Hrvatska u slomu, nestajanju i izumiranju: Samo je jedan način da se to ispravi

Hrvatska se politička i javna scena sustavno usmjeravala prema poučavanju političkih pozicijskih namjesnika postavljanih bez posebnih predmetnih obrazovnih i spoznajnih kriterija, i to praktički o svemu, dok su forme uglavnom bile kratki javni izričaji uredno prenošeni po istom obrascu uzdignutog namjesničkog novinarstva. Politička su nametanja kao odraz pripadnosti ili ideološke suženosti postala nova mjerljivost, prema kojoj su se nastavila odvajanja, razdvajanja, vrednovanja i općenito pozicijska selektiranja neovisno o sustavnosti, smislenosti i uvriježenoj normiranosti s kojima se grade uređena, sigurna i razvijena društva.

Nova je mjerljivost svoje jasno vidljive tragove ostavljala diljem Hrvatske, a ponajviše u vrednovanju, razumijevanju i pozicijskom poučavanju svima vidljive demografske destrukcije. Posljedično programiranim usvajanjima političkih pouka o svemu ustrojena je hrvatska svakodnevica primjerena klasičnoj politokraciji, a prezentiranje političkih istina zasnovanih prevladavajuće na pozicijskoj pripadnosti ili ideološkoj neumjerenosti potisnulo je u javnom obzoru gotovo svaku znanstvenu dokazanost i učinilo je nebitnom, remetilačkom i politički napornom, a kad su u pitanju nacionalni interesi i njihovo logično, smisleno i neupitno nužno provođenje, i retrogradnom, revidirajućom ili čak primitivnom do razine zgražanja ideoloških nasljednika još identificiranih u nekom drugom izvanhrvatskom prostoru.

Minule godine u hrvatskoj slobodi malo su tu retrogradnost promijenile u smislu konačnog prihvaćanja hrvatskog društva i prostora, ali je s njihovim vremenskim tijekom postala sve uočljivija, izravnija i radikalnija pa je do današnjih dana podignuta na razinu izražajne i postupajuće netrpeljivosti prema svakom nacionalnom programskom, planskom, nužnom i strateškom političkom djelovanju.

Ideološko nasljeđe

Nebitne su pritom bilo kakve znanstvene dokazanosti i potvrde istih u provođenju u drugim gospodarski razvijenim, demokratski ustrojenim i socijalno uređenim zemljama, zato što se bit uvijek svodi na ideološko nasljeđe, anacionalno djelovanje i u osnovi na vidno nezadovoljstvo hrvatskim državnim postojanjem. Još su manje bitna poznavanja problematike, predmetna obrazovanja, stručna dokazivanja, prethodna bavljenja i slična djelovanja tijekom kojih se razvija spoznaja i dokazuje upućenost, u odnosu na dobiveni zadatak negiranja hrvatskih nacionalnih razvojnih i sigurnosnih potreba.

Programiranost takvog pristupa negira čak i logičnu potrebu javnih stručno-znanstvenih rasprava, u kojima bi se trebalo politiziranje i novinsko najamništvo svesti na znanstveno dokazivanje, uspoređivanje, projiciranje, koreliranje, rješavanje i javno obraćanje. Takvog obrasca naravno nema jer bi se u svakom od njih egzaktno dokazala neumjesnost ideološkog pristupa i naročito namjera djelovanja po osnovama ideološke limitiranosti.

Analizirao što se događa i donio jedini mogući zaključak: ‘Hrvatska je pred terminalnom fazom’

Najava bilo kojeg demografskog revitalizacijskog koncepta unutar kojeg se samo iščitavaju terminološka navođenja (istina, u kojima počesto ima i terminoloških odstupanja od znanstveno usvojenih kao dio političkog dodavanja osobne autorske pozicijske važnosti), a na temelju njih u stručnoj se i ideološkoj uskoći potom odrađuju neprihvaćanja s još većim stručno-znanstvenim odstupanjima i terminološkim dodavanjima čak do razine “zgražanja” kao potvrde vlastite stručnosti.

Stručno-znanstvena limitiranost u takvim je slučajevima jednake izraženosti kao i kod političkih mislilaca, koji to postaju o svemu samo na temelju svoje pozicijske uzdignutosti i političke pripadnosti. Svatko bi racionalan na osnovi dosegnute siline hrvatskih demografskih negativnosti i njihova sad već poduljeg trajanja u svim dosadašnjim postupanjima, tumačenjima, dokazivanjima i znanstvenim suglasjima mogao zaključiti kako je cijeli koncept demografske revitalizacije zasnovan na poticajima, a ne na uskraćivanjima, podređivanjima, zatvaranjima, ponižavanjima, kažnjavanjima i sličnim destrukcijskim postupanjima, kako bi pojedinačne i obiteljske odluke bile jednostavnije.

Financijski interesi

Međutim, racionalnosti u ideološkim diverzijama nema, unatoč općoj spoznaji kako je upravo ljudska populacija svojom brojnošću, svojim sastavom i svojim ukupnim odnosom u društvenom, gospodarskom, prostornom, sustavnom i inom okruženju najveći i najvažniji potencijal i čimbenik. Nema u prihvaćanju takvog značenja negacije niti je ona moguća u racionalnom najavljivanju, razumijevanju, tumačenju, korigiranju po potrebi, poznavanju, stručno-znanstvenom pripremanju i naravno javnom izričajnom obraćanju.

Ideološka su zgražanja primarni dokaz nerazumijevanja poticajnih nastojanja zaštite najvažnijeg, izražene političke sebičnosti i nasljednosti, ideološke infinitezimalnosti i sad već europskog općeg prihvaćanja potrebe demografske revitalizacije kao strateškog provedbenog djelovanja neovisno o političkoj pripadnosti i različitosti. Predugo je Europa ustrajala na upravo takvim ideološkim, a dodali bismo i interesnim financijski isplativim rješavanjima potrebe za radnom snagom samo po jednom modelu. Otklon od davno najavljenih i znanstveno potvrđenih projekcija doveo je do očekivanih nesigurnosti, s kojima će se u budućnosti politokracija još teže moći nositi nastavi li se po istom ideološkom zgražanju odnositi prema apsolutno najvećem pitanju europske i hrvatske današnjice.

Političke nespretnosti dijelom programski, pozicijski i izražajno uvjetovane koje gledamo u političkom okruženju praktički posvuda, neće niti mogu promijeniti strateške hrvatske i europske potrebe i ciljeve, a ideološka lamentiranja stručno i znanstveno neupućenih mogu biti u njihovu provođenju samo pratnja s ciljem pridavanja osobne javne važnosti. Politička zatvorenost, ideološka nasljednost i limitiranost, pozicijska suženost pa sve do planski programiranog anacionalnog djelovanja u ovakvim hrvatskim negativnim demografskim okolnostima, jednostavno traži promjenu ustaljene političke paradigme i konačno usvajanje potrebe za prijelazom s prevladavajuće političkih predstava na stručno-znanstvenu zasnovanost, ma koliko to ustaljenim pozicijskim i novinarskim namjesnicima bilo teško prihvaćati. Posebno to vrijedi u novim izvršnim okolnostima u kojima se nimalo ne spori oko strateškog značenja demografske problematike, unatoč i u nastavku uslojavanja praktički posvemašnjim političkim izvršnim razinama po osnovama pripadnosti.

Tumačenje imaginarnosti

Promjene u takvim okvirima nisu naravno moguće “brzinom svjetlosti” niti su moguće političkim lomovima, ali otvaranje prostora znanstvenoj spoznaji i dokazanosti u ideološkom proturječju s opozicijskih predstava postaje nova izvršna primarnost, bez koje će slijed izvršnog političkog djelovanja sasvim sigurno dovesti do nastavka u kojem će najave i retorička politička objašnjavanja i dalje prevladavati u odnosu na strateška odlučivanja i postupanja.

Posebno je važno u takvim novim izvršnim okolnostima s pozicijskih razina ne minorizirati dosadašnje znanstvene dokazanosti i javnosti ne upućivati svoje političke misli o problematici i pojedincima koji su ih istraživačkim (objavljivanjem znanstvenih radova) i javnim djelovanjem (predavanjima) ustrajno potvrđivali. Otvaranje prostora nije pokazivanje vlastite političke slabosti ili pak neupućenosti, već potvrda prihvaćanja modela političkog odlučivanja i izvršnog provođenja koji je hrvatska politička scena davno već trebala usvojiti.

Najvažnije hrvatsko pitanje je pred Rubikonom: Odluka ovisi o opstanku našeg naroda

Dakle, nema tu više mjesta političkom tumačenju imaginarnosti, političkom selektiranju prava govora o demografskoj problematici, nastojanjima rješavanja u zatvorenim krugovima ili uvažavanjima samo po novoj pripadnosti, jer demografske negativnosti ne staju niti se mogu rješavati političkom mirnoćom promatranja i najavljivanja ili selektivnim ideološkim nametanjima.

Primjena selektivnog zgražanja naročito je vidljiva u tumačenjima hrvatske prošlosti, a pogotovo u onim tumačenja u kojima se nastoji za ratna i poratna zbivanja, vezana uz Drugi svjetski i Domovinski rat, jednostrano usmjeriti krivnja. Formalna znanstvenost u takvim je tumačenjima u pravilu potvrda ideološke ovisnosti i suženosti pa jednostranost nije odraz nastojanja znanstvenih potvrđivanja, već političkih nametanja ideoloških istina s uvijek postojanom hrvatskom krivnjom. Uvijek se posebnost namjere u svemu jasno ogleda u smjeru iz kojeg jednostranost dolazi, unatoč društvenim i humanističkim atribucijama znanstvenih polja kao formalnog okvira djelovanja.

Znanstvena dokazanost

Humanizam u nazivlju djelovanja nimalo ne utječe na političku jednostranost u uvijek istom nastojanju prikazivanja hrvatske krivnje, dok se krivnje drugih “humanistički” podvode pod nužnosti i opravdanja. Primjeri su vezani uz oba navedena rata istog obrasca i nedvojbena su potvrda “humanističke” jednostranosti: u prvom primjeru dozvole su lišavanja na odlasku apsolutne, a u drugom su dozvole slobodnih odlazaka veći krimen od lišavanja.

Selektivna su zgražanja postala obrazac novog vala političke nasljednosti i ideološke skučenosti i naravno nikad nisu usmjerena na negativna posljedična zbivanja u hrvatskom društvu i prostoru. Ustrojavanje političkog puka praktički u svemu samo dodatno pogoduje ideološkoj jednostranosti pa današnja hrvatska mladost mora i dalje, umjesto o sigurnoj budućnosti, slušati mentalni obraćaj u prošlost, u kojem je jednostrani humanizam čak i s formalne znanstvene razine podređen ideološkoj jednosmjernosti.

Naravno, nikad ne postoji niti malo krivnje unutar iste ideološke zatvorenosti u sadašnjosti i prošlosti niti se na nju institucijski analitički i politički izražajno osvrće na temelju znanstvenih dokazanosti pa prijepori i dalje ostaju na teret hrvatske uređenosti, sigurnosti i naročito demografske postojanosti. Nema brige, ljutnje, neslaganja, zgražanja i sličnih ideoloških jednostranosti što je Hrvatska u demografskom slomu, nestajanju i izumiranju pa je vrijeme za konačno usmjeravanje hrvatske slobode prema nacionalnim vrijednosnim mjerilima.