Recenzija kartaške igre Power Play

Fallout: Power Play stavlja dva do četiri igrača u komande četiri moguće frakcije, svaka sa svojim jedinstvenim špilom i posebnim sposobnostima. To su Brotherhood of Steel (dobri u dovršavanju misija za stjecanje utjecaja i skrivanje na lokaciji), Super Mutanti (mnogo velikih i moćnih karata jedinica za raspoređivanje na lokacijama), Enklava (izvrsna u ometanju poteza drugih igrača) i Raiders (lopovi, svi do posljednjeg).

Na svoj red, igrači raspoređuju agente na lokacije, dovršavaju misije kako bi zaradili nagrade i koriste svoje sposobnosti specifične za frakcije, a sve u pokušaju da zarade najveći utjecaj na različitim mjestima, donoseći vam pobjedničke bodove. Koji god igrač ima svog agenta koji drži mjesto na kraju poteza, stječe utjecaj na mjesto, pri čemu se smatra da najbolja igra “dominira” i zarađuje pobjednički bod. Prvi igrač koji postigne 10 bodova pokreće kraj igre i bodovanje, pri čemu onaj tko ima najviše bodova pobjeđuje na kraju te runde.

Stvari se malo potresaju zahvaljujući nasumičnim kartama Wasteland Encounter koje izvlačite na početku svake runde i jedinstvenim Power Play kartama koje svaki igrač ima u svom špilu. Ti događaji mogu varirati od stvaranja duhova koji napadaju svačije agente do čak detoniranja Atom Bomb Baby i uništavanja svega na lokacijama na kojima igrači imaju najveći utjecaj. Ta je karta posebno zabavna za vidjeti sa strane, jer su sve jedinice vaših prijatelja odjednom uništene u regiji oko koje su se tako žestoko borile.

Ako su karte susreta desna ruka kaosa u Power Playu, onda su titularne Power Play karte u vašem špilu lijeva ruka kaosa. Ove karte imaju potencijal da se igraju ne samo na vašem potezu, već i kao odgovor na radnje drugih igrača. Zamislite trenutnu čaroliju u Magic: The Gathering. To je rezultiralo nekim napetim trenucima naprijed-natrag, igranja i protuigre s mojim prijateljima, i često sam se zatekao kako zadržavam dah kad god bih spustio neku od svojih snažnijih karata u nadi da mi neće biti kontra ili još gore.

Iako se na prvi pogled Power Play može činiti više jednostavnom ratnom igrom “što je veći broj bolji”, što sam više igrao, to sam u njoj nalazio više nijansi i strategije. Svaka lokacija ima samo mjesta za četiri agenta, au igrama s manje igrača to vam omogućuje da lokaciji dodijelite više resursa agenata. Ali bez obzira na to koliko ste nadjačani nad ostalim igračima na nekom mjestu, i dalje ćete osvojiti samo jedan pobjednički bod na kraju runde. S druge strane, svaka runda u kojoj nemate agenta na lokaciji rezultirat će gubitkom utjecaja na toj lokaciji (na najmanje 1), tako da se isplati raširiti svoje snage.

Ovakvo upravljanje skoro pretvara Power Play u više igru ​​postavljanja radnika, a ja sam se često zatekao kako sam odlučio imati jedno uporište kao svoj glavni “generator VP-a”, a zatim se širiti i postavljati na drugim lokacijama kako bih izvukao velike poteze za dobivanje utjecaja dovršavanjem karata zadataka koje bi mi donijele povećanje utjecaja za mjesto. Kad god sam uspio izvesti te dobro zamišljene planove, to je zagolicalo to dobro mjesto u mom mozgu i nikada nije zastarjelo.

Resurrectionist Games, dizajner Power Playa, sastavio je kartašku igru ​​s čvrstim kostima, a njezin fokus na hvatanje i držanje lokacija podsjeća me na novi vrući TCG Riftbound. Ipak, problemi vezani uz isporuku i prezentaciju igre imaju manu i spuštaju Power Play na nekoliko mjesta. Od kojih je najviše razočaravajuće to što cijeli proizvod manje nalikuje kartaškoj igri Fallout, a više nalik nečemu s voljenom imovinom položenom sa strane.

Unatoč četirima frakcijama i drugim naklonima svemira Fallouta, nikada nisam osjećao da je Power Play učinio nešto s vlasništvom. Umjesto špilova koji sadrže značajne likove iz igara koje bi obožavatelji prepoznali, dizajneri su se odlučili za blage i generičke dopune. Uzimajući, na primjer, špil Brotherhood of Steel, grupe čiji je moćni oklop nedvojbeno sinonim za seriju kao i prepoznatljiva plavo-žuta odijela, vaše snage se sastoje od karata bez imena kao što su “Vitez” ili “Starješina”. Umjesto generičkog Starješine, zašto ne bi glavni agent bio lik poput Arthura Maxsona ili Sarah Lyons?

Lokacije matičnih baza svake od frakcija djeluju prilično bezdušno i identične su jedna drugoj sa stajališta igranja. Iako je “aktivacija lokacije” opcija koju možete preuzeti na svom redu, postoje samo dvije lokacije koje imaju nešto za aktivirati, a ostale su početna uporišta svake frakcije. Oni su “Ratni kamp” ili “Raider Fortress” umjesto nečeg nezaboravnog iz serije, kao što je Nuka-World ili čak Trezor. Cijenio bih da su te točke dvostrane, s generičkom stranom bez sposobnosti i drugom koja ima radnju povezanu s njom i izvučena odnekud koju bi igrači prepoznali ako ste bili raspoloženi za napredniji način igre. Jao, nema te sreće.

Ovaj nenadahnutiji pristup proteže se na umjetnost, pa čak i na opise kartica. Zadržavajući se u vlaku Bratstva, kartice agenata Inicijat i Field Scribe imaju gotovo identična lica likova, a karte poput njihovog “Viteza” čitaju se kao “Svaki put kada Vitez ubije neprijatelja…” što se čini općenito. Utječu li te stvari na to kako se igra igra? Ne. Ali ako namjeravate prilagoditi dobro poznato svojstvo, želite da se čini smislenim, a s obzirom na pažnju posvećenu detaljima koju sam očekivao od Modiphiusa, posebno s Falloutom, zahvaljujući Fallout TTRPG-u koji također objavljuju, Power Play jednostavno ne stiže tamo.

Moja druga glavna zamjerka s Power Playom povezana je s kontrolom kvalitete i odlukama vezanim uz pakiranje igre. Ja sam za to da igra bude lijepa i kompaktna; kvragu, jedna od najprestižnijih nagrada koje mogu dodijeliti (barem po mom mišljenju) je nagrada Glovebox, koja se dodjeljuje igrama koje su dovoljno male i zabavne da ih uvijek želim sa sobom kamo god idem (Flip 7 je primjer). Rijetko sam našao igru ​​koja se čini premalenom – ali Power Play jest. Unutar kutije nalaze se mjesta za dva špila karata, s malim razmakom između. Sada, ove dvije točke nisu dovoljno duboke da sadrže sve uključene kartice standardne veličine, što uzrokuje neugodno pomicanje, a nažalost, jednostavno možete zaboraviti staviti svoje kartice u rukav.

Fallout: Power Play također koristi žetone za označavanje utjecaja svake frakcije u regijama i druge male podsjetnike. Nažalost, ti su tokeni nevjerojatno maleni. I dok su žetoni frakcija označeni barem bojama, neki od žetona podsjetnika, od kojih su svi veličine oko 3/4 novčića i sadrže tekst, jedva su čitljivi ni s čega više od možda šest inča od vašeg lica, a kamoli s druge strane stola. Power Play je možda i prva igra na ploči koju imam koja koristi žetone, ali ne dolazi s malom vrećicom u kojoj bi ih držala. A da stvari budu još dosadnije, lako skliznu u mali razmak između dva špila. Srećom, moj kartonski hobi omogućio mi je dodatne vrećice u koje sam ih mogao staviti, ali prije toga, više od nekoliko puta, proveo sam više vremena nego što želim priznati pokušavajući izvaditi neke od ovih prokletih kartonskih komada iz kutije.

Fallout: Power Play je izvrstan primjer kako se hrpa malih propuštenih prilika i smetnji može zbrojiti, a to je šteta. Ovo je jedan od onih proizvoda za koje vidim da su potencijalni i obećavaju ako Resurrectionist Games malo više pazi na buduća svojstva koja prilagode. Temeljna igra je zabavna i mogu zamisliti dan kasnije u kojem Power Play postaje sustav, i možete kupiti dodatne setove, poput, recimo, Smash Up!-a, i možete imati Brotherhood of Steel suočiti se sa snagama Borga iz Zvjezdanih staza, ili demona iz Pakla od Propasti koji potiskuju Super Mutante. To je igra koju bih volio igrati, a ako malo više paze na te setove, možete me računati u prvom danu. Možda čak uđe u pretinac za rukavice.