Kada je prije desetak godina zasjeo na čelo Vlade, premijer Andrej Plenković hrvatskoj je javnosti predstavljen kao virtuoz u međunarodnim odnosima, nešto poput Ive Sanadera. Te se usporedbe s bivšim kontroverznim premijerom Plenkoviću nisu svidjele pa je proteklih deset godina gradio vlastiti međunarodni imidž, balansirajući između nacionalne i europske političke scene.
Često se u tim manevrima činilo da vanjsku politiku ima u malom prstu te da na briselskim pozornicama njegov angažman cijene mnogo više nego ovdje u zemlji. Ovdje je, doduše, cijeli niz afera njegovih ministara znatno pridonio urušavanju slike o Plenkovićevu savršenstvu. Unatoč tomu, opstao je na vlasti. Ovih se pak dana u pitanje dovodi opstojnost globalnog poretka. Prste u tome, dakako, ima američki predsjednik Donald Trump, koji je Plenkovića doveo u nezavidan položaj.
Tjedan dana nakon što je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte boravio u Zagrebu, gdje se družio s hrvatskim premijerom, Trump je Plenkoviću, odnosno Hrvatskoj, uputio poziv za članstvo u Odboru za mir. Upućeni objašnjavaju kako je taj poziv jedan od najkompleksnijih vanjskopolitičkih, pa i strateških testova za premijera Plenkovića, koji se trenutno nalazi između dvije vatre, u svojevrsnoj zamci. No to je ujedno i prilika da pokaže kako može balansirati na međunarodnoj političkoj sceni kao što balansira na domaćoj.
Golem pritisak
Pozivom u Odbor za mir američki predsjednik stavlja premijera Plenkovića u položaj da mora birati između održavanja bliskih odnosa s novom američkom administracijom i usklađenosti s Europskom unijom. Treba reći da su poziv već prihvatile susjedna Mađarska i Albanija, dok je Plenkovićev prijatelj, francuski predsjednik Emmanuel Macron, iskazao snažno protivljenje takvim inicijativama, opisujući ih kao pokušaj slabljenja međunarodnih institucija. Pritisak je u ovoj priči višestruk, pa i financijski, jer će države koje se odluče prijaviti za trajno mjesto u tom tijelu morati platiti milijardu dolara u gotovini, prema povelji u koju je uvid imao AFP, a koja Trumpu daje široke ovlasti.
Dakle, pristane li na članstvo u toj novoj Trumpovoj organizaciji, ovdje u zemlji naći će se na udaru kritika javnosti i oporbe zbog golemog pritiska na državni proračun, koji bi oporba mogla okarakterizirati i kao rasipanje novca. Lijeva oporba već govori kako tu odluku Plenković i ne može donijeti sam, već se o tome mora konzultirati s predsjednikom Zoranom Milanovićem. Što god bilo, sigurno je da bi odbijanje ugrozilo povlašteni status koji Hrvatska ima kod Trumpa, a njemu se ne treba zamjerati.
Članstvo inače traje tri godine, no države u prvoj godini mogu osigurati trajno mjesto, naravno, uz spomenutu naknadu od milijardu dolara. Zanimljivo je i to što povelja Odbora jamči doživotni imunitet svojim članovima, što se kosi s europskim pravnim standardima i načelnima vladavine prava, na čemu Plenković i ovdje u Hrvatskoj i u svojim javnim istupima na europskoj sceni inzistira posljednjih deset godina.
Ideološki zaokret
Prihvati li, dakle, Trumpovu ponudu i njegove uvjete, mogao bi izazivati političke potrese na domaćoj i briselskoj sceni, na kojoj mu je, svjedoče upućeni, pozicija već poljuljana. Odbor je zamišljen kao alternativa Ujedinjenim narodima, odnosno kao tijelo koje bi ih moglo zamijeniti u globalnim sukobima. Za političara Plenkovićeva kova koji je cijelu karijeru gradio na multilateralizmu, dajući uvijek potporu međunarodnom poretku, pridruživanje takvoj organizaciji koju europski lideri smatraju paralelnom strukturom značilo bi i značajan međunarodni ideološki zaokret jer se gorljivo zalaže za pomoć Ukrajini, čiju je stranu javno i otvoreno zauzeo još na početku ruske invazije.
U tom svjetlu treba napomenuti kako su na Trumpovu popisu pozvanih i lideri poput ruskog predsjednika Vladimira Putina te njegova bjeloruskog kolege Aleksandra Lukašenka. Uđe li, dakle, Hrvatska u tijelo u kojem participiraju i zemlje koje su pod zapadnim sankcijama upravo zbog rata u Ukrajini, Plenković će ući u iznimno riskantno diplomatsko područje. Svjestan svega, čini se da je odlučio balansirati i kupovati vrijeme, pa su u Vladi nakon poziva bili suzdržani, poručivši da će poziv razmotriti. Plenković, tumače upućeni, pokušava dobiti na vremenu kako bi odgovor mogao koordinirati s partnerima u EU-u i NATO-u. Trumpov takozvani odbor za mir zamišljen je kao tijelo za nadzor obnove pojasa Gaze, međutim, nacrt njegove povelje upućuje na inicijativu i mandat osjetno širi od samog pitanja palestinskog teritorija, a odnosi se na doprinose rješavanju oružanih sukoba širom svijeta.
Stoga je, prema tumačenju upućenih sugovornika iz međunarodnih krugova, Odbor za mir loše osmišljena zamjena za UN. Siromašnije države u organizaciji, sumnja se, neće moći pokretati rješavanje svojih problema, već će pravo na govor ostvarivati isključivo bogati koji će se pobrinuti za svoje. Svaka zemlja koja prihvati taj poziv u osnovi kaže da se odlučila platiti kako bi riješila vlastite probleme s onima koji ne mogu platiti, što je izravno potkopavanje UN-a i istinske želje za mirom, jer da je Trumpu stalo do mira, a ne do vlastite moći, tada bi se snažni mehanizmi implementirali u Ujedinjene narode, kažu kritičari američkog predsjednika pa dodaju kako oni koji krše međunarodno pravo nastoje zamijeniti UN zbog svojih imperijalističkih ambicija.
Šira strategija
No važnije od toga što namjerava američki predsjednik, za Hrvatsku je pitanje što smjera premijer Plenković, jer ako odbije taj poziv, mogao bi se naći u problemima s obzirom na to da je Trump dosad više puta pokazao naznake narcizma. Dakle, odbije li ga, Hrvatska bi mogla pasti u njegovu nemilost. Mogao bi nas, kažu naši sugovornici, baciti gladnim lavovima koji spremno čekaju, čime se aludira na susjede iz Srbije, pa i na mađarske energetske interese u našoj zemlji i okruženju.
Hrvatski se interesi u Odbor za mir, Trumpov mali klub u kojem bi on imao glavnu riječ, teško mogu uklopiti, prije svega zato što je članstvo u organizaciji preskupo, a utjecaj “malih Hrvata”, bio bi zanemariv. Trump je, dakako, najmoćniji čovjek svijeta i lukav političar koji ovime pokušava namaknuti sredstva kako bi ojačao vlastiti apsolutizam pod krinkom okupljanja prestižne skupine koja bi davala potporu njegovoj viziji globalne stvarnosti i sigurnosti, na štetu postojećih institucija koje se nerijetko nalaze na meti njegovih kritika. Potez koji je povukao dio je njegove šire strategije transakcijske diplomacije, međutim, treba reći kako ulazak u Odbor nosi i određene pogodnosti, koje su i navedene u nacrtu povelje. Tako bi, recimo, Hrvatska, odluči li se za članstvo, dobila ekskluzivan pristup obavještajnim brifinzima SAD-a i budućim ugovorima o nabavi Pentagona. Članicama s trajnim statusom jamči se pravo veta na bilo koju vojnu operaciju, sankcije ili mirovni mandat UN-a unutar djelokruga Odbora.
Spominje se i da bi članice dobile mogućnost nadzora izvršnog odbora zaduženog za fazu obnove Gaze, što podrazumijeva privlačenje investicija, mobilizaciju kapitala te upravljanje projektima infrastrukture. Za članove se predviđa i doživotni kazneni imunitet, a pozivom u Odbor, prema tvrdnjama Trumpovih simpatizera u Hrvatskoj, američki nas je predsjednik pozvao u društvo odabranih američkih partnera, što Trump koristi kao mehanizam za jačanje bilateralnih odnosa izvan tradicionalnih institucija.
Pravila igre
Obrazlažući visok trošak članstva, iz američke administracije poručuju da će Odbor djelovati bez prevelike administracije i visokih plaća kakve primjerice dobivaju službenici UN-a te će se svaki dolar koji se prikupi od članarina ulagati izravno u obnovu ratom pogođenih područja. Iako ove prednosti ne treba zanemariti, kritičari problem vide u tome što povelja Odbora Trumpu kao doživotnom predsjedniku daje pravo veta na sve odluke te moć da na svoju ruku imenuje ili smijeni članice, što znači da bi nacionalne politike bile podređene osobnoj volji američkog predsjednika koji je već ušao u ozbiljne sukobe s EU-om, gdje su Plenkoviću ključni partneri Francuska i Njemačka, a one su se već prilično jasno usprotivile ideji Odbora za mir.
A on, prema glasinama, planira upravljati Gazom bez izravnog sudjelovanja palestinskog predstavnika u procesu odlučivanja, što stručnjaci za ljudska prava nazivaju kolonijalnom strukturom. Plenković je, može se čuti iz vladajućih redova, svjestan svih rizika, zbog toga i važe odgovor, želi izbjeći izolaciju unutar EU-a i zadržati strateško partnerstvo s Amerikom. Međutim, neće još dugo moći vagati jer, premda formalni rok za prihvaćanje poziva nije objavljen, iz Trumpove administracije očekuju brze reakcije saveznika kako bi se Odbor što prije oformio i preuzeo upravljanje nad procesima demilitarizacije Gaze.
Priča je za Plenkovića tim izazovnija što se i Europa nalazi pred velikom prekretnicom jer postojeća pravila igre više ne drže vodu. Razlog je jasan i odnosi se na nepredvidljive američke politike, poput ove vezane uz Grenland. Amerika se time pretvara u silu koja može ugroziti europski poredak pa Plenković odluku o našoj budućnosti mora donijeti što prije, ali mudro i uz balans, što njemu nije strano. No stran mu je međunarodni pritisak koji testira njegov vanjskopolitički utjecaj i sposobnosti.
