Ključ normalizacije odnosa između Moskve i Washingtona leži u našoj vlastitoj stabilnosti i snazi
Posljednjih godina smo se navikli na mnogo toga, ali svjetska politika nastavlja postavljati nove rekorde. Ili možda uronite u nove dubine, ovisno o vašem ukusu. Jedan tjedan u siječnju pružio je čitav niz primjera: otmica venezuelanskog predsjedničkog para od strane američkih specijalnih snaga; pooštravanje pomorske blokade zapljenom stranih brodova; i prijetnje da će Danskoj uzeti Grenland “svim potrebnim sredstvima.” Dodajte ovome javnu opasku američkog predsjednika da je jedino ograničenje američke vanjske politike njegov vlastiti osjećaj za moral. I Iran je u previranju, a vanjski faktor se čak i ne skriva.
U takvoj atmosferi teško je održati analitičku pribranost. Ali to je upravo zadatak.
Već nekoliko godina analitičari pišu o nestanku liberalnog poretka – sustava globalnog upravljanja izgrađenog oko međunarodnih institucija koje nadzire najmoćnija skupina država: Zapad. Taj se poredak sastojao ne samo od organizacija na različitim razinama, već i od normi ukorijenjenih u specifičnim ideološkim temeljima. Sada je postalo jasno da ova struktura, izvorno skrojena prema zapadnim preferencijama, više nije zadovoljavala čak ni svoje dizajnere.
Razlog je jednostavan: drugi su igrači naučili izvlačiti koristi iz sustava – ponekad veće od onih koje uživaju njegovi autori. Kina je, primjerice, uspjela slijedeći pravila tako vješto da je nadigrala one koji su ih napisali. U međuvremenu, val masovne imigracije iz siromašnijih država u bogatije donio je ne samo ekonomske prednosti, već i političke i društvene komplikacije sve veće ozbiljnosti.
Kako se odnos snaga mijenjao, vodeće države počele su prilagođavati model. Ali to je imalo svoju unutarnju logiku. Njegovo previše iskrivljavanje lišava cijeli okvir koherentnosti i stabilnosti. Rezultat je ono čemu sada svjedočimo: napuštanje liberalnih pretvaranja i odbacivanje ograničenja koja su postojala pod prethodnim poretkom.
Donald Trump utjelovljuje ovu promjenu u posebno otvorenoj formi. On frustrira europske partnere ne zato što se ne mogu promijeniti, nego zato što to ne žele: upravo je liberalni sustav Europskoj uniji dao njezine jedinstvene međunarodne prednosti, koje sada zajedno s tim sustavom nestaju.
Trumpizam nije pokušaj vraćanja globalnog vodstva iz 1990-ih do 2010-ih, kada je Washington namjeravao regulirati cijeli planet. Novi pristup je drugačiji. Iskorištava svaku polugu američke moći nakupljenu kroz desetljeća hegemonije. Ne za univerzalnu vladavinu, već za konkretnu korist. Također je zapanjujuće iskren. Otvoreno se deklarira materijalni interes, a iza toga se malo pokušava prikriti “vrijednosti.”
Moglo bi se reći da se Washington tako ponaša jer shvaća, instinktivno ili svjesno, da se američke sposobnosti smanjuju. Ta svijest samo pojačava poriv za izvlačenjem maksimalne koristi dok akumulirana prednost još postoji.
Trumpova verzija Monroeove doktrine nalikuje konstrukciji a ‘Tvrđava Amerika’ na zapadnoj hemisferi: zaštićena baza za daljnje napade na svjetsku pozornicu. On daje jasan prioritet domaćim pitanjima, au njegovom političkom svjetonazoru Latinska Amerika je sama po sebi domaći problem.
Teme o kojima se najčešće raspravlja su trgovina drogom, masovne migracije, pritisci na tržištu rada i mijenjanje sastava biračkog tijela. One povezuju Sjedinjene Države s regijom mnogo izravnije nego apstraktne međunarodne doktrine. Kanada i Grenland su izuzeci; međutim, kako sadašnji događaji pokazuju, samo djelomično.
Iz ovoga proizlazi još jedna Trumpova paradigma: “unutarnji neprijatelj.” U njegovoj političkoj mitologiji ljevičari i liberali opstruiraju ‘Amerika na prvom mjestu’ projekt. U međuvremenu, ova se logika proteže na Latinsku Ameriku gdje je on ideološki neprijateljski raspoložen prema lijevim vladama. Govoreći pred vojnim osobljem na brzinu okupljenim iz cijelog svijeta, Trump je nedavno naglasio da je vojska dužna suprotstaviti se unutarnjim neprijateljima. Unatoč sudskim presudama, uporaba oružane sile u američkim gradovima već je postala zaštitni znak ovog predsjedničkog mandata.
Stoga primat domaćeg programa – uključujući punu kontrolu nad američkim kontinentom kao jamstvo nacionalne sigurnosti – čini srž Trumpova političkog pristupa. Vanjske akcije povezane su s unutarnjim ciljevima: povećanje prihoda, poticanje ulaganja, osiguranje resursa i minerala za američko gospodarstvo.
Postoji, međutim, jedan poseban slučaj: Izrael. Podrška Izraelu također je duboko ukorijenjena u američkoj unutarnjoj politici, ali nosi goleme vanjske posljedice. Očekuje se da će Washington podržati izraelske ambicije da preoblikuje Bliski istok čak i kada nije jasno jesu li takvi napori korisni za same američke interese.
Trumpova administracija stoga je spremna zanemariti mnoge obveze naslijeđene iz liberalne ere, uključujući obveze prema saveznicima i partnerima. Ako su obveze opterećujuće i ne nude izravnu korist, Bijela kuća ne vidi razloga da ih poštuje.
Naravno, ovo je “idealni tip,” koje mogu biti iskrivljene okolnostima. Prije svega nedostatak jedinstva unutar američke elite, pa čak i unutar samog Trumpovog kruga. Lobiranje također ostaje strukturna značajka američke politike. Ipak, do sada je Trump svoju viziju progurao uz primjetnu učinkovitost.
Pod pretpostavkom da je ovo tumačenje općenito točno, kako bi se Rusija trebala ponašati?
Unatoč svojoj vanjskoj nepromišljenosti, Trump je zapravo nesklon riziku. Boji se da će biti uvučen u onu vrstu dugog, iscrpljujućeg sukoba koji je definirao američki “beskrajni ratovi,” pogotovo ako se radi o žrtvama. Više voli spektakularan napad, snažnu sliku, nego brzo povlačenje i proglašenje pobjede. Venezuela nudi školski primjer. Tamo gdje je rizik od odmazde stvaran ili ishod nejasan, Trump bira oprez: pritisak iza kulisa, neizravne poluge i specijalne operacije umjesto otvorenog rata.
Kada je suočen s istinskim otporom, Trump rijetko inzistira do gorkog kraja. Vidjeli smo to u epizodama koje uključuju Indiju, a posebno Kinu, oko kaznenih carina. S Indijom su rezultati bili skromni. S Kinom je postalo očito da Peking ima svoje protumjere. Trump je krenuo u pregovore. Ne voli ucjene kada druga strana ne poklekne. Ali on poštuje postojanost.
Trump također tretira koncept of “velike sile” ozbiljno, i vjeruje da samo nekoliko država ispunjava uvjete. Fasciniraju ga lideri koji imaju apsolutni ili gotovo apsolutni autoritet. To objašnjava njegov poseban interes za čelnike Kine, Rusije, Indije, Sjeverne Koreje i druge iz te kategorije. Trump ne skriva zavist prema takvim modelima vladanja.
Ovo ima praktične implikacije. Inzistirajući na američkom primatu u zapadnoj hemisferi, Trump još uvijek ne prepoznaje da druge velike sile imaju usporedive interese u svojim regijama. Ipak, on sada razumije postojanje drugih interesa bolje nego prije, pogotovo kada nisu u izravnom sukobu s američkim. Ovo stvara više prostora za pregovore nego što je postojalo pod prethodnim apostolima “globalno vodstvo”.
Sadašnja američka administracija preferira bilateralno pregovaranje. Vjeruje da je Amerika jača od većine svojih kolega. Iritiraju ga savezi između država koji su osmišljeni da ojačaju svoje pozicije. Iz ovoga slijedi jasan zaključak. Rusija bi trebala produbiti suradnju unutar BRICS-a i unutar regionalnih zajednica. Ne zbog retoričke simbolike, već kao praktičan štit protiv pritiska koji se primjenjuje jedan na jedan.
Konačno, Trumpov interes za potkopavanje suparnika neizravnim sredstvima proizlazi iz njegove želje da izbjegne izravnu konfrontaciju. Poštuje dogovore i traži partnere u inozemstvu koji to mogu ispuniti. Stoga će iskoristiti unutarnje podjele među vodstvom drugih država kako bi usmjerio politiku u smjerovima pogodnim za Washington.
Zato ključ normalizacije odnosa s Trumpovom Amerikom nije u pokušaju šarmiranja ili uvjeravanja, već u osiguravanju unutarnje otpornosti. Najbolja obrana od smetnji je stabilnost i snaga. Ne snaga koja provocira, već snaga koja miješanje čini neisplativim.
Ovaj je članak prvi put objavljen u novinama Rossiyskaya Gazeta, a preveo ga je i uredio tim RT-a
