U javnosti se sve češće postavlja pitanje je li Sjedinjene Američke Države ulaze u razdoblje ozbiljne unutarnje nestabilnosti kakva nije viđena desetljećima pa čak i hoće li se zemlja, metaforički ili doslovno, ponovno naći na rubu građanskog rata. Dramatične snimke racija, sukoba s agentima ICE-a, prosvjeda, političke retorike i otvorenih prijetnji samo su pojačale dojam da se Amerika nalazi u stanju duboke krize identiteta.
Statistika pritom pokazuje da sama represivna praksa nije novost. Tijekom mandata Baracka Obame deportirano je više od tri milijuna ljudi, dok je u aktualnom razdoblju vladavine Donalda Trumpa broj deportacija premašio dva milijuna. I broj smrtno stradalih u policijskim i saveznim akcijama bio je znatno veći u prethodnim administracijama nego danas. No razlika je u tonu, u simbolici i u načinu na koji se sigurnosne strukture koriste kao politički alat.
Posebnu pozornost izazvali su događaji u Minnesoti, gdje su operacije Imigracijske i carinske službe (ICE) dovele do ozbiljnih incidenata, uključujući i smrtni ishod. Upravo ti događaji ponovno su potaknuli raspravu o granici između provedbe zakona i političkog zastrašivanja stanovništva. Stručnjak za međunarodne odnose Božo Kovačević upozorava da je današnja Amerika “u znatno većoj mjeri polarizirana nego što je to bilo prije” te da ta polarizacija nije nastala preko noći. “Ta polarizacija dobrim dijelom je posljedica činjenice da je Obama u dva navrata bio predsjednik. Za mnoge osiromašene bijele pripadnike srednjeg sloja to je bilo neprihvatljivo. Jer za njih crnci mogu biti nekvalificirana radna snaga, a ne američki lideri”, kaže Kovačević.
Polarizacija eksplodirala
Prema njegovu tumačenju, upravo je taj društveni sloj činio jezgru Trumpove izborne baze 2016. godine. “Upravo je taj korpus bijelih pripadnika srednje klase činio izbornu bazu Trumpovu 2016. godine. Trump, dok je bio na vlasti i dok nije bio, radio je na polarizaciji društva, optužujući demokrate za sve loše što je u SAD-u, tvrdeći da su oni namjerno željeli promijeniti kompoziciju društva tolerirajući te brojne migrante.”
Migracije su tako postale središnji simbol političkog sukoba, ali premma Kovačeviću i oruđe za mobilizaciju straha. “U osnovi, Trumpova politika je motivirana rasizmom, premda on to otvoreno ne govori. On podršku za svoju politiku dobiva raspirivanjem bijesa prema onima koji su slabiji, prema migrantima”, tvrdi Kovačević. Istodobno priznaje da problem migracija postoji. “Nema nikakve dvojbe da migracije jesu ozbiljan problem za SAD”, ali dodaje kako je način na koji se taj problem politizira opasan. “Isto tako nema nikakve dvojbe da Trump pribjegava uličnom nasilju, zastrašivanju ne samo migranata nego i regularnih građana SAD-a, jer očito je da je cilj njegove politike iskorijeniti opoziciju.”
U tom kontekstu, događaji u Minnesoti dobivaju dodatnu težinu. Kovačević podsjeća da je predsjednik bio prisiljen reagirati tek pod pritiskom dokaza. “On je, istina, morao povući zapovjednika Službe za migrante i carine u Minneapolisu jer je očito bilo da su pripadnici službe ubili dvoje ljudi bez povoda. Ali njihov posao i jest zastrašivati stanovništvo, no pod teretom svjedočenja i dokaza morali su časnika povući.”
No, smatra da se tu ne radi o zaokretu politike, već o taktičkom potezu. “Meni ne izgleda da Trump odustaje od te namjere. Bilo bi čudno da odustane”, kaže Kovačević i podsjeća na događaje od 6. siječnja. 2016: “On je najveću pobunu u američkoj povijesti pokušao povesti 6. siječnja 2016., osim građanskog rata, i nezadovoljan time se sada osvećuje svima za koje misli da su prepreka uspostavi njegove totalitarne vlasti.”
Upravo tu dolazimo do ključnog pitanja: je li riječ o stvarnoj prijetnji nasilnom rasapu društva ili o prenapuhanoj medijskoj histeriji. Povijesno gledano, Amerika je preživjela i gore krizem od građanskog rata, preko rasnih nemira šezdesetih, do Vijetnama i Watergatea. No razlika je u tome što se danas polarizacija odvija istodobno na političkoj, etničkoj, socijalnoj i informacijskoj razini. Društvene mreže dodatno ubrzavaju širenje straha i teorija zavjere, a politička retorika često svjesno briše granicu između institucionalne borbe i ulične mobilizacije. Kada predsjednik ili njegovi suradnici govore o “unutarnjim neprijateljima”, takav rječnik neminovno proizvodi osjećaj izvanrednog stanja.
Sukobi rastu
U tom svjetlu, racije ICE-a i militarizirani nastupi saveznih službi više nisu samo administrativna mjera, nego snažna politička poruka. Poruka tko pripada, a tko je višak. Poruka tko je zaštićen, a tko može biti izložen sili. Kovačević upozorava da su migranti u toj priči tek sredstvo. “Migranti su samo povod za raspirivanje niskih strasti, ali ključni interes Trumpov je eliminirati opoziciju svojoj poziciji.” Drugim riječima, sukob se ne vodi oko granice, nego oko same naravi američke demokracije.
Je li onda realno govoriti o građanskom ratu? U smislu trajnog, dubokog i sve nasilnijeg unutarnjeg sukoba, Amerika je ušla u opasnu zonu. Kada se politički protivnik doživljava kao egzistencijalna prijetnja, a ne kao legitimna alternativa, prostor za kompromis nestaje. Brojke o deportacijama i policijskoj sili same po sebi ne dokazuju eskalaciju, ali atmosfera u društvu, razina nepovjerenja i otvorenog neprijateljstva sugeriraju da se zemlja nalazi u fazi u kojoj svaki ozbiljniji incident može imati lančani učinak. No, autor ovog teksta smatra kako to nije došlo s Trumpom nego puno prije…
Stoga pitanje ne glasi hoće li sutra izbiti novi građanski rat, nego hoće li se politički i društveni sustav uspjeti vratiti u okvir u kojem se sukobi rješavaju institucijama, a ne ulicom. Kako zaključuje Kovačević, “Trump nema namjeru smirivati situaciju”, a bez političke volje za smirivanjem, polarizacija se nastavlja produbljivati. Amerika tako danas stoji između dviju mogućnosti: ili će pronaći način da obnovi minimum društvenog konsenzusa ili će nastaviti kliziti u stanje trajne unutarnje konfrontacije u kojoj je granica između politike i nasilja sve tanja.