Nemojte zbog ovoga što ću reći pomisliti da sam “fan” Karla Marxa, shvatite to isključivo kao posljedicu činjenice da sam kao srednjoškolac imao obvezan školski predmet “marksizam”, koji su, na veliku sreću nas učenika koji smo ga ionako ismijavali, već nakon godinu dana mog učenja ukinula tadašnja obrazovna tijela SR Hrvatske. Ali valjda zahvaljujući tomu što sam bio odličan učenik, nešto mi je ipak ostalo u sjećanju i od tog propalog predmeta koji je učenicima “prodavao” čistu ideologiju, bez ikakvog prava na “društvenu kritiku”. No i u tom smo pogledu mi učenici bili prilično nestašni, a profesori nemoćni da brane neobranjivo. Jer već se tada itekako naslućivalo kako sustav koji nam se kroz taj predmet nameće i na kojem se temeljila država u kojoj smo živjeli posrće, kako nema budućnosti i kako se urušava. “Radni ljudi i građani” jednostavno još nisu bili zreli “ubirati plodove” koje bi im komunizam trebao donijeti.
Dakle, na tom i takvom stupnju mog stečenog marksističkog obrazovanja, a ne omalovažavam nikoga, štoviše, smatram da pravi intelektualci, neovisno o svojim svjetonazorskim stavovima, trebaju poznavati i lik i djelo Karla Marxa kao i svih drugih poznatih filozofa, društvenih teoretičara i snažnih političkih osoba u ljudskoj povijesti koje su obilježile pojedine epohe naše civilizacije, da bi mogli argumentirano zastupati stavove za koje se zalažu, a da to ne bude u stilu opisanog propalog školskog predmeta, tj. ideološki obojeno, ali sada već nekim drugim bojama. Iz tog srednjoškolskog doba u sjećanju su mi ostale dvije fraze, od kojih sam se s prvom u biti od samog početka slagao, a sada se slažem i s onom drugom.
Prva je ona Marxova, da “novac izopačuje ljudske potrebe”, a druga je došla od njegova praktičnog sljednika V. I. Lenjina – “imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma”, kako je naslovljeno i njegovo djelo napisano 1916., godinu dana prije čuvene Oktobarske revolucije. Dakle, usprkos svim kritikama i neslaganjima s njihovim teorijama, prije svega u pogledu privatnog vlasništva i “obračuna” s Bogom odnosno religijom, što je na kraju njihove teorije i samu praksu i dovelo do kolapsa, iako će uporni “partijski tvrdolinijaši” to negirati, ističući kao primjer Kinu. Ali ona je potpuno drugi slučaj – umješan spoj partijske kontrole, državnog intervencionizma, državnog i privatnog vlasništva… Stoga Kina danas ima i najviše milijardera, vlasnika snažnih privatnih kompanija, poslije SAD-a, a to sigurno nećete naći u Marxovu “Kapitalu” ili spomenutom Lenjinovu djelu kao ideal komunističkog društva kojem su težili. No treba konstatirati kako su se navedene fraze u praksi pokazale istinitima.
Stare aktualnosti
Poglavito u aktualnom geopolitičkom trenutku. Iako je, naravno, novac izopačivao ljudske potrebe i puno ranije, sada je to kudikamo vidljivije, a nažalost i ekstremnije. Kada je pak riječ o “imperijalizmu kao najvišem stadiju kapitalizma” tomu upravo svjedočimo, i to na dramatičan način. To pak implicira da bi kapitalizam, ovakav kakav je sada – dominantan, grabežljiv i nemilosrdan – nakon ove posljednje faze trebao ući u fazu odumiranja. Za potvrdu ispravnosti ovog drugog trebat će proći još dosta vremena, ali za dokazivanje onog prvog ne moramo više čekati. Još sam godinu dana prije prošlogodišnjih američkih predsjedničkih izbora, kad su to mnogi smatrali herezom, u svojim analizama pisao kako je povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću više nego izgledan, promatrajući određene događaje koji su uglavnom bili izvan fokusa interesa srednjostrujaških medija u SAD-u, a onda i u svijetu.
Odmah je, naime, moglo biti jasno kako na njegovu povratku ovoga puta radi važan dio tzv. duboke države. Ali Trump, kao anomalija, zato je već od početka svoga prvog mandata bio potpuno blokiran u provedbi svojih obećanja – i na vanjskoj i na unutarnjoj sceni. Na kraju je završio neslavno, kao najneuspješniji američki predsjednik u povijesti, gotovo sa stavljenom omčom oko vrata ne samo s ciljem da zauvijek napusti politiku nego i da ostatak života provede u zatvoru kao najveći kriminalac, “izdajnik domovine” i onaj koji “podriva njezin ustavni poredak“. U takvim okolnostima, Trump se, dakle, poput feniksa izdigao iz pepela i opet zasjeo na predsjedničku dužnost, na tron Bijele kuće koju je odmah počeo uređivati kao svoj carski dvorac: na njezinu istočnom krilu dao je dograditi veliku dvoranu za prestižne balove, okružio se potpuno odanim i široj javnosti malo poznatim ljudima, za razliku od prvog mandata kada je birao poznate koji su imali svoje jasne političke stavove, često potpuno različite od njegovih, koje se nisu bojali javno iznositi. Zbog toga je s njima redovito ulazio u sukob, pa je administracija ispala ruglo, izazivajući medijski podsmijeh zbog brojnih kadrovskih rotacija na ključnim mjestima, poput savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Trump je zapravo od Bijele kuće još tijekom prve polovice svog prošlogodišnjeg mandata napravio svojevrsni novi “Trump Tower”, imperijalno gnijezdo u kojemu je, kao samoproglašeni američki car, primao pod svoje noge podanike iz cijeloga svijeta, saslušao ih, a onda im pod prijetnjom nametnuo svoju volju. Sjetimo se samo hodočašća brojnih svjetskih dužnosnika, najviše iz SAD-u savezničkih i partnerskih zemalja, vezanih uz njegove prijetnje golemim carinama ako ne potpišu za SAD korisne bilateralne trgovinske sporazume, ili pak čuvenih, gotovo holivudskih filmskih scena s Volodimirom Zelenskim u ulozi glavnog Trumpova “otirača”.
Kuba na udaru
Kina ili Rusija zbog svega toga očito ne namjeravaju ulaziti u vojni sukob sa SAD-om, iako im je gubitak te zemlje velik gospodarski i još veći reputacijski udarac. A za Moskvu može biti samo gore: Trumpov sljedeći cilj vrlo bi lako mogla biti Kuba, zemlja s tradicionalno čvrstim, gotovo savezničkim odnosima s Rusijom još od doba komunističke revolucije 1961. godine i SSSR-a, čiji je Rusija pravni nasljednik. Iako su ti odnosi nakon raspada Sovjetskog Saveza u doba Jeljcinove Ruske Federacije bili potpuno zapušteni, nije tajna da ih Putin želi revitalizirati, tj. vratiti im “staru slavu”. Ali od toga vjerojatno neće biti ništa, jer Trump već aktivno radi na suprotnom scenariju.
Ovdje je zanimljivo primijetiti kako posljednjih dana mnogi hrvatski analitičari, koji kao da spavaju na našim ključnim televizijama, jednoglasno ponavljaju “mantru” koju su prethodno zamijetili kao dominantnu u svjetskom medijskom prostoru, o podjeli interesnih sfera između Trumpa, Putina i Jinpinga, a još su do jučer, isto tako jednoglasno, “mantrali” o slomu Putinove Rusije. To najbolje govori o njihovoj stručnosti, ali i o neovisnosti ključnih medija koji u stvarnosti nemaju mogućnost za barem pokušaj dubljeg ulaska u aktualnu geopolitičku problematiku i kroz alternativna mišljenja nekih drugih znalaca, koji geopolitičku zbilju promatraju iz puno ozbiljnije perspektive od amaterskog, populističkog i politikantskog pristupa. Ali kad je riječ o ovoj najnovijoj “mantri” o podjeli interesnih sfera između tri globalne velesile, usudio bih se reći kako i ovaj put griješe.
Naime, ništa nije kao što izgleda, stvari su puno kompleksnije. Ako je i bilo nekih pokušaja takvih podjela, što je moglo proizlaziti iz nove američke strategije o nacionalnoj sigurnosti (NSS) iz listopada prošle godine, u kojoj je, između ostalog, jasno definiran američki povratak u zapadnu hemisferu, bilo je preuranjeno i prenaivno izvoditi zaključke koje su oni iznijeli. Naime, Trump je u praksi svojim potezima dokazao kako shvaća i kako namjerava provoditi novu strategiju. Objasnit ću svojim riječima kako bi običnim čitateljima bilo razumljivije: Trump je shvaća na način da je zapadna hemisfera američka, a sve ostalo je “naše zajedničko”. Drugim riječima, i za “ostatak svijeta” se namjerava boriti u onim dijelovima gdje SAD ima svoje nacionalne interese – od Bliskog do Dalekog istoka, ali pritom će ipak paziti da ondje ne prijeđe ruske i kineske “crvene crte”. Je li to tako, najbolje će pokazati situacija s Iranom, punopravnim članom Šangajske organizacije (SCO).
Posrtanje Europe
Najtragičnije danas u cijelom ovom kaosu nažalost izgleda Europa, prije svega Europska unija. I dok njezin brod ubrzano tone, posada, odnosno njezini vodeći političari, ponašaju se kao oni na Titanicu nakon kobnog sudara s velikom santom leda – pokazujući svim putnicima na brodu kako je sve u redu i da mjesta panici nema. Međutim, pokazalo se da itekako ima – i u jednom i u drugom slučaju. Jer europski se brod sada sudara čak s dvije sante leda – Putinovom Rusijom nakon invazije na Ukrajinu u veljači 2022. i Trumpovom Amerikom koja Europu želi potpuno podrediti svojim nacionalnim interesima ili će je jednostavno prepustiti svojoj sudbini, otimajući pritom od nje sve što se oteti može.
Trenutačno u tom smislu Washington aktivno radi na Grenlandu. Trump za njega Danskoj sada nudi 700 milijardi dolara, na čemu radi državni tajnik Marco Rubio. U suprotnom, ako Kopenhagen to ne prihvati, mogao bi ostati i bez Grenlanda i bez novca, ali bi zato “sačuvao obraz”. Pritom dezorijentirana danska politika sada ne zna od koga i što prije mora braniti: veliki Grenland od Amerike ili svoj mali baltički otok Bronholm kao svoju najistočniju točku od Rusije. Ali zato su u zaštitu Danske i Grenlanda prošlog petka spremno skočile poneke europske zemlje iz sastava NATO-a.
Tako je Velika Britanija odlučila, u doslovnom smislu, na taj najveći arktički i svjetski otok poslati jednog vojnika, isto kao i Norveška i Švedska, Francuska ih šalje “čak” 15, a Njemačka 13, uz naznaku da će sve one u budućnosti jačati svoju vojnu nazočnost na tom otoku. Hoće li, međutim, prilike za takvu budućnost uopće biti, sada nitko ne može prognozirati. Naime, Trump i nakon prošlotjednog sastanka američkog izaslanstva na čelu s Rubiom i danskog šefa diplomacije te premijerke Grenlanda, jasno daje do znanja kako promjene američkog stava o Grenlandu neće biti, dok ono dvoje opetovano tvrdi da Grenland “nije na prodaju” i da su to danske “crvene crte”. Hoće li ih Trump htjeti prijeći, ne znam, ali je sigurno da to, poželi li, može učiniti bez problema.
Lažne nade
Oni koji se još nadaju da će se eventualnom promjenom nakon Trumpa, tj. dolaskom demokratskog predsjednika na vlast, nešto bitno promijeniti jako se varaju. Upravo zbog u uvodu navedene Lenjinove konstatacije o “imperijalizmu kao najvišem stadiju kapitalizma”. Drugim riječima, sve ono što Trump “kao loš predsjednik” nekomu otme, uključujući i Europu, više neće biti vraćeno jer to odgovara američkom krupnom biznisu. To je sukus američke vanjske politike koja se odlikuje kontinuitetom, ako je promatramo od vremena Monroeove doktrine iz prve polovice 19. stoljeća.
Dovoljno je u tom smislu nadobudne i naivne podsjetiti kako ni toliko željeni Joe Biden nakon Trumpova prvog mandata nije želio poništiti njegovu odluku o uvođenju carina na europski čelik i aluminij, ili kako nije vratio Ameriku u nuklearni sporazum s Iranom iz kojeg ju je Trump jednostrano povukao, prisilivši na to i sve europske potpisnike. Ima i drugih naivaca u Europi koji se zalažu za još mekši pristup Trumpu u nadi da će ga to zadovoljiti i da će odustati od pritisaka na svoje saveznike. Podsjećaju me na legendu o antičkoj božici Europi i bijelom biku. Ona kaže kako se Zeus zaljubio u Europu i odlučio je zavesti i obeščastiti dok nije bilo njegove žene Here. Pretvorio se u prekrasnog bijelog bika sa zlatnim rogovima i sklonio u stado Europina oca itd.
U konkretnom, današnjem slučaju, bijeli bik sa zlatnim rogovima podsjeća me na Trumpa, a Europa na naš istoimeni kontinent. Europski mudraci sada bi zapravo željeli sjediti na Trumpovim leđima i u svijetu glumiti svoju veličinu. Ali Trump na to ne pristaje, već im želi pokazati gdje je njihovoj “ljubljenoj” Europi mjesto – u čvrstom američkom zagrljaju i u potpunoj pokornosti. Ako pak naši mudraci to ne budu htjeli, može uistinu doći do potpunog raskola tradicionalnog zapadnog savezništva kakvog znamo od kraja Drugog svjetskog rata.
Potpuni raskol
Da se taj raskol ne bi dogodio, EU je spreman na nove akrobacije ili udaranje glavom o zid. Prema nekim informacijama, europski mudraci unutar EU-a namjeravaju pronaći svog zajedničkog predstavnika za početak pregovora s već odavno sotoniziranim i omraženim ruskim vođom Vladimirom Putinom. Time očito žele upozoriti Trumpa što ga čeka ako nastavi s pritiscima na njih. Naime, dobro je poznato da je Putin već davno rekao kako je uvijek spreman za dijalog i suradnju sa svima – tako i s Europom i SAD-om, ali uz dva glavna uvjeta: da se dijalog vodi s međusobnim uvažavanjem, a ne svisoka, i da se moraju uvažavati ključni ruski nacionalni interesi.
Da će EU-u u tom smislu biti teško pronaći zajedničkog predstavnika, svjedoči i činjenica da se kao moguća imena spominju sadašnja kreatorica europske vanjske politike, Estonka Kaja Kallas, i finski predsjednik Alexander Stubb. Oboje neskriveni rusofobi i oštri kritičari samog Putina. Očekivati u takvim uvjetima “dijalog s međusobnim uvažavanjem” uistinu je teško. Ne samo zbog navedenih karakteristika neslužbenih kandidata, nego još više zbog različitih stavova država same Unije koje sve više podsjećaju na “rogove u vreći”, od kojih svaki vuče na svoju stranu. Štoviše, sve više i u pogledu ukrajinskog rata.
Tako je upravo u tijeku svađa, u prvom redu između Francuske i Njemačke, o načinu korištenja obećanog kredita Unije za Ukrajinu u iznosu od 90 milijardi eura, nakon neuspjelog pokušaja s početka siječnja o de facto konfiskaciji oko 150 milijardi eura ruskih zamrznutih aktiva u belgijskom Euroclearu za financiranje Ukrajine u idućem dvogodišnjem razdoblju. Razlike se svode na to da jedni žele kupovati američko oružje i davati ga Kijevu, a drugi žele prodavati Kijevu europsko oružje u kontekstu politike veće neovisnosti o SAD-u.
Novac za Ukrajinu
To pak u očaj tjera Ukrajinu, čiji medij Strana 14. siječnja piše kako je prethodno cijelih 90 milijardi eura trebalo biti iskorišteno za nadopunu ukrajinskog proračuna za sljedeće dvije godine – 45 milijardi dolara godišnje, a da EU sada planira dvije trećine istog namijeniti za svoju kupnju američkog oružja za Ukrajinu. Ako se to dogodi, “da samo jedna trećina ostane za proračunsku potporu – 30 milijardi tijekom dvije godine, onda je to tri puta manje nego što je ukrajinska vlada planirala pri izradi proračuna“, pa bi moglo doći do goleme proračunske rupe u Ukrajini s teškim posljedicama.
U tom kontekstu, kao novi udarac Ukrajini i njezinim europskim sponzorima napominjem kako je 15. siječnja, u intervjuu za Reuters, Trump opet Volodimira Zelenskog proglasio glavnim krivcem za nepostizanje mirovnog sporazuma, na koji je, kako vjeruje, “Putin spreman”. Istodobno, do kraja siječnja, Putinu bi u Moskvu trebali stići Trumpovi glavni pregovarači Steve Witkoff i Jared Kushner. Trump i Putin očito ne namjeravaju čekati da EU pronađe svog predstavnika za razgovore, pa da se onda počnu dogovarati o svojim zajedničkim interesima koje bi on trebao predstavljati, i tako unedogled.
Putin osobito ne vjeruje nepredvidljivom i gotovo pomahnitalom Trumpu i u tome vidim slabašnu priliku za Europu da uistinu započne razgovor s Moskvom – ali ovog puta ozbiljno. S druge strane, Trump potonju ulogu pomahnitalog i nepredvidljivog političara možda igra svjesno, kako bi zastrašio protivnike u svijetu. Kako god bilo, Putin će za sporazum o Ukrajini od Washingtona zahtijevati “armiranobetonska” pravna jamstva, a neće ići na povjerenje u džentlmensku riječ, kako je to svojedobno učinio Mihail Gorbačov. Moskva odavno puše i na hladno ako dolazi sa zapada.
Spas u alkoholu
U svakom slučaju, Europska unija davno je napravila golemu “grešku u koracima”, najgluplju i najskuplju katastrofalnu stratešku procjenu, vezavši gotovo cijelu svoju sudbinu uz sudbinu Ukrajine. Tko ju je na to nagovorio i zašto su njezini ključni političari bili tako lakovjerni, pokazat će vrijeme. Na samom kraju pisanja ove analize vidim novoprispjelu vijest, prema kojoj bi Varšava mogla podnijeti tužbu protiv Mađarske Sudu Europske unije zbog odobravanja azila bivšem poljskom ministru pravosuđa Zbigniewu Ziobru, što je najavio poljski ministar pravosuđa Waldemar Zurek.
“Možda ćemo morati zauzeti pravni pristup i razmotriti treba li Sud EU-a intervenirati. Ako EU razvije obrazac u kojem države članice međusobno odobravaju azil građanima, pravni okvir jednostavno će prestati biti obvezujući, a europski nalog za uhićenje postat će fikcija. Moramo se tome suprotstaviti, ali pravnim sredstvima”, rekao je.
Poljska je prethodno izdala nalog za uhićenje bivšeg ministra pravosuđa Ziobra, optuživši ga po 26 točaka optužnice, uključujući prisluškivanje telefona 578 poljskih političara pomoću špijunskog softvera Pegasus kupljenog u Izraelu. Nakon toga je objavljeno kako je dobio politički azil u Mađarskoj. Ovo nije prvi takav slučaj. Marcin Romanowski, još jedan zastupnik stranke Pravo i pravda, također je prethodno dobio politički azil u Mađarskoj.
Medij Politico napisao je kako su mu dvije osobe koje su nazočile privatnom razgovoru s Kajom Kallas unutar zidova Europskog parlamenta rekle da im je potonja, govoreći o kaotičnom geopolitičkom stanju u svijetu, rekla da, “iako obično malo pije, s obzirom na svjetske događaje, sada bi moglo biti vrijeme da počne piti“. Samo nam još treba da ionako potkapacitirana za visoku i odgovornu dužnost koju obnaša bez ikakvog prethodnog diplomatskog iskustva postane alkoholičarka u nadi da će tako riješiti nagomilane europske probleme.
Kina prema Venezueli šalje svoje tankere
Zanimljivo je da su pojedini mediji objavili kako je Kina poslala svoje tankere prema Venezueli preko Pacifika jer je na službenoj razini oštro osudila američke postupke koji uključuju i svrgavanje Nicolasa Madura, ali nekako nisam uvjeren da će ih američka ratna mornarica zbog te činjenice propustiti. Trump je očito odlučan u svojim namjerama, što je potvrdio i u velikom intervjuu za New York Times, rekavši kako će američka vladavina nad Venezuelom trajati još mnogo godina. I ne samo što će Amerikanci kontrolirati proizvodnju i prodaju njezine nafte, nego će Caracasu željeti nametnuti i obvezu da pri uvozu najprije kupuju američke proizvode u odnosu na one ostale. Drugim riječima – zbogom suverenitetu Venezuele.
Prevlast nad Iranom za SAD je od vitalne važnosti
I dok upravo sređuje odnose u zapadnoj hemisferi onako kako ih on razumije, sprema se i mogući Trumpov novi vojni udar na Iran. Hoće li do njega doći, još je neizvjesno, ne samo zbog opasnosti od prelijevanja rata iz te zemlje na cijelu regiju, čime Teheran prijeti. Još je više moguće da Trump vojnim udarom na Iran dovede do propasti svoj mirovni plan za Ukrajinu jer Moskva sada velikim očima motri upravo na Iran. Ta je zemlja za nju puno važnija od Venezuele, jer ne samo što s njom fizički graniči nego s njom i aktivno radi na pokretanju za Rusiju životno važnog prometnog koridora sjever – jug, uz Sjeverni morski put jedinog koji bi Moskva mogla kontrolirati i koji joj je nužan nakon prekida svih gospodarskih i trgovinskih veza sa Zapadom.
Taj joj je koridor nužan za trgovinske odnose s Afrikom i Južnom Azijom, a važan je i za Indiju i njezin kopneni plasman roba u Europu kada Sueski kanal, osim što je ruta preko njega puno duža, uvijek iz geopolitičkih razloga i sigurnosnih prijetnji može biti neupotrebljiv. Osim toga, eventualni novi, prozapadni režim u Teheranu bio bi i novi izvor sigurnosne nestabilnosti za jug Rusije, kao i ranije u povijesti, od slavnog Perzijskog Carstva do vremena nakon Islamske revolucije pod vodstvom ajatolaha Homeinija koji je istu revoluciju aktivno izvozio i u muslimanske republike bivšeg SSSR-a.
Slične neugodnosti pad režima u Teheranu prouzročio bi i Kini. U gospodarskom smislu i puno veće nego Rusiji, kojoj je važniji u geostrateškom i sigurnosnom smislu. Kina je najveći trgovinski partner Irana. I ne smo to. Ona s njim ima potpisane goleme strateške infrastrukturne i energetske projekte vrijedne oko 400 milijardi dolara, a osim toga, najveća je uvoznica iranske nafte. A kako Kina upravo ostaje i bez one venezuelanske, našla bila bi još ovisnija o ruskoj nafti, a jačanje energetske ovisnosti, čak i o partnerskim zemljama, velike sile ne žele, što se upravo vidi i u američko-europskim odnosima. Također, obje zemlje imaju dugoročne strateške sigurnosne sporazume s Iranom na 25 godina, a Rusija ih je tek prošle godine uspjela dogovoriti nakon dugogodišnjih teških pregovora s iranskom stranom.
