Čim Donald Trump u drugom mandatu preuzme vlast u Sjedinjenim Američkim Državama, svijetom će zavladati mir i blagostanje. Višegodišnje krvoproliće izazvano ruskom agresijom na Ukrajinu bit će riješeno u nekoliko dana, a Trump će postići i ono što desetljećima nije pošlo za rukom stotinama svjetskih državnika – riješit će situaciju na Bliskom istoku, pomiriti Izrael i riješiti “palestinsko pitanje”, doduše, radikalnim idejama poput potpunog iseljenja stanovništva, te još štošta. Zbog svega toga na početku 2026. vidi se koliko bi tragikomično bilo da je Trump, koji je bio u užem izboru, uistinu lani dobio Nobelovu nagradu za mir.
Pogotovo kada je u noći s 2. na 3. siječnja sablaznio svjetsku javnost vojnim upadom u skrovište predsjednika Venezuale Nicolasa Madura u Caracasu. Oružani upad jedne države na teritorij druge, suverene i neovisne države, grubo je kršenje svih međunarodnih prava i doktrina, na što su odmah upozorili i brojni svjetski vođe, no Trumpa to nije obeshrabrilo, a iznenadio je čak i kritičare kad je javno izjavio da je, iako je kao glavni razlog bio naveden šverc kokaina i oružja, jasno dao do znanja da su glavni interes Amerike goleme zalihe nafte u Venezueli, te da će i tom zemljom i naftom sada vladati SAD. Time je nastavio niz “mirotvornih” akcija u svom drugom mandatu. Jer, gotovo godinu dana od njegova reizbora za predsjednika “svjetskog policajca”, Sjedinjenih Američkih Država, svijet izgleda ovako: Rusija maksimalno iscrpljuje Ukrajinu, mrtve i ranjene više nitko i ne broji, a svi mirovini pregovori pretvaraju se u propagandne karikature.
Privremeni mir u Palestini sporadičan je, uvjetovan neprestanim novim zahtjevima Izraela, pa i krajnje dubioznim potezima poput najnovijeg, da se uskrati rad humanitarnim organizacijama, uključujući i Liječnike bez granica, koje pomažu izgladnjelom, izmučenom i bolesnom izbjegličkom narodu koji je nedavno poharala i poplava. Kina izvodi najveću vojnu vježbu u povijesti u vodama oko Tajvana, čime se pomalo ostvaruju zloguka proroštva bivših visokih NATO-ovih dužnosnika koji su sredinom prošle godine tvrdili da će fokus na Izrael i Rusiju Kina iskoristiti da napokon zauzme kontrolu nad Tajvanom… Svijet strepi da će nakon Venezuele Trump krenuti i na Kubu, a Europa već priprema planove za njegovu najavu aneksije Grenlanda. Donedavno nezamisliv čin nakon napada na suverenitet Venezuele sada se čini kao nešto sasvim logično, barem kada je američki predsjednik posrijedi.
Daljnje ubijanje
Situacija u Iranu potpuno se destabilizira, a krizna žarišta bukte i na afričkom kontinentu. Štoviše, prema jednoj analizi, nikada u novijoj povijesti na svijetu nije bilo više aktivnih vojnih sukoba nego na kraju 2025. Ideja o Trumpu kao mirotvorcu dosad se tako pokazala mučnom parodijom, jer katkada kao da je samo dolijevao ulje na vatru. Zahladio je i odnose s Europom, dovevši je u položaj da nema nikakvu ulogu za pregovaračkim stolom za kojim se razgovara o ratu na europskom kontinentu, ali i razbjesnio Dansku, Francusku te općenito EU svojim prijetnjama vezanima uz Grenlanda.
No još je gore što je ukrajinski narod u svom famoznom planu od 23 točke doveo u situaciju da se moraju, žele li izbjeći daljnje ubijanje, ne samo svjesno odreći dijela svog međunarodno priznatog teritorija za koji su njihovi borci dali živote, nego i pristati na niz ideoloških, kulturalnih i političkih ustupaka. Mirovni plan ključnog Trumpova stratega Stevea C. Witkoffa mnogima je zazvučao kao doslovna prepiska onoga što mu Trump šapuće u uho. Trump je, pak, međunarodni ugled mirotvorca posljednjih mjeseci izgubio i kada je jasno dao do znanja da vidi “budućnost sjajne gospodarske suradnje Rusije i SAD-a”, davši time do znanja da mu je profit ispred mira.
Jedno od prvih konkretnih vanjskopolitičkih obećanja koja je ponovio odmah nakon reizbora odnosilo se na rat u Ukrajini. Već u siječnju 2025. izjavio je da će “rat završiti vrlo brzo” jer, kako je tvrdio, ima “odlične odnose i s Vladimirom Putinom i s Volodimirom Zelenskim”. No, iza te formulacije nije se krila razrađena diplomatska strategija, već pristup koji su brojni američki i europski analitičari opisali kao “sirovo transakcijski”: mir se ne postiže promjenom ponašanja agresora, nego pritiskom na napadnutu stranu da prihvati realnost sile. Već tijekom veljače i ožujka 2025. Trumpova administracija počela je slati dvosmislene signale o budućnosti američke vojne i financijske pomoći Ukrajini. Iako formalno nije došlo do potpunog prekida potpore, njezino uvjetovanje postalo je izrazito političko.
President Trump on Steve Witkoff:
Steve’s a great dealmaker, but I noticed one thing about him. He had the greatest personality. He was a real estate guy in New York.
He knew less about rivers and meets and bounds in Russia and the various places he’s working on. He knew nothing… pic.twitter.com/bobLoxTFOs— Anton Gerashchenko (@Gerashchenko_en) December 17, 2025
Teritorijalni ustupci
Reuters je u ožujku 2025. izvijestio da su američki dužnosnici u razgovorima s europskim partnerima davali do znanja da Washington “ne vidi smisao u produljivanju rata bez jasnog političkog rješenja”, pri čemu se pod rješenjem implicitno podrazumijevalo teritorijalno popuštanje Kijeva. Ključni trenutak bio je predstavljeni ukrajinski “plan od 23 točke”, koji je u javnosti često opisivan kao ukrajinska inicijativa iako su brojni diplomatski izvori potvrdili da je nastao pod snažnim pritiskom američkih posrednika bliskih Trumpu.
Taj plan, o kojem su pisali i The New York Times i The Guardian, predviđao je de facto prihvaćanje ruske kontrole nad dijelovima okupiranog teritorija, dugotrajnu neutralnost Ukrajine te niz političkih i kulturnih ograničenja koja su išla znatno dalje od vojnih pitanja. Trump osobno nikada nije izgovorio da Ukrajina mora “predati teritorij”, ali je više puta rekao kako “neki ljudi moraju prihvatiti da su izgubili” i da “mir uvijek zahtijeva teške kompromise”.
Fiona Hill, bivša savjetnica za Rusiju u njegovoj prvoj administraciji, izjavila je za Foreign Affairs da ovdje nije riječ o klasičnoj mirovnoj inicijativi, nego o “pokušaju normalizacije rezultata agresije pod krinkom pragmatizma”. Do kraja 2025. rat u Ukrajini nije završio, ali je ušao u fazu iscrpljujućeg zastoja. Rusija je nastavila ofenzivne operacije, Ukrajina je ostala bez jasne perspektive potpune obnove teritorijalnog integriteta, a Trumpovo obećanje brzog mira pretvorilo se u zamrznuti sukob koji je, paradoksalno, postao još teži za političko rješenje nego prije njegova povratka u Bijelu kuću. Ako je Ukrajina razotkrila granice Trumpove sposobnosti da nametne mir velikim silama, Bliski istok pokazao je koliko njegov pristup može biti destabilizirajući.
Potpuna ignorancija
Umjesto klasične diplomatske arhitekture, Trump se odlučio za niz unilateralnih inicijativa koje su bile snažno personalizirane i politički nabijene. Njegovi prijedlozi vezani uz Gazu i šire izraelsko-palestinsko pitanje dočekani su s mješavinom šoka i nevjerice. Iako su kasnije ublažavani, početni prijedlozi o potpunoj promjeni demografske strukture Gaze izazvali su osude UN-a, Europske unije, pa i dijela američkog diplomatskog establišmenta. António Guterres upozorio je da “trajni mir ne može počivati na rješenjima koja ignoriraju temeljna načela međunarodnog prava”, što je poruka koja je u Washingtonu primljena hladno, baš kao i osuda upada u Caracas.
Trumpova administracija pokušala je u drugoj polovici 2025. rebrendirati pristup tzv. tehničkim mirovnim mehanizmima, uključujući prijelazne uprave i ekonomske pakete. No ti su prijedlozi u praksi značili marginalizaciju palestinskog političkog predstavništva i davanje gotovo potpunog veta nad procesom izraelskoj strani. Privremeni prekidi vatre koji su uslijedili nisu bili rezultat trajnog sporazuma, nego kratkoročnih aranžmana uvjetovanih sigurnosnim zahtjevima Izraela. Odluke o ograničavanju rada humanitarnih organizacija, uključujući Liječnike bez granica, dodatno su pogoršale humanitarnu situaciju, a Trump se o tim potezima nije baš javno očitovao.
To je, prema ocjeni Human Rights Watcha, stvorilo dojam da Washington “tolerira kolektivno kažnjavanje civila u ime stabilnosti”. Do kraja 2025. nije postignut sveobuhvatan mirovni sporazum. Umjesto toga, regija je ušla u stanje kronične nestabilnosti, a Trumpov imidž mirotvorca ozbiljno je narušen percepcijom da favorizira jednu stranu i reducira mir na pitanje sigurnosne kontrole, a ne političkog rješenja.
Uzaludna upozorenja
Jedna od najmanje spektakularnih, ali dugoročno najvažnijih posljedica Trumpove politike bila je sustavna marginalizacija Europe u mirovnim procesima koji se izravno odnose na europski kontinent. Odnosi s Bruxellesom zahladili su već u prvim mjesecima njegova mandata, kada je Trump ponovio da Europska unija “nije pouzdan partner”, nego “ekonomski rival”. U kontekstu Ukrajine to je imalo konkretne posljedice. Europski čelnici, uključujući Emmanuela Macrona i Olafa Scholza, više su puta javno upozoravali da se pregovori vode bez njihova stvarnog sudjelovanja. Macron je u intervjuu za Le Monde u lipnju 2025. izjavio da “mir u Europi ne može biti dogovoren bez Europe”, aludirajući izravno na američko-ruske kontakte koji su se odvijali iza zatvorenih vrata. Trumpova administracija to je opravdavala tvrdnjom da je europski proces spor i neučinkovit.
No, prema analizi think tanka ECFR, takav pristup stvorio je diplomatski vakuum u kojem su nacionalne vlade počele voditi vlastite, često kontradiktorne inicijative, dodatno slabeći zajedničku europsku poziciju. Oslabljeni transatlantski odnosi imali su šire implikacije. Dok se Washington fokusirao na bilateralne dogovore, Europa je ostala bez stvarnog utjecaja, ali i bez sigurnosnih jamstava kakva su postojala ranije. Time je Trump, svjesno ili ne, potkopao jedan od ključnih stupova poslijeratnog međunarodnog poretka, zamijenivši ga ad hoc dogovorima koji su ovisili o osobnim odnosima lidera. Na globalnoj razini Trumpov mirovni narativ dodatno je oslabio suočen s eskalacijama izvan Europe i Bliskog istoka. Kina je tijekom 2025. izvela dosad najveće vojne vježbe u blizini Tajvana, a američki odgovor ostao je ograničen na verbalna upozorenja.
Trump je izjavio da “ne želi rat s Kinom”, ali nije ponudio nikakav diplomatski okvir koji bi smanjio napetosti. Situacija u Iranu dodatno se komplicira nakon niza incidenata i sankcija, a Trumpova administracija odustala je od pokušaja obnove nuklearnog sporazuma, preferirajući politiku maksimalnog pritiska bez jasnog izlaznog scenarija. Richard Haass, bivši predsjednik Vijeća za vanjske odnose, upozorio je da takva politika “proizvodi krize, ali ne i rješenja”. Kada se na kraju 2025. zbroje svi sukobi, jasno je da Trump nije uspio ostvariti ono što je najavljivao.
Osobni imidž
Mir je bio slogan i alat za osobni imidž, no i taj je dojam poljuljan s napadom na Venezuelu, iako je i prije bilo jasno da Trump mir zagovara samo ako pogoduje njegovim interesima. Umjesto svijeta u kojem sukobi jenjavaju, 2025. je završila kao godina rekordnog broja aktivnih ratova, potvrđujući da retorika bez multilateralne strategije ne donosi mir, nego samo novu fazu nestabilnosti. U tom kontekstu, ideja Donalda Trumpa kao mirotvorca ne djeluje samo neuvjerljivo nego i duboko ironično – kao simbol politike koja je mir shvatila kao marketinšku poruku, a ne kao dugotrajan i složen proces koji zahtijeva dosljednost, savezništva i poštovanje međunarodnog prava.
Umjesto smirivanja sukoba i stabilizacije globalnih napetosti, svijet ulazi u period višestrukih, preklapajućih i potencijalno eskalirajućih kriznih tokova. Sukobi koji su dominirali 2025., poput rata u Ukrajini, rata između Izraela i Irana te prijetnji iz Južne Azije i Afrike, ne pokazuju znakove jasnog završetka, već se uklapaju u širi obrazac stalne nestabilnosti koji će oblikovati 2026. Ukrajina ostaje središnje geopolitičko žarište. Prema analizama think tanka Chatham House, rat ulazi u novu fazu iscrpljivanja i tehnološke utrke, pri čemu Ukrajini treba enormna količina vojne i financijske pomoći da bi održala linije obrane, uključujući prijeko potrebnu podršku Europske unije i NATO saveza. Ovdje je ključna činjenica da je SAD, pod Trumpovom administracijom, sve manje pouzdan partner u dugoročnoj strategiji, a bez jasnog američkog vodstva, Europa i Ukrajina pokušavaju kompenzirati vakuum različitim multilateralnim aranžmanima i bilateralnim dogovorima.
Baltičke zemlje, kao i Poljska, posebno su zabrinute jer su teritorijalno izloženije trenutačnom “neprijatelju Zapada broj jedan”, Vladimiru Putinu i njegovim satelitima poput Bjelorusije. Istovremeno, analiza Conflicts to Watch 2026. jasno pokazuje da su sukobi u 2026. rašireni po cijelom svijetu, od Bliskog istoka do Afrike, i uključuju prioritete visoke razine poput Ukrajine, Irana i čak Sjeverne Koreje, čime se ovo vrijeme profilira kao godina u kojoj se globalna sigurnosna arhitektura testira u više dimenzija.
Krizne točke
Pojedinačni lokalni sukobi više nisu izolirane krizne točke, oni se međusobno povezuju političkim, ekonomskim i vojnim posljedicama koje prelaze regionalne granice. U ovome kontekstu, Trumpova politika izgleda ne samo nedovoljno usmjerena na stvaranje trajnog mira nego i neosjetljiva na kompleksne sustave rizika koji definiraju suvremenu geopolitičku dinamiku, posebno kada se naglasak pomiče s multilateralne suradnje na bilateralne i ad hoc pristupe. Rat u Ukrajini ostaje najvažniji pojedinačni faktor budućih globalnih scenarija. Do kraja 2025. nije došlo do prekida neprijateljstava, niti su pregovori proizveli održivo rješenje. Okolnosti u Caracasu pogoršale su odnose SAD-a s Rusijom i Kinom, ali i dali svojevrstan pregovarački legitimitet Putinu, jer “ako Trump može zauzeti Venezuelu, zašto Putin ne smije Ukrajinu?”.
Analitičari ukazuju na to da Ukrajina mora ojačati svoju ekonomsku i vojnu sposobnost kako bi izdržala dulji sukob, uz naglasak na tehnološki napredak, posebno u domeni protuzračne obrane i besposadnih sustava. Bez takvih kapaciteta, zemlja riskira ne samo da izgubi teritorijalne prednosti nego i da se međunarodna podrška dodatno fragmentira. U isto vrijeme, europski saveznici pokušavaju kreirati vlastite strukture podrške kroz inicijative poput Koalicije voljnih, multinacionalne komande za stabilizaciju Ukrajine. Zanimljivo, te su snage predodređene za pomoć nakon primirja, a ne za aktivne borbene operacije, što ostavlja pitanje učinkovitosti i vremenskog horizonta realizacije vrlo otvorenim. Ipak, posljednjih dana imali smo prilike slušati o namjeri zemalja “Koalicije” da pošalju svoje vojnike u Ukrajinu, što će Rusija zasigurno dočekati na nož, a potencijalno i kao objavu rata NATO-a Rusiji.
Pitanje je gdje će SAD biti tada, a po svemu sudeći, bit će zauzet aneksijom Grenlanda. Ova dinamika ukazuje na jedan od klasičnih problema tranzicijskih perioda: kada glavni vanjskopolitički akter, u ovom slučaju SAD, mijenja intenzitet podrške ili uvjete za sudjelovanje, ostali saveznici moraju improvizirati. Scenariji predviđeni za 2026. kreću se od relativnog nastavka stagnacije, gdje se ratišta stabiliziraju bez konačnog rješenja, do pune eskalacije ako se ukrajinski front ponovno snažnije aktivira ili ako vanjski faktori, poput dramatičnih ruskih ofenziva ili povlačenja zapadne pomoći, destabiliziraju postojeće linije.
Potpuni kolaps
U najgorem slučaju, potpuni kolaps pregovora i povlačenje ključne američke podrške mogli bi dovesti do humanitarne katastrofe i šire eskalacije koja bi uključila zemlje NATO-a u razne oblike podrške ili izravnog sudjelovanja, s posljedicama koje bi prelazile europski kontekst. Ključna dilema ostaje hoće li Ukrajina uspjeti konsolidirati podršku i ojačati svoju poziciju ili će sukob ući u novu, možda opasniju fazu u kojoj će se teritorijalni ustupci tretirati kao realna opcija.
Dok se pozornost svjetske javnosti često usmjerava na Europu i Bliski istok, situacija u Indopacifičkom području nagovještava mogućnost da 2026. postane godina u kojoj će se upravo odande razvijati najvažniji globalni sigurnosni izazovi. Kina je krajem 2025. izvela svoje najopsežnije vojne vježbe oko Tajvana pod nazivom “Justice Mission 2025”, uključujući simulacije blokada i napada na ključne točke s ciljem demonstriranja sposobnosti za potencijalnu invaziju ili primjenu prisile. Sam naziv vježbe “Misija pravde” šalje jasnu političku poruku. Ove vježbe prate dugoročni strateški koncept poznat kao Davidson window, vremenski okvir do 2027. u kojem analitičari smatraju da bi Kina mogla steći dovoljne vojne i logističke sposobnosti za pokušaj kontrole nad Tajvanom.
Takva mogućnost nije samo regionalna prijetnja, ona bi mogla aktivirati sigurnosne pakete i obveze koje uključuju SAD, Japan, Australiju i druge saveznike, što bi povećalo rizik od šire konfrontacije. Scenariji za 2026. variraju od nastavka napetosti bez izravne konfrontacije i do razvoja status quo taktičkih manevra, do situacije u kojoj bi bilo kakva pogrešna procjena ili incident na moru ili u zraku pokrenuli lanac događaja koji bi rezultirao ozbiljnijim sukobom. U tom kontekstu, Tajvan nije izolirani slučaj — on simbolizira način na koji rivalstvo između Sjedinjenih Država i Kine može prerasti u otvorenu konfrontaciju čak i bez formalnog početka rata.
Globalne posljedice
U najmanje rizičnom scenariju, ova bi godina mogla donijeti nove diplomatske inicijative, uključujući potencijalne razgovore o ograničenju vojne prisutnosti ili sporazume o transparentnosti vojnih vježbi. Ali bez jasne strategije smanjenja napetosti, Indopacifik ostaje sekundarni epicentar koji bi mogao postati primarni izvor globalne destabilizacije u idućim godinama. Osim Ukrajine i Indopacifičkog obruča, drugi globalni sigurnosni rizici naglašavaju sve širu fragmentaciju međunarodnog sustava.
Na Bliskom istoku, sukobi između Izraela i Irana i dalje predstavljaju značajnu prijetnju širenju nasilja. Eskalacija 13. lipnja 2025., kada je Izrael izveo napade na iranske ciljeve, pri čemu su uključene i američke snage u obrambenim ulogama, signalizira da sukob više nije proxy konflikt nego ima potencijal izravne konfrontacije među državama. Tvrdnje koje su se pojavile krajem 2025. da izraelski premijer Benjamin Netanyahu i Donald Trump razmatraju “drugostupanjske” napade na Iran u 2026. pokazuju kako je rizik od ponovne eskalacije stvaran i neposredan, a ne hipotetičan. Tek treba vidjeti kakve će posljedice na Latinsku Ameriku, ponajprije Kolumbiju, a i druge, ostaviti otmica Nicolasa Madura… Sve to skupa stvara sliku višestruko isprepletenih rizika, gdje izolirani sukobi i geopolitički rivaliteti, od Ukrajine do Indopacifika, od Bliskog istoka do Afrike i Južne Amerike, mogu imati domino-efekt na globalnu stabilnost.
U takvom ambijentu, scenariji za godinu koja je pred nama kreću se od mutne stagnacije postojećih kriza do stvarne mogućnosti regionalnih eskalacija koje bi imale globalne posljedice. U svakom slučaju, svijet. ulazi u godinu koja neće biti obilježena mirom, nego sukobima i previranjima koja traže nove diplomatske, političke i sigurnosne odgovore, u kojima dosad nismo bili uspješni.
Ratovi se Afrikom šire poput požara
Afrika također pokazuje trend militarizacije kroz regionalne saveze poput Alliance of Sahel States, koji su palicu preuzeli u borbi protiv ekstremističkih grupacija, ali istovremeno povećavaju kapacitete koje bi u nekim scenarijima mogli koristiti u širim sukobima ili destabilizacijama unutar regije. Ovo ukazuje na to da sigurnosna dinamika prelazi klasična središta moći i uključuje i nesigurne regije s potencijalno snažnim utjecajem na globalnu stabilnost.
Na razini međunarodnih institucija, Ujedinjeni narodi i druge multilateralne organizacije 2025. i početkom 2026. suočavaju se s ozbiljnim financijskim i političkim pritiscima, što otežava njihovu sposobnost da posreduju ili koordiniraju odgovor na višestruke krize istovremeno. Konačno, geopolitički rizik i ekonomska nestabilnost ostaju duboko povezani. Analize globalnih trendova ukazuju na to da geopolitička nesigurnost i trgovinske napetosti predstavljaju glavne rizike za globalno gospodarstvo, s implikacijama na inflaciju, rast i investicije širom svijeta.
Još je moguć rat Irana i Izraela
S prvim danima nove godine ratna žarišta diljem svijeta ostaju živa i razarajuća, a mnogo ih je u različitim fazama eskalacije, bez jasnog trenda deeskalacije ili stabilizacije. Prvo i najistaknutije žarište i dalje je rat u Ukrajini, u kojem se intenzivne borbe nastavljaju uz velike ljudske i materijalne gubitke, a front ostaje nepromijenjen ili se sporadično mijenja uz visoku razinu destrukcije i civilnih žrtava — sukob koji je postao simbol dugotrajnog suvremenog rata bez brzog rješenja. Paralelno s time, izraelsko-iranski sukob, koji je eskalirao sredinom 2025., još predstavlja aktivnu prijetnju stabilnosti Bliskog istoka; Iran i njegovi regionalni saveznici nastavljaju ispaljivati projektile i dronove, a Izrael uzvraća udare, dok se situacija zadržava u stanju “fragilne” eskalacije i povremenih borbi, uključujući i reakcije šijitskih milicija i hutista u Jemenu.
U Gazi i palestinskim područjima situacija ostaje nestabilna unatoč povremenim prekidima vatre; oružani sukobi između izraelskih snaga i različitih palestinskih skupina i dalje uzrokuju značajne civilne žrtve i humanitarnu krizu, a mirovna rješenja nisu postignuta ni do kraja 2025. — što znači da sukobi i nasilje i dalje traju ili se povremeno raspiruju bez trajnog dogovora. U Sudanu je borba između Rapid Support Forces (RSF) i ostalih oružanih skupina i dalje intenzivna, posebno nakon masakra u El Fasheru, gdje su tisuće civila ubijene i raseljene u kampanji koja se smatra jednim od najtežih sukoba u zemlji u jednom desetljeću, a dostupnost hrane, osnovne usluge i sigurnost građana ozbiljno su ugroženi. Na afričkom kontinentu i dalje traje niz sukoba. Najteže je u Etiopiji, posebno u regiji Amhara, oružani sukob između federalnih snaga i milicija poput Fano grupe nastavlja se, s povremenim intenzivnim borbama koje su prouzročile brojne žrtve i raseljavanja, te regija ostaje nestabilna unatoč drugim mirovnim naporima. U istočnoj Demokratskoj Republici Kongo, unatoč pokušajima mirovnih pregovora i sporazuma s Ruandom, situacija ostaje napeta zbog etničkih sukoba i aktivnosti pobunjeničkih skupina, koje su lani izazvale velike pomake teritorija i dovele do teških humanitarnih posljedica.
U Jemenu traje kompleksan višestrani rat u kojem su hutistički pobunjenici, vlada i koalicije na strani vlade uključeni u dugotrajne borbe, a krajem 2025. eskalirali su i sukobi između Saudijske Arabije i snaga koje podržava UAE, uključujući bombardiranje i napetosti oko kontrole strateških oblasti, što komplicira mogućnosti deeskalacije u tom dugotrajnom konfliktu. Osim ovih izdvojenih velikih ratova, brojne druge regije i države bilježe niske do umjerene razine oružanih sukoba ili nasilnih incidenata, od lokalnih pobuna u Nigeriji i Sahelu preko nerasvijetljenih tenzija u Pakistanu i Indiji do manjinskih konflikata i gerilskih napada u raznim drugim dijelovima svijeta, što početak nove godine čini jednim od razdoblja s najširim rasponom aktivnih žarišta u suvremenoj povijesti.
