Čak je i pozivanje na međunarodno pravo postalo nezgodno. Institucije izgledaju sve nevažnije dok se politički i ekonomski procesi odvijaju vidljivo izvan njih.
Ova reakcija je razumljiva. Najnovije mete akcija koje krše Povelju UN-a i druge pravne norme su vodeće zapadne države, upravo one zemlje koje dominiraju globalnim informacijskim prostorom. Kada su slična kršenja utjecala na druge u prošlosti, tretirana su kao žalosna, ali sekundarna. Krivnja je pripisana moralnim ili političkim nedostacima uključenih zemalja, uključujući i žrtve, a ne sustavnoj krizi.
Sada i sam sustav vidljivo erodira.
Sjedinjene Države nisu samo odbacile konvencije; počela je primjenjivati ovaj pristup na vlastite saveznike. To su partneri s kojima je nekoć pregovaralo kao s ravnopravnim, ili barem kao uzdržavanim osobama od povjerenja. Odluke se donose kao po božanskom nalogu. Rezultat je bila konsternacija u zapadnoj Europi, pa čak i optužbe za izdaju.
Washington razgrađuje svjetski poredak koji je nekoć izgradio i vodio, poredak koji su mnogi već smatrali manjkavim. Budući da su transatlantske veze činile okosnicu liberalnog međunarodnog sustava, njihova revizija postala je prioritet za Sjedinjene Države.
Nakon Hladnog rata odnos snaga bio je jasan. SAD i njegovi saveznici ostvarili su dominaciju, nametnuli jedinstveni skup pravila i izvukli političke i ekonomske “najam” koji je došao s globalnim vodstvom. Ali promjene u globalnoj moći i strukturni problemi u kapitalističkom sustavu smanjili su te koristi dok su povećali troškove održavanja hegemonije.
Bidenova administracija predstavljala je posljednji pokušaj popravka starog modela. Njegov je cilj bio ponovno stvoriti ideološki ujedinjen i politički nepobjediv Zapad sposoban voditi ostatak svijeta – putem uvjeravanja kada je to moguće, prisile kada je potrebno. Taj napor nije uspio.
Novi slogan je “Mir kroz snagu,” u paru sa “Amerika na prvom mjestu.” Ovaj pristup sada je sadržan u ključnim doktrinarnim dokumentima, uključujući Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju nacionalne obrane. Moć – ne samo vojna, nego i financijska, tehnološka i politička – nalazi se u središtu politike. Jedino pravo ograničenje je vlastiti kapacitet Amerike.
Ako je prethodna era opisana kao a “redoslijed temeljen na pravilima,” novi bi se mogao zvati a “poredak temeljen na presedanu”. Radnje stvaraju presedane, a ti presedani opravdavaju daljnje radnje. Međutim, ovi se presedani prvenstveno odnose na Sjedinjene Države. Drugi se mogu ponašati slično samo kada to odgovara interesima Washingtona. Pravo drugih država na djelovanje “na američki način” načelno se ne odbija, ali se tolerira samo kada su dovoljno jaki i ne dovode u pitanje prioritete SAD-a.
Ta se logika proteže i na saveznike koji su se sada našli u posebno neugodnom položaju. U prijašnjem sustavu imali su velike koristi od američkog pokroviteljstva. Glavna među tim prednostima bila je mogućnost minimiziranja vlastite strateške potrošnje delegiranjem odgovornosti na Sjedinjene Države. Washington je poticao ovaj aranžman jer je podržavao funkcioniranje globalnog poretka koji je vodio.
Danas se ono što se nekada prikazivalo kao uzajamno korisno partnerstvo u SAD-u sve više doživljava kao neisplativa subvencija. Washington želi nadoknaditi prošle troškove i izbjeći buduće terete. Ova nagla promjena šokirala je njegove saveznike, ali iz strogo materijalne perspektive, razmišljanje nije iracionalno. Čak ni buduća promjena uprave vjerojatno neće preokrenuti ovu temeljnu ponovnu procjenu savezništava.
U tom kontekstu, Ploča mira svečano objavljena u Davosu može se lako odbaciti kao osobni ukras Donalda Trumpa. Ipak, otkriva. U svijetu definiranom moći, oni kojima je nedostaje moraju to kompenzirati nudeći nešto onima koji je imaju.
Najučinkovitija ponuda je financijski doprinos, otuda doprinosi u milijardama dolara. Ako je to preskupo, entuzijastični iskazi lojalnosti mogu biti dovoljni. Čini se da članstvo u takvom tijelu funkcionira kao oblik političkog osiguranja: zaštita od nezadovoljstva predsjednika.
Za velike, neovisne sile sudjelovanje je gotovo nemoguće. Struktura u kojoj su prava izričito ograničena voljom osnivača, a procedure ostaju nejasne, proturječi samoj ideji suvereniteta. Sporedno je hoće li Vijeće funkcionirati ili ne u praksi. Njegovo simboličko značenje je jasno: priznanje nadmoći Bijele kuće.
Trumpova administracija shvaća da se svijet promijenio i traži načine da sačuva ili čak proširi američke prednosti. Drugi glavni igrači u novonastalom multipolarnom poretku moraju učiniti isto, ali u vlastitom interesu i prema vlastitoj logici.
Ako Washington otvoreno zagovara racionalni egoizam utemeljen na moći, drugi nemaju razloga ne izvući vlastite zaključke.
Ovaj članak prvi je objavio Russia in Global Affairs, prevela i uredila ekipa RT-a
