Iva Rinčić ima stila, a ima i supstancu. Bolje vodi Rijeku bez ikakve stranačke infrastrukture nego što je to SDP radio prethodnih 35 godina (plus 45 godina prije toga kao SKH). No, krenimo od početka: Kako je riječka gradonačelnica, od rijetkih političara u Hrvatskoj koji svoj posao shvaćaju kao servis, služenje građanima, a ne kao izlazak na ideološko bojno polje, postala „ekstremna desničarka”, iako nije ni ljevičarka ni desničarka nego samo normalna? Pa, upravo zato. Odbila je ići u sveti rat protiv ustaša i „ekstremne desnice”, umjesto bavljenja bedastoćama odlučila je raditi svoj posao, voditi gradske financije i komunalne poslove najbolje što zna i može, a to je nedopustivo. Rinčić je razljutila kulturnjake i antifašiste prije svega time što je odbila cenzurirati Thompsona.
“Kao gradonačelnici, moj posao nije biti glazbena urednica, već osigurati poštivanje zakona Republike Hrvatske i transparentno upravljanje javnim resursima”, rekla je. A kad su 13-orica vijećnika na to odgovorili protuprijedlogom da zabrani upotrebu ZDS-a u prostorima Grada, poručila im je: „Prijedlog zaključka radi kojeg se predlaže izvanredna sjednica Gradskog vijeća od riječi do riječi prepisan je zaključak koji je prošle godine usvojila GS Grada Zagreba”. Odbila je održati izvanrednu sjednicu jer smatra da Thompsonov koncert nije izvanredna situacija. I u pravu je. Od ZDS političku temu nisu napravili ni Marko, ni „ekstremna desnica”, nego upravo, upotrijebit ću ovdje namjerno njihov pojam, „zabranitelji”. Rinčić je uočila očito: “Ovim se pravno neodređenim zaključkom i prilično apstraktnim nalogom u naravi želi samo zabraniti koncert Marka Perkovića Thompsona u Rijeci…. ideja ovog prijedloga nije da se postigne nešto korisno za građane i Grad Rijeku, nego je ideja pokušati oživjeti SDP-ove relikvije u Gradskom vijeću”. Volim njenu izravnost i izostanak političkog muljanja i okolišanja. Ona razumije da je gradonačelnica svih građana Rijeke, ne samo nervoznih antifa. Njoj ne trebaju ustaše i partizani.
To je u potpunoj suprotnosti od Možemo u Zagrebu, koji za komunalne probleme ne mare niti koliko Trump za Dansku, već su – očito dobro shvaćajući što njihovi birači od njih stvarno žele i očekuju – sve snage bacili na rat protiv ZDS-a. Jer, lakše je boriti se protiv fiktivnog fašizma nego počistiti smeće ili organizirati javni prijevoz koji funkcionira. Kao što su, uostalom, u samo par mjeseci izvukli grad iz fiktivnog bankrota, iako nikad nitko osim njih nije potvrdio postojanje ikakvog astronomskog duga Zagreba, kamoli da bi grad bio na rubu propasti. Možemo dobro znaju da će im njihovo biračko tijelo oprostiti sve, samo Marka ne. A drugo, Rinčić je odbila knjižarama i dalje rentati gradske prostore u centru u pola cijene, jer to nije imalo uporišta u zakonu. To su neki pretenciozno protumačili kao kulturocid. Ovdje valja napomenuti, Rinčić je krenula u razgovore s knjižarima kako bi se našlo neko rješenje u skladu sa zakonom koje neće biti na štetu grada, no broj knjižara u centru nema nikakve veze s tim koliko ljudi zapravo kupuju knjige, kamoli koliko ih čitaju. Nije da smo u 19. stoljeću kad su pismeni ljudi živjeli u gradskom centru, danas normalni ljudi knjige naručuju online, a ako ih i kupuju u fizičkom dućanu od cigle i betona, najčešće odu u shopping centar gdje mogu doći autom i kupiti ih jeftinije, uz manje gubljenja vremena na obilaske dućana. U centrima velikih gradova danas uglavnom ionako žive razne Benčićke i lude babe s mačkama. Dakle, nije da ljudi neće moći do knjiga ako se koja od čak šest knjižara u centru Rijeke i zatvori. No kako se na knjigama danas ipak pristojno zarađuje – doduše ne na onima ozbiljnim, više na svemu onom što s kulturom nema puno veze ali se tiska na papiru ili bar prodaje u knjižarama – to se neće niti dogoditi.
Antifašistička i mizogina guzica
Ipak, ovo je zabrinulo književnika Jergovića, jer živi (manjim dijelom, doduše) od prodaje svojih knjiga, pa mu je u interesu da budu što dostupnije. Što je razumljivo. Samo, Jergović se je malo poskliznuo o vlastitu „prejaku reč”. Da je netko tko nije antifašist jednu ženu poput Rinčić nazvao snašom uz spominjanje guzice medijski bi se prostor pjenio, ali znamo već da feministice nije baš Bog zna kaj briga za žene ako nisu iz njihovog legla. „Rijeka je vidjela guzicu velikoga protofašiste Gabrielea D‘Annunzija, pa će, akobogda, vidjeti guzicu i ovoj snaši, koja je stigla stotinu i koju godinu za njim. Neobično je kako domoljubi ne vole podsjećanja na fašističke guzice”, napisao je Jergović na Facebooku.
Iva je odlučila ostati dama. Pohvalila je Jergovića kao književnika – uostalom, čak mu ni ja nikad nisam odricao da je erudit, a ja sigrno nisam dama. Druga stvar je što je nula od čovjeka i kompleksaš, a sve ostalo što mislim o njegovoj osobnosti, a toga ima dosta, neću napisati jer je utuživo, a i okrutno. „Njegova proza nosi onu rijetku sentimentalnu crtu koja se napaja vremenima koja su, barem dijelom, obilježila i moje djetinjstvo. Cijenim i jasno prepoznatljivo stilsko nasljeđe oslonjeno na Andrića, Selimovića i bosanski kulturni prostor, a nezaboravan je i njegov tekst o Lucianu Sušnju, riječkom Junaku našeg doba. No u nas je čest fenomen da netko iznimno uspješan u jednom području zaključi kako time automatski stječe pravo da s visoka presuđuje i poučava na svim ostalima – osobito povijesti, politici i institucionalnim procesima.
U tom se okviru poseže i za rječnikom koji se opravdava kao provokacija ili satira, ali u stvarnosti ostaje tek vulgaran, reduktivan i argumentacijski prazan”, napisala je Rinčić. Jesam li ja jedini koji tu vidi malo cinizma, naročito u onom dijelu o „stilskom naslijeđu oslonjenom na Andrića, Selimovića, i bosanski kulturni prostor”, odnosno – da mu je na pristojan način rekla da je Bosanac, i da ćemo akobogda jednog dana gledati njegovu guzicu kako odlazi u smjeru Sarajeva? A kad smo kod Andrića, bio je Bosanac srpske provenijencije, koji se skrivao iza hrvatskog etniciteta. Nešto kao kad četnici glume Vlaje ili Splićane čisto zato jer su tehnički gledano Hrvati. Jesu, kao što je onaj Vučićev dečko Brnabić Hrvat.
Nadareni književnici
No, da, ako je ona ispala dama, Jergović nikako nije ispao gospodin, niti džentlmen. Nije da bi mu uloga i ležala. „Posebno (je) problematično kada se takav rječnik koristi u obraćanju ženi na javnoj funkciji”, dodala je Rinčić. „Izrazi poput „snaša“ i „guzica“ nisu hrabri ni subverzivni; oni su patronizirajući, spolno obilježeni i ispod svake razine ozbiljnog javnog govora. Takav diskurs ne razgrađuje autoritet – on ga pokušava poniziti kroz tijelo i rod, što je upravo obrazac nasilja koji se inače s pravom osuđuje”, navela je i prozvala feminstice zbog šutnje na to što se žena u politici svodi na karikaturu a ne tretira kao politički subjekt, naravno bez odjeka. Očito, Rinčić ima ne samo ozbiljnije shvaćanje antifašizma od antifašista nego i kudikamo ozbiljnije i suvislije shvaćanje pojma „feminizam” od velike većine feministkinja, kojima feminizam znači besplatan pobačaj, opijanje po birtijama nakon posla petkom i glumljenje frajera uz malo glumljenja žrtve u pauzama busanja u junačka prsa.
Osim što je Jergović ispao žešća mizogina seljačina, ispao je i papak. Naime, on bi i, kao osoba rođena u turskoj provincijskoj mahali, određivao i tko ima pravo voditi Rijeku, a tko ne. Jergović, kao hrvatski državljanin, na žalost, ima sva prava kao i bilo tko rođen u Rijeci, ali on nije ispao samo mizogini šovinist nego i pravi naci. Ovdje se radi, da se ne lažemo, o lovu na vještice. Jergović je Cotton Mather, Iva je vještica. Feministice su na strani Jergovića, jer ih nije briga za žene ako nisu komunjare ili bar muslimanke. A onda će palamuditi o nekoj mizoginiji kod nas katolibana, naše žene redom imaju akademske titule, karijeru i postignuća. I ne nose burke ni bilo što slično. Jergoviću bi ipak možda najpametnije bilo da se vrati u svoju kasabu, ima i tamo signala, pa ako nam nešto misli priopćiti, bilo halal ili haram, neka to uradi odande.
No, najbedastiji dio Jergovićevog nesuvislog odgovora Ivi glasi: „Riječ snaša se na Hrvatskom jezičnom portalu i u Rječniku hrvatskog jezika Vladimira Anića definira kao “žena sa sela”. Prema ženama sa sela nipošto se ne bih odnosio patronizirajuće. U njoj, međutim, vidim snašu, dakle “ženu sa sela”, jer u njezinom životnom iskustvu, tradiciji koju nasljeđuje, te političkim nazorima, nisam prepoznao svijest o tome zašto bi u središtu grada morale postojati – knjižare. Ako gospođu Rinčić smeta riječ snaša, ja tu riječ mogu zamijeniti sličnom riječju u muškom rodu. Mogu reći da je ona seljak ili seljanin, koja je u grad došla po D‘Annunzijevom tragu.” Jergović je taj koji ne razumije da Rinčić nije djevojka sa sela (ali on jest intelektualac izbosne, sa svetim pravom na hrvastki državni novac!), da je D’Annunzio bio malo jači urbani lik i intelektualac od njega (fašist ili ne, to je posve druga priča, uostalom obojica su nadareni književnici), a na kraju se žali da ga ljudi u komentarima na Ivin post – vrijeđaju, pa je eto on žrtva?! Wtf?! Ako već Jergović nije čovjek, mogao bi bar biti muško, u odnosu prema Ivi. A ne ona ženska stvar. Jedina stvar gora od nasilnog antifašista je cmizdravi nasilni antifašist, i to nakačen na proračun. Nije on „nacionalista”, nije njega briga ni za Hrvatsku ni za BiH, a ni za rahmetli Jugoslaviju, samo mu pare ne dirajte! To je fašizam samo takav!
Namjerna sačekuša za Anđu Vlainju
Ako Jergoviću nisu po volji žene poput Ive Rinčić, artikulirane, kulturne, suvisle, racionalne, tko onda jest? Pa, Melita Vrsaljko, koju je ne tako davno nahvalio kao ženu kakvu Hrvatska treba. „Novinarka godine”, koja je tu nagradu dobila uglavnom kao nagradu ne za novinarski rad, kojim se ne ističe, nego za aktivizam, odnosno za napad na prosvjednike koji su prosvjedovali protiv nekog od bezbroj državnim novcima financiranih festivala koji ne zanimaju nikog i ne služe ničem osim da aktivisti i propali umjetnici dobiju za pivicu i pljugicu, a da ne ispadne da je to zapravo socijala. Iako jest, samo se onda tako treba i zvati.
„Nagrađivana novinarka”, kako joj tepaju oni koji su joj nagradu i dali, „pala” je u rodnoj grudi, Benkovcu, s oko 1,7 promila (mašala!) za upravljačem, bez važeće vozačke, i bez svjetala. A da, odbila je i test na droge. Što znači da ih je bilo, da si ne seremo. Siguran sam da se ovdje radi o namjernoj sačekuši antifašističke novinarke uglednog portala „Faktograf”, gdje činjenice provjeravaju ljudi bez ikakvih akdemskih stupnjeva i bez znanja o tome što činjenice uopće jesu. Što bi drugo moglo biti? Prezir prema drugima i bezrazložna umišljenost definirajuće su osobine Melite Vrsaljko. Mediji je već dulje vremena opisuju kao tragičnu figuru koja pokušava prosvijetliti svoju primitivnu i zaostalu selendru, Benkovac, kao svjetionik u mraku nacionalizma, a ako i pije, duva i šmrče, pa krivi su primitivci.
U samom Benkovcu, Melita je na glasu kao konfliktna osoba, nasilna i neugodna. Radi se o sindromu kumordinara Žorža, lika iz romana „U registraturi”, seljačine koja si je umislila da se izdigla iznad svoje sredine jer se dočepala grada i neke sitne sinekure u njemu. Vrsaljko je malo ispod, jer nije uspijevala zarađivati dovoljno da bi mogla plaćati oko 500 eura mjesečne rente za garsonijeru pa se, onako nadrkana i nervozna, vratila na rodnu grudu i tamo se povađala sa svima, jer nakon studija u Zagrebu ona više nije primtitivna seljanka, kao svi oko nje. Ona je sad Anđa Vlainja, možda i dalje nepismena ali ideološki određena. Vidite, nije to ni do droge ni do alkohola. To je do karaktera.
Foto: Nikola Brboleza / CROPIX
Bora je malo nervozan
Ima neke poetske pravde u tome da su Borisa Dežulovića Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Društvo hrvatskih političkih zatvorenika prijavili zbog lažne prijave prebivališta. Naime, ekipa Feralovaca je često sporila izborne rezultate i kenjavila o autobusima lažnih birača, o tome da nekakvi Bosanci prijavljuju prebivališta u Hrvatskoj samo kako bi mogli glasati na izborima a zapravo žive ubosni, i tako dalje. Zanemarujući da pravo glasa u svakoj državi, tako i u RH, imaju svi njeni državljani pa da baš žive na Marsu. I da dražavljanstvo manje više svugdje u svijetu osim u SAD, gdje se primjenjuje pravo tla, ide po pravu krvi, dakle po etničkoj pripadnosti. Uglavnom, temeljem članka 12. Zakona o prebivalištu pokrenut postupak odjave njegovog prijavljenog prebivališta u Pisku kod Omiša, jer časna starina ionako živi uglavnom u antifašističkom i slobodarskom, četničkom Beogradu.
Dežulović je stao u obranu svog vekovnog ognjišta: “Iz svojih izvora iz Zagreba doznao sam da iza prijave stoji Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Društvo hrvatskih političkih zatvorenika. Ne mogu znati koji je razlog i koji su detalji prijave, ali potpuno je jasno da se radi ne samo o pokušaju pritiska na mene i maltretiranju, nego i o maltretiranju policije koja je morala triput izlaziti na teren da utvrdi živim li ja doista na toj adresi. Poručujem im da ostajem ovdje i ne napuštam svoje ognjište. Neće me ustaški ološ otjerati s mojih vekovnih ognjišta”, rekao je Dežulović za N1. „Ne daj niko da preživi od ovi ološi”, stih je iz urnebesne pjesme „Udri Brusli”. Adekvatno. Ono, nije da je Ragnar ikad ikog maltretirao, ne dao Bog. Ni kolega mu Ivančić. Njima je strano vršiti pritisak na nekog, izmišljati, lagati, proganjati vještice, difamirati, dehumanizirati, i služiti se ostalim alatima („anti”)fašizma. Znate, meni je taj lik beskrajno zabavan. Toliko frustracija ni za što. Mislim, svi su se Feralovci za Tuđmana nagrabili stanova i love, zbrinuli pet generacija iza sebe, čemu ta ogorčenost? Pa da im se vrati voljena Juga ionako bi im nova narodna vlast sve te nekretnine oduzela u ime naroda. Imaš kuću, vrati stan, tko se još sjeća toga? Ili oni stvarno misle da su još nekom potrebni, kao drukeri i cenzori, što su radili u Nedjeljnoj?
Da sam ja na njihovom mjestu dignuo bih Tuđmanu kapelicu ili spomenik. I dodao ušato U, za dobru mjeru. Bez njega bili bi u najboljem slučaju ordinarna fukara, u najgorem bi pali kroz prozor. Fanovi Ferala su ogorčeni, u komentarima se može iščitati duboka razočaranost time da u ovoj ustaškoj državi pošten antifašistički svijet mora dokazivati živi li stvarno na adresi na kojoj je prijavljen. Isti onaj antifašistički svijet koji već desetljećima proziva državu za ustašluk jer dozvoljava „lažnim biračima” da se prijave u Hrvatskoj samo kako bi poštenom hrvatskom antifašističkom svijetu mogli iz susjedne nesvrstane BiH nametnuti HDZ-ovu ustašoidnu vlast. Temeljem toga su svojevremeno i, smatram protivno svim meni poznatim presudama ESLJP-a u sličnim slučejevima, Hrvati (hrvatski državljani, za one koji ne razumiju koncept političke nacije a što nije isto što i pleme) koji žive izvan granica RH diskriminirani, odnosno, njihov glas vrijedi manje od glasa Hrvata koji živi u RH. Iako je diskriminacija temeljem mjesta stanovanja u EU izrijekom zabranjena. Uglavnom, Dežulović je na putu da i službeno postane dijaspora. Dobro.
Dalekovidni Milanović
Zoran Milanović je iskusan i dalekovidan političar. To kaže Sergej Lavrov, ne ja. Izrekao je to na godišnjoj presici na kojoj je tri sata govorio i odgovarao na pitanja, a i citirao je Milanovića, i to nije prvi put da ga hvali i citira. Dakle, imamo predsjednika s ugledom u svijetu. Ruskom. Milanović je cijenjen i u Venezueli, Sjevernoj Koreji, Republici Srpskoj, Bjelorusiji, Kubi i Mađarskoj. Bar među vladajućima. Nešto kao Tito među nesvrstanima. „Što se tiče konkretno Grenlanda, znate, ovdje sam posebno zapisao neke citate. Na primjer, predsjednik Hrvatske, gospodin Milanović. Po meni, vrlo iskusan, dalekovidan političar. Pozvao je predsjednika Trumpa da ne stavlja svoje interese iznad prava naroda Grenlanda. Citat: Naglašavam, odluke o budućnosti Grenlanda može donositi samo grenlandski narod. Stavite na mjesto “grenlandski narod” “narod Krima” i puno toga će vam vjerojatno postati jasno. Pri čemu su ljudi na Krimu izašli na referendum nakon neustavnog državnog udara, kada su pučisti, koji su došli na vlast, objavili rat protiv ruskog jezika i poslali bojovnike u nasilni upad u Vrhovno vijeće Krima. A na Grenlandu nitko nije organizirao nikakve državne udare. Samo je, kako je rekao predsjednik Trump, taj teritorij važan za sigurnost Sjedinjenih Država. Krim nije ništa manje važan za sigurnost Ruske Federacije nego što je Grenland za Sjedinjene Države”, poručio je Lavrov.
Kad vas Lavrov hvali u jeku rata Rusije s praktički cijelim političkim zapadom, to dosta govori o vama. Nema tome desetak dana kako je Milanović komentirao je dolazak glavnog tajnika NATO-a, Ruttea, rekavši da nije “jasno u čije ime” glavni tajnik NATO-a govori te da iznosi “mnoge stavove” koje on ne podržava, a istaknuo je i kako Rutte “nije osoba koja donosi odluke i raspolaže sredstvima”, te da će razgovor s njim biti prigoda za razmjenu mišljenja, ali bez posebnog donošenja novih obvezujućih odluka. Srećom pa je jasno u čije ime Milanović govori: U ime Vladimira Putina, sudeći po izjavama o o „neustavnom državnom udaru” i pučistima (ukrajinskim ustašama). A ovo s izborom naroda svakako lijepo zvuči, samo što se tako moglo pravdati i Hitlerov napad na Čehoslovačku zbog njemačkog naroda u Sudetima ili srpska aneksija tzv. RSK. No, njegova usporedba Krima i Grenlanda je nategnuta.
Krim svakako ima ne istu nego veću emocionalnu težinu za Rusiju nego što Grenland ima za SAD – u biti, Grenland Amerikancima ne znači baš ništa, dok je Ukrajina Rusima mitska zemlja, ono što je Srbima Kosovo, no o sigurnosti bi se dalo raspravljati. Krim, istina, otvara Rusiji izlaz na Crno more, ali ako striktno govorimo o sigurnosti, NATO je ionako u trećoj zoni gradskog prometa St. Petersburga otkad je Finska, nakon napada na Ukrajinu, ušla u NATO. Tko je Putin, jasno je odavno. Tko je Milanović, mnogima nije bilo jasno na zadnjim izborima, a nekima nije jasno niti sad. Ili, ako im i jest jasno, imaju izvitoperen moralni kod: Ili su ljevičari koji podržavaju njegove antisemitske i antieuropske stavove, ili su naivci koji vjeruju da se silovik i KGB-ovac Putin bori protiv „dekadencije Zapada”, a ne protiv Zapada i svega što on jest, uključujući demokraciju.
Peta kolona radi protiv Hrvatske
Šveđani su, kažu naslovi, skužili ustašluk naše rukometne reprezentacije. Koja se, usput, plasirala u polufinale protiv domaćina. Pa su zabranili Markovu utašku pjesmu, koja s ustašama i nacionalizmom (kad bi isti i bio nešto a priori loše!) veze nema.
“Na dan utakmice hrvatska delegacija više puta je tražila da se pjesma Marka Perkovića Thompsona “Ako ne znaš što je bilo” pušta i zahtjev je svaki put odbijen. Ipak je puštena, to je žalosno i to se nije smjelo dogoditi. Pjesma uopće ne predstavlja vrijednosti koje ovo prvenstvo zastupa”, poručili su iz EHF-a bez objašnjenja zašto je pjesma puštena, ali su naveli da se poduzimaju mjere kako se to ne bi ponovilo. Isto tako, nije bilo niti objašnjenja što je u pjesmi zapravo sporno?! Koje su to vrijednosti koje prvenstvo zastupa?! Četničke ili partizanske?! Sanja Modrić nam u naslovu poručuje, „Europa se gnuša Thompsona baš zato što „zna što je bilo”. Njoj fašizam nema dvostruku konotaciju”.
U slučaju Švedske nema, oni su uredno propustili Hitlerove trupe prema Norveškoj bez i najmanjeg znaka otpora. No, to je Europa. „Civilizovana”. Hrvatska se, prema njoj, opet prikazala kao zaostala i primitivna zemlja (iako Švedi sve više podržavaju Demokrate, koji JESU neonacisti!) No stvar je u tome da je „publici smetala” pjesma u kojoj nema ničeg spornog, ničeg što bi ikog, kamoli Šveđanina, moglo uvrijediti?! Ako ne znate što je bilo – bio je neki „srbin”, a priče o tome da Šveđanima smeta pjesma u kojoj niti ima ičeg spornog niti je Šveđani mogu razumjeti zaboravite. Jedino relevantno pitanje nije „jesu li Hrvati primitivci koji provociraju civiliziranu Europu”, nego što će Hrvatska poduzeti da bi zaštitila svoje interese? I do kad ćemo ne samo trpjeti ovakve napade, nego i podržavati petu kolonu koja ih potiče?
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
