Ugledni američki vojni povjesničar i bivši časnik američke vojske dr. Charles R. Shrader u svojim je istraživanjima osporio dugogodišnji narativ prema kojem su hrvatske snage isključivo odgovorne za sukobe u srednjoj Bosni tijekom rata u BiH. U knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni (1992. – 1994.) iznio je tezu da sukob nije započeo djelovanjem HVO-a, nego planskim potezima Armije BiH, piše Bild.ba
Shrader, doktor povijesti sa Sveučilišta Columbia i bivši predavač na West Pointu te drugim američkim vojnim institucijama, proveo je opsežna terenska i arhivska istraživanja. Analizirao je tisuće dokumenata, razgovarao s brojnim sudionicima i svjedocima te obišao ključna bojišta u srednjoj Bosni, što mu je, kako tvrdi, omogućilo cjelovit vojni uvid u događaje.
Na temelju prikupljenih podataka zaključio je da su odluke o napadima na hrvatske snage donesene u političkom i vojnom vrhu u Sarajevu već u jesen 1992., dok su se konkretne vojne operacije počele provoditi početkom 1993. godine.
Kritika međunarodnih presuda i tumačenja
Shrader posebno kritizira način na koji su pojedine presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju donesene bez potpune analize vojne situacije na terenu. Smatra da su međunarodni promatrači i sudovi često raspolagali nepotpunim ili pogrešno interpretiranim informacijama, što je bitno utjecalo na kasniju percepciju sukoba.
Prema Shraderu, Armija BiH već u siječnju 1993. pokreće koordinirane napade s ciljem presijecanja komunikacija HVO-a, osobito na pravcima Kiseljak – Busovača – Vitez. Već 23. siječnja blokirana je prometnica kod Kaćuna, a nekoliko dana kasnije započeo je snažan napad na Busovaču iz više smjerova, u kojem je sudjelovalo oko 8.500 vojnika.
Ti su događaji, prema njegovoj analizi, bili uvod u širu ofenzivu koja je kulminirala u travnju 1993., kada se sukobi šire na Vitez, Travnik, Novi Travnik i druga područja srednje Bosne.
Sastav snaga i planiranje operacija
U napadima je sudjelovalo najmanje pet brigada Armije BiH, uključujući regularne postrojbe, pripadnike mudžahedinskih jedinica i tzv. Zelene legije. Shrader navodi da se radilo o unaprijed planiranoj operaciji Glavnog stožera Armije BiH s ciljem razbijanja hrvatskih područja u srednjoj Bosni i otvaranja nove bojišnice protiv HVO-a.
Američki vojni povjesničar naglašava da HVO u srednjoj Bosni nije imao ni planove ni realne vojne kapacitete za pokretanje ofenzive. Prema njegovu mišljenju, odnos snaga jasno pokazuje da hrvatska strana nije bila u poziciji započeti sukob, čime odbacuje tvrdnje o planiranom etničkom čišćenju muslimanskog stanovništva.
Uloga propagande u oblikovanju slike rata
Shrader upozorava i na snažan propagandni aparat muslimanske strane, koji je, uz potporu pojedinih islamskih zemalja, značajno utjecao na međunarodnu percepciju rata. Istodobno su, tvrdi, zločini Armije BiH, djelovanje mudžahedina i etnička čišćenja često ostajali u sjeni ili su bili nedovoljno zastupljeni u javnom prostoru.
Njegova studija i danas se smatra jednim od najdetaljnijih vojno-povijesnih istraživanja sukoba u srednjoj Bosni te predstavlja ozbiljan izazov uvriježenim interpretacijama rata u Bosni i Hercegovini.
