Sportaši nisu ideološki ekstremi
Nnaglašava da je riječ o iskrenoj emociji mladih sportaša koji nisu ideološki ekstremi, nego ljudi koje u rijetkim trenucima nacionalnog zanosa takva glazba povezuje, a svaka zabrana to samo dodatno pojačava i politički vraća kao problem onima koji su je inicirali.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti i bez uredničkih intervencija:
Da sam jedan od vojske društvenjačkih fakultetlija koji vise s proračunske sise proizvodeći znanstvene radove koje nitko ne čita, niti citira, napisal bi case study o zabranjivanju Thompsona koje potpuno jasno ne proizvodi željeni efekt, nego upravo suprotno, čini tog pjevača sve popularnijim.
S čime ja, da se razmemo, nemam nikakav problem. Ak moja mama, tada već gospođa intelektualka u finim godinama, boraveći u centru Zagreba, dosta daleko od blatnih slavonskih rovova ili krških bojišnica Like i Zagore, veli da joj je Bojna Čavoglave tih olovnih godina davala snagu, onda je valjda tak. Ljudi u Americi skladaju Božićni hit pa celi život žive od tantijema, Marko Perković je napravil nekaj više od toga i zaslužil je svoju popularnost. Sve ostalo je jal.
No ovo nije priča o MPT, ovo je priča o nemogućnosti ljevice da spozna i analizira čak i jedan vrlo linearan i predvidljiv niz događaja. Da sam zločest, a znate da ja nisam zločest, rekel bi – Pa da imaju tu spoznajnu sposobnost, ne bi ni bili ljevičari.
Ekonomija je najbolji primjer. To su ljudi koji nakon svih socijalističkih failova, jada i siromaštva, i dalje vjeruju da država najbolje gospodari, da se cijene i narudžbe trebaju formirat u nekom uredu, od ljudi bez poslovnog ili operativnog biznis iskustva. I ne kuže da nemogućnost dodatne zarade i splohnavadnog obogaćivanja, ubija želju za inovacijom i poslovnim napretkom.
Elem, sad su počeli izlazit memeovi, pa čak i tekst i za Thompsona povoljna anketa na njemu inače nesklonom Indexu, u kojima najavljuju problem koji ima Senf Tomašević. Nakon zabranjivanja prosinačkih koncerata i provlačenja Marka Perkovića kroz političko blato, nitko u možemovskim gremijima nije imal na umu da bu došel siječanj. Za naš plebs koji nema želje za skijanjem i bordanjem, pa mračni i hladni mjesec provodi na kauču (ogromna većina Hrvata), siječanj je rukometni mjesec.
Kao da je Malmö u Sjevernoj Koreji
Prvo su slepci guštali ko prase u blatu jer su eto, Šveđani, a zapravo neki čudni birokrati iz EHF-a, zabranili Thompsona na tekmama. Kao da je Malmö u Sjevernoj Koreji i kao da je 1976., pa je jedini masovni audiovizualni medij telka. Ta zabrana nije rezultirala ničim pametnim neg je, pogađate, imala kontraefekt. Himnu rukometaša pjevala je publika, a sve je praktički u real timeu prenošeno na društvenim mrežama i onda u medijima.
Sinoć je, nakon sjajnog prolaza grupne faze, došlo do kulminacije, jer su svoju himnu, “Ak ne znaš kaj je bilo”, u svlačionici otpjevali sami rukometaši. Pretpostavljam da buju je hteli i na potencijalnom dočeku. I kaj bumo sad Senfek?
Rukometaši su neki klinci. Nitko im nije pištoljem naredil da se vesele i slušaju Thompsona. Nitko od njih nije nikakav ustaša, svi oni igraju sa Srbima s kojima su si dobri, možete pitat te Srbe, privatno apsolutno svi slušaju srpske izvođače i puše njihovu popularnu kulturu.
Ogromnu većinu vremena ziher ne razmišljaju o ratu, herojima i minobacačkim minama koje lupaju po zidinama Dubrovnika i Šibenika. No tih 1%, ma zapravo 0,000001% vremena kad ih pere nacionalni zanos nakon kaj su ginuli za taj dres na terenu, oni hoće Thompsona.
Narod vidi da to nije fejk, da je ta emocija iskrena i to i Thompsona čini još popularnijim. Zabranjivanje i hračkanje po njemu je hračkanje i po tim dečkima. To je bitka koju nemreš dobit jer nemamo rezervne rukometaše, nogometaše, košarkaše… A privid nepoćudnosti te glazbe je vjetar u leđa. Ma uragan u leđa, koji ste potaknuli vi. Kao što je nekom to bil punk ili gangsta rap.
I kaj bumo sad, dragi moj Senfek?”, napisao je Bauer.
