Nedavno sam u svojoj tjednoj analizi između ostalog napisao kako bi novi američki napad na Iran bio svojevrsni „lakmus papir“ koji će pokazati hoće Rusija i Kina (posebno ona prva) uspjeti zadržati status globalnih velesila s obzirom kako je ta islamska zemlja važna članica integracija pod vodstvom Moskve i Pekinga (SCO, EAEZ).
Rusija, pritom, u prvom redu u smislu političkog utjecaja na globalnoj razini (jer je onaj vojni, prije svega nuklearni neupitan i to će biti dugoročno), dok Kina više u gospodarskom odnosno trgovinskom smislu, jer je na tom području sada globalno dominantna.
I jednoj i drugoj zemlji Iran je važan i kao strateški partner (za Rusiju je Iran životno važan za geostrateški prometni Koridor sjever-jug), dok su za Kinu to energetski i infrastrukturni projekti u sklopu dugoročnih sveobuhvatnih strateških sporazuma koje obje zemlje imaju potpisane s Iranom.
Sporazum koji mijenja svijet: Indija, Rusija i Iran usko surađuju po ovom strateškom projektu
Napad je neizbježan
Ubrzano prebacivanje američke udarne grupacije brodova na čelu s nosačem zrakoplova iz Južnog kineskog mora, a koja je ovih dana stigla u zonu mogućeg operativnog djelovanja po Iranu ukazuje kako je američki napad zapravo neizbježan. Takvo masovna prebacivanja snaga su preskupa i politički bi u Washingtonu bilo teško obranjivo njihovo ne korištenje tj. povlačenje „neobavljena posla“. Tj. moraju rezultirati vojnim napadom, u čemu se danas slaže najveći dio poznatih svjetskih vojnih analitičara.
Međutim, u svemu ovome ključno je pitanje čime će taj napad na kraju rezultirati. Jer nije isto ako napad bude sličan onome od proljeća prošle godine kada su američke zračne snage u svega nekoliko sati raketirale određena iranska nuklearna postrojenja i time završile operaciju, ili ako bude usmjeren na pokušaj fizičke eliminacije iranskog državnog vrha. Pritom u potpunosti isključujem treću mogućnost – masovnu vojnu invaziju s ciljem okupacije Irana za što bi trebale dugotrajne vojne pripreme i puno veća koncentracija vojne moći, prije svega pješaštva i oklopa a čega sada nema.
Dakle, ako se bude radilo o prvoj varijanti tj. napadu na neke iranske važne vojne i ključne industrijske objekte i središta, a bez uništenja političkog vodstva zemlje bit će to svojevrsna PR operacija Donalda Trumpa, možda s ciljem otklanjanja pozornosti od sve složenijeg unutarnjeg stanja u samom SAD-u s obzirom na već dobro poznate događaje oko prosvjeda u Mineesoti protiv poteza savezne službe za migracijsku kontrolu – ICE.
Međutim, ukoliko dođe do vojne eliminacije državnog vrha na čelu s ajatolahom Alijem Hameneijem (koji se već navodno danima skriva u dubokim podzemnim hodnicima) stvar je potpuno drukčija. To bi značilo da je Trump odlučio pomoći zamrlim prosvjedima protiv režima s konačnim ciljem postavljanja Americi odanih vlasti. Podsjećam kako su prosvjedi utišani odlučnom (zapadni politički i medijski diskurs naglašava – brutalnom akcijom, a takva su uvijek nasilna gušenja velikih prosvjeda inače ni ne bi bili ugušeni) reakcijom sigurnosnih snaga nakon početnog oklijevanja.
Naime, oporbenih snaga u Iranu i pored toga ne nedostaje, samo je pitanje hoće li im netko izvana doći u pomoć jer sami nisu u stanju svrgnuti središnju vlast s obzirom na nedostatak kritične mase. One, kakva je npr. postojala u čuvenoj iranskoj Islamskoj revoluciji pri svrgavanju režima šaha Reze Pahlavija od strane simpatizera klerika tj. ajatolaha Homeinija (i on je do revolucije živio vani i prema brojnim obavještajnim izvorima, koji su mnogo godina kasnije izišli na vidjelo, također imao potporu vanjskih sila za micanje u zemlji krajnje omraženog šaha koji si je već počeo davati božanska obilježja što je bilo pravo svetogrđe; uostalom, ni jedna revolucija u svijetu nikada se nije dogodila bez presudnog, najčešće i organizacijskog sudjelovanja vanjskih čimbenika).
Opseg operacije i cilj, kao i njezin rezultat – dat će nam važne odgovore
Dakle, opseg američke, vjerojatno neizbježne nove vojne operacije protiv Irana, kao i njen konačni cilj i postignuti rezultat dat će nam i konačan odgovor o tome je li Trump tim napadom išao braniti svoje političke poteze na tlu SAD-a, ili je odlučio pomoći Izraelu da „zauvijek“ skine iranski problem sa svojih leđa, ali isto tako i zadati novi udarac Rusiji i Kini u smislu nastavka eliminacije njihovih ključnih strateških partnera po svijetu – počevši s Venezuelom, a nakon Irana vrlo lako i s Kubom.
Ovdje treba reći kako bez obzira na spomenuta strateška partnerstva Moskve i Pekinga s Teheranom – ni Rusiji ni Kini iz svojih sigurnosnih razloga ne odgovara nuklearno naoružani režim u Teheranu. Ali im isto tako ne odgovara niti eventualni novi, prozapadni režim, koji bi bio novi izvor sigurnosne nestabilnost za jug Rusije. Sjetimo se: osim što su velika carstva – Rusko i Perzijsko – stoljećima međusobno konkurirali i vodili ratove u kavkaškim i srednjoazijskim vrletima, i spomenuti ajatolah Homeini je ubrzo po stabilizaciji svoje vlasti u revoluciji 1979. godine počeo istu aktivno izvoziti u muslimanske republike bivšeg Sovjetskog Saveza. Tim više što je potonji 1980. g. izvršio vojnu intervenciju na Afganistan koja je trajala do 1989. godine, što je Iran otpočetka oštro osuđivao.
Današnja mlaka reakcija Moskve o brzorastućoj napetosti na Bliskom istoku u kontekstu mogućeg američkog napada na Iran, izrečena od strane Putinovog glasnogovornika Dmitrija Peskova, u smislu da se Rusija zalaže za mirno rješenje postignuto pregovorima jer drugo može dovesti do kolapsa u regiji, jasno ukazuje kako se Moskva ni ovoga puta, kao i u slučaju američke novogodišnje vojno-obavještajne operacije u Venezueli i otmice Nicolasa Madura – ne namjerava vojno angažirati. Isto kao i Kina.
Međutim, već su ranije odaslane poruke Moskve kako Rusija, ovisno o budućem razvoju stanja u Iranu, ne isključuje slanje toj zemlji vojne pomoći u obliku sofisticiranog oružja za obranu svog suvereniteta. Sličan je stav navodno zauzeo i Peking – inače, najveći, a sada zapravo i jedini uvoznik sankcionirane iranske nafte.
Car je gol: Nemoguća misija – Iran; Erdoganova dilema (2. dio)
Što će na kraju od svega ovoga biti doznat ćemo vrlo brzo. Jer, kao što sam gore u tekstu rekao, a isto sam rekao i mjesec dana prije američkog napada na Venezuelu – američki napad na Iran je neizbježan. Samo je pitanje kakvog opsega i s kojim ciljem, odnosno kakav će rezultat polučiti?
Pitanje je, naravno – ima li i kakvih zakulisnih konzultacija na relaciji Washington-Moskva-Peking oko svega ovoga što se sad tako dramatično događa u svijetu, ili je sve ipak stvar Trumpove igre zastrašivanja protivnika. Odnosno otimanja država po načelu “dok ide, ide”.
