države zbog vojnih napada sada prešle “neprihvatljivu granicu”. “Ovakva djela predstavljaju ozbiljnu uvredu za suverenitet Venezuele i još jedan iznimno opasan presedan za cijelu međunarodnu zajednicu“, napisao je Lula da Silva, koji je već ranije rekao da bi oružana intervencija u Venezueli predstavljala “humanitarnu katastrofu”.

Glavni tajnik UN-a António Guterres također je izrazio zabrinutost zbog toga “što se nije poštovalo međunarodno pravo” kada je posrijedi američko hvatanje i odvođenje venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, prenio je njegov glasnogovornik. Guterres smatra da američka operacija predstavlja “opasan presedan”, zbog čega je “sve aktere u Venezueli pozvao da se angažiraju na inkluzivnom dijalogu uz puno poštovanje ljudskih prava i vladavine prava”.

I Danska je nakon američkih napada na Venezuelu istaknula da se međunarodno pravo mora poštovati. Danski ministar vanjskih poslova Lars Lokke Rasmussen odmah nakon akcije napisao je: “Razvoj situacije u Venezueli dramatičan ‍je i mi ga ​pomno pratimo. ⁠Moramo se vratiti na pravi put ​prema deeskalaciji i dijalogu“, napisao je ​Rasmussen.

Kirurška preciznost

Južnoafrička Republika pozvala je na hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kaže se u objavi Odjela za međunarodne odnose te zemlje. “Južnoafrička Republika poziva Vijeće sigurnosti UN-a, tijelo zaduženo za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, da se hitno sastane kako bi se angažiralo u ovoj situaciji”, objavili su, a sazivanje hitne sjednice Vijeća sigurnosti UN-a zatražila je i njegova najmlađa članica Kolumbija. Očekivano, najžešće su kritike stigle iz Maduru sklone Bjelorusije i još sklonije Rusije, koja je poručila da je to neshvatljiv i neprihvatljiv čin agresije i kršenja suvereniteta druge zemlje te kršenje međunarodnih sporazuma. Dakle, osude pristižu sa svih strana i svim je zemljama jasno da je Trump prekršio načela međunarodnog prava uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata, no zasad nema nikakvih naznaka da će se zbog toga Trumpu ili SAD-u dogoditi išta dramatično. Štoviše, europske zemlje proteklih dana mnogo više strahuju od Trumpova sve glasnijeg polaganja “prava na Grenland”, pogotovo sada kada je ohrabren akcijom u Venezueli pa demonstrira silu.

Iako mu je Danska poručila da je sada “stvarno dosta” njegova svojatanja Grenlanda, a neki su otišli i tako daleko da smatraju kako je upitna sama opstojnost NATO-a, čini se da predsjednik SAD-a svijet drži u pat-poziciji. Ponajprije, teško je zamisliti scenarij u kojem bi se SAD našao pod sankcijama, dijelom zato što bi to dovelo do globalnog ekonomskog kolapsa, a dijelom i zato što bi se potpuno urušio svjetski poredak kakav poznajemo, pa u nekoj mjeri i sam NATO savez koji uvelike ovisi o SAD-u. Tko bi uveo sankcije SAD-u kao Zapadu – Rusija, Kina, Indija i EU? Ili bi Europa ostala odsječeni dio potpuno poludjelog i polariziranog svijeta, bez ikakvog utjecaja na događaje? Sve ovo stoga navodi na prilično sumoran zaključak o smrti UN-a kakvog poznajemo, jer je postalo očito da su pravila civiliziranog svijeta 21. stoljeća ruskom invazijom na Ukrajinu 2022. dobila težak udarac, a od američkog napada na Venezuelu u stanju su inducirane kome. Sama operacija napada na Caracas izvedena je, kako se Trump pohvalio, “kirurškom preciznošću”. Trump je pomalo morbidno rekao kako je akciju promatrao na televiziji te je bio fasciniram “brzinom i nasiljem” svojih specijalaca, a posebno ga se dojmilo što su višetonska čelična vrata iza kojih je bio Maduro “nestala u nekoliko sekundi”. Rekao je i da je američka vojska tijekom noćne operacije mogla ubiti venezuelanskog čelnika da je to bilo potrebno. Neki kažu da bi to za Trumpa bilo i elegantnije jer bi mogao reći da je Maduro stradao pružajući otpor uhićenju, čime bi se izbjegao predstojeći, nezapamćen sudski postupak predsjedniku neke druge zemlje u SAD-u.

“To se moglo dogoditi”, rekao je Trump novinarima na tiskovnoj konferenciji na svom imanju na Floridi. No, umjesto da ulazi u politička objašnjenja i razloži svoj plan ili ga makar pokuša legalizirati, Trump je radije, poput kakvog dječarca, opisivao detalje spektakularne akcije koja ga je očito silno impresionirala. “Pokušavao je (Maduro) doći do sigurnog mjesta. Znate, to sigurno mjesto sagrađeno je potpuno od čelika, ali nije uspio doći do vrata jer su naši ljudi bili toliko brzi”, rekao je Trump i ponovio da je američka vojska “nevjerojatno brzo slomila otpor”, istaknuvši pritom da je otpor ipak bio snažan. Dodao je i da su mu njegovi suradnici rekli kako ovakvu akciju s ovim ishodom “ne bi mogla izvršiti nijedna vojska na svijetu”. No pokazalo se da upad u Caracas nije samo rezultat spektakularne snage “najstrašnije vojske na planetu”, kako ju je nazvao Trump, nego i unutarnjih političkih spletki u Venezueli. Sve je više informacija kako je Delcy Rodriguez, koja je po ustavu nova čelnica te zemlje, uz pomoć saveznika u Venezueli pripremila teren i olakšala upad Trumpovim specijalcima. Iako je isprva govorila kako je “Maduro i dalje predsjednik”, spremno je preuzela dužnost, a Trump ju je pohvalio rekavši da će ona provoditi volju SAD-a u toj zemlji.

Lažne teze

“Ljudi su se pitali hoćemo li ih iznenaditi. Djelomično jesmo, ali oni su ipak nešto očekivali. Bilo je puno otpora. Bilo je puno pucnjave”, rekao je Trump informirajući novinare da je nekoliko američkih vojnika ranjeno, kao i da je pogođen jedan američki vojni helikopter, no nije bilo mrtvih, a “preživio” je i helikopter. Na strani Venezuele nekoliko je poginulih, doznalo se kasnije. Neposredno prije konferencije Trump je objavio pomalo ponižavajuću fotografiju Madura s povezom na očima i zavezanih ruku u kojima mu je bila bočica vode.

Mediji su javili kako je protiv njega Okružno tužiteljstvo u New Yorku podiglo optužnicu, koja je proširena i na suprugu te sina Nicolasa Ernesta, i to po četiri točke optužnice koje uključuju proizvodnju i transport droge, krijumčarenje droge u SAD, posjedovanje “razarajućih naprava” te “razarajućih naprava kojima se može naštetiti SAD-u”, misleći na trgovinu strojnicama te “izvoz” narkobosova. Najveće je pitanje u ovom trenutku kako će Venezuela funkcionirati. Vojne vlasti Venezuele priopćile su odmah nakon akcije da će se braniti od invazije, a podršku im je među prvima dala Kolumbija, poslavši na svoju granicu s Venezuelom značajna vojna pojačanja. No rat nije izgledan jer će Venezuela očito morati mirno prihvatiti američkog siledžiju.

Moguće su lokalne akcije Maduru lojalnih oružanih skupina, koje bi zemlju mogle baciti u novi kaos, no ozbiljan sukob nije vjerojatan. Svjetske analitičke kuće još su u zadnjim danima 2025. izbacivale izvještaje da se “nešto kuha” jer je Trump naglo prebacio velik dio svoje ratne mornarice pred vrata Madurove Venezuele, a izvedeno je i nekoliko akcija napada te zarobljavanja venezuelanskih naftnih tankera pod izlikom da je riječ o akcijama usmjerenima protiv transporta narkotika.

Nema straha

Trump je i u svom obraćanju rekao da je Maduru “već ranije poručio da se preda”. SAD je potvrdio da je spreman i na kopnenu invaziju Venezuele, što je dao do znanja sam Trump, rekavši kako se “Amerika ne boji vojnika na terenu”. Dalje, rekao je Trump i da je SAD već imao spreman drugi, razorniji val udara na kritičnu infrastrukturu u Caracasu ako se cilj ne postigne prvim, no dao je naslutiti da je drugi napad “i dalje moguć” ako Venezuela pruži otpor. Venezuelom od 3. prosinca, naime, kako je izričito rekao Donald Trump, vladaju Sjedinjene Američke Države.

“Mi vladamo Venezuelom i vladat ćemo dok se ne steknu uvjeti za prijelaz vlasti”, rekao je Trump, priznavši de facto ne samo napad na drugu državu, nego i njezino osvajanje te početak eksploatiranja njezinih sirovina, u ovom slučaju nafte. Trump je naglasio da će zemljom vladati Rodriguez, ali je na pitanja novinara tko će stvarno upravljati Venezuelom ponavljao “ja” ili “mi ćemo”. Rekao je kako u zemlji ne postoje uvjeti za održavanje izbora, barem ne ubrzo, pa će vladati SAD. U prvim izvještajima pojedini analitičari spekulirali su da je napad bio dogovoren s lidericom oporbe u Venezueli Mariom Machado, kao i da bi ona mogla smjesta preuzeti upravljanje zemljom, no Trump je te vijesti odbacio rekavši kako je “Machado divna žena, ali ona neće vladati Venezuelom, ona nema dovoljno poštovanja ljudi u svojoj zemlji”.

Zato će narodom Venezuele vladati predsjednik SAD-a… Trump je time dao do znanja da Latinska Amerika ulazi u nedefiniranu fazu u kojoj će SAD vladati Venezuelom. “Dok se ne steknu uvjeti za prijelaz vlasti” krajnje je neodređena i ničim realnim uvjetovana konstrukcija. Pa iako, eto, još nema uvjeta za prijelaz vlasti, ništa ne sprečava američke naftne kompanije da ondje odmah počnu poslovati.

Zalihe nafte

Štoviše, Trump je bio veoma jasan kada je govorio o tim najvećim zalihama nafte na svijetu, rekavši kako će je odsad ne samo crpsti nego i prodavati Amerikanci. Sve, naravno, na dobrobit naroda Venezuele te radi višeg cilja uvođenja demokracije. Činjenica da se Trump definira kao pregovarač, njegove česte promjene stavova o raznim temama i to što u svom prvom mandatu, unatoč prijetnjama, nije vojno djelovao protiv Madurove vlade koju je i tada smatrao nelegitimnom, bili su faktori koji su dosad poticali sumnje u njegovu spremnost na ovakvu upotrebu sile. Ta je nepoznanica sada riješena.

Ipak, čini se da vojna operacija nije donijela rješenje za političku krizu u Venezueli i ostavlja mnoga pitanja koja još traže odgovore. S obzirom na to da je Maduro u rukama američkih vlasti, njegovi izgledi ne čine se povoljnima. Trumpova administracija optužuje ga da je vođa “El Cartel de los Soles”, odnosno, Kartela Sunca, navodne narko-terorističke organizacije koja je sudjelovala u izvozu droge u SAD. Najmanje od 2020. Maduro se suočava s optužbama za trgovinu drogom pred američkim pravosuđem, čemu se pridodaju i optužbe za mučenje i druga kršenja ljudskih prava američkih građana. Vlada SAD-a od 2020. nudila je višemilijunsku nagradu za Madura, koja je u kolovozu prošle godine povećana na 50 milijuna dolara. Tada je državna tužiteljica Pam Bondi optužila venezuelanskog čelnika da je “jedan od najvećih trgovaca drogom na svijetu”.

Maduro je svih ovih godina odbacivao te optužbe i optuživao SAD da ga želi svrgnuti kako bi preuzeo kontrolu nad naftom u Venezueli, a da je nevin, ponovio je i u New Yorku, rekavši da je “pošten i častan čovjek”. Očigledan odlazak Madura s vlasti ne rješava političku krizu u zemlji, štoviše, stvara nove probleme. Ustav Venezuele propisuje da u slučaju potpune odsutnosti predsjednika tijekom prve četiri godine mandata, izvršni potpredsjednik ili potpredsjednica preuzima vlast dok se ne održe novi izbori u roku od 30 dana.

Nerješivi problemi

Rodriguez se te funkcije prihvatila, unatoč upitnom legitimitetu i takve vlasti. Oni koji osporavaju Madurov legitimitet tvrde da je stvarni pobjednik predsjedničkih izbora 28. srpnja 2024. bio oporbeni kandidat Edmundo González Urrutia te da stoga njemu pripada pravo na vlast. Problem s tim tumačenjem jest to što, unatoč Madurovoj odsutnosti, venezuelanski ljevičarski čavizam i dalje drži stvarnu vlast u Venezueli i u njegovim se redovima i dalje brani legitimitet svrgnutog vladara.

Postavljanjem potpredsjednice Rodríguez na čelo države osiguran je, paradoksalno, kontinuitet vlasti koju SAD smatra nelegitimnom. Ključno pitanje sada postaje igra moći, gdje postoje druge figure jednako moćne ili čak moćnije od potpredsjednice, poput ministra unutarnjih poslova Diosdada Cabella i ministra obrane Vladimira Padrina, koji imaju značajan utjecaj na vojsku. Gdje je potpredsjednica ostaje nepoznato, dok je Padrino odmah nakon napada rekao kako “Venezuela neće pokleknuti” te je mobilizirao cjelokupnu vojsku. No u Caracasu je status quo, nikome zapravo nije jasno što se događa. Je li Rodriguez marioneta, je li Venezuela pod opsadom ili je sada država vazal?

Sve to stvara pravi gordijski čvor različitih paradoksa koji će biti teško rješiv. Dok je Maduro bio na vlasti, sve su te figure, barem javno, djelovale usklađeno, no njegovom odsutnošću vjerojatno će doći do preraspodjele moći s teško predvidljivim ishodom. Više je nego jasno da će za bilo kakvu stabilnu vlast u Venezueli trebati proći mnogo vremena, a za to će vrijeme, prema Trumpovoj najavi, zemlja biti pod svojevrsnom američkom okupacijom.

Pitanje suđenja

Uhićenje Madura u vojnoj operaciji visokog profila predstavlja, naravno, jasnu pobjedu za Trumpovu administraciju. Američki predsjednik optužio je venezuelanskog čelnika da je vođa narko-terorističke skupine i da je u SAD poslao tisuće ilegalnih migranata, uključujući članove opasne bande Tren de Aragua. Posljednjih mjeseci Trump je govorio da su Maduru dani odbrojeni, a sada to i dokazuje. To otvara mogućnost da američki predsjednik proglasi pobjedu i završi svoju kampanju vojnog pritiska na Karibima, uzimajući u obzir kritike unutar i izvan SAD-a zbog napada na navodne krijumčarske brodove, u kojima su poginuli deseci članova posade.

Tome treba dodati i činjenicu da se, nakon subotnje operacije, već pojavljuju, i vjerojatno će se nastaviti pojavljivati, glasovi poput onog čileanskog predsjednika Gabriela Borica, koji, unatoč tome što je inače kritičar Madura, dovodi u pitanje način na koji je svrgnut s vlasti. Zaključno treba gledati i implikacije koje ovi događaji imaju ili će tek imati na ostatak svijeta. Scenarij koji smo spomenuli, a u kojem Kina zauzima Tajvan, nije toliko realan jer Kina će ovu situaciju vjerojatno poželjeti strateški iskoristiti kako bi se predstavila kao koherentna čuvarica mira i stabilnosti Globalnog juga. Trumpova munjevita akcija u Caracasu otvara još poneka pitanja. Prije svega, tko će i kako suditi Maduru i suoptuženima? Maduro je prebačen u zatvor u New Yorku te će mu se suditi u SAD-u zbog zločina protiv SAD-a, no uzevši u obzir činjenicu da Trump u drugom mandatu još nije stigao ustrojiti pravosuđe po svojoj mjeri, pitanje je ishoda tog procesa.

Operacija Trumpu otvara i političku bojišnicu kod kuće, jer su demokrati već ustvrdili kako je napad bio protuzakonit budući da ga nije odobrio Kongres. Otežavaju se i odnosi s Kinom i Rusijom, koje imaju velike financijske interese u Venezueli i općenito u tom dijelu Južne Amerike. Sve to, objašnjavaju analitičari, moglo bi dugoročno destabilizirati to područje, jer ovakve nasilne američke intervencije imaju povijest izazivanja višegodišnjih nemira, građanskih ratova i daljnjeg osiromašivanja te, posljedično, radikalizacije stanovništva.