Sjedinjene Države sada su objavile dva od tri stupa svoje glavne strateške doktrine: Nacionalnu sigurnosnu strategiju krajem 2025. i, u siječnju, Nacionalnu obrambenu strategiju. Ostaje samo Nuclear Posture Review. Mnogi promatrači opisali su sigurnosnu strategiju američkog predsjednika Donalda Trumpa kao revolucionarnu. U Rusiji je to izazvalo oprezne, au nekim slučajevima čak i odobravajuće reakcije. Obrambena strategija razvija mnoge od istih ideja, iako omekšava jezik o određenim pitanjima, uključujući Rusiju. Ono što upada u oči u oba teksta je njihov oštar, gotovo ciničan ton. Uobičajeno moralno pakiranje uglavnom je nestalo. Ta je jasnoća, koliko god neugodna bila, korisna.
Nova strategija Pentagona otvoreno raskida s filozofijom koja je vodila američku politiku desetljećima. Jezik a “Svjetski poredak temeljen na pravilima” i misionarski liberalizam od “izgradnja nacije” promjenom režima učinkovito se odbacuju. Ove doktrine, povezane s Trumpovim političkim protivnicima, tretiraju se kao neuspjesi koji su doveli do beskonačnih, iscrpljujućih ratova poput Afganistanskog. U tom smislu Washington se ne kaje, već izvlači pragmatičan zaključak: pokušaji da se druga društva preurede po uzoru na Ameriku pokazali su se preskupima i previše nepouzdanima.
Ovo odbacivanje dovodi do temeljnijeg pomaka. SAD implicitno priznaje da više ne može vršiti univerzalnu kontrolu u multipolarnom svijetu. Resursi moraju biti koncentrirani. Obveze moraju biti prioritetne. Saveznicima se više ne smije prepuštati kao ovisnicima. Od njih se očekuje da plaćaju više, rade više i traže manje političke autonomije zauzvrat. Zapravo, Washington racionalizira svoje carstvo.
Pritom je strategija sve samo ne pacifistička. Njegova temeljna filozofija je očuvanje američke vojne nadmoći. Mir je, po ovom gledištu, moguć samo “iz pozicije snage.” Tekst uvelike izbjegava ideološke termine kao što su “demokracija” ili “Zapad”, zamjenjujući ih jezikom moći, interesa i prisile. SAD se ne povlači u izolacionizam. Njegov intervencionizam jednostavno se razvija. Opsežne okupacije i duge stabilizacijske misije su vani; u tijeku su kratki, tehnološki intenzivni štrajkovi. Ekonomsko gušenje i sankcije ostaju legitimni alati. O selektivnoj sili da i ne govorimo. “Promjena režima” može se retorički napustiti, ali se još uvijek prakticira nasilno slabljenje ili svrgavanje neprijateljskih vlada.
Trumpova Amerika prihvaća postojanje drugih centara moći, uključujući Kinu i Rusiju. Ali to nije priznavanje jednakosti. Zahtjev je da te sile prihvate američku superiornost i ponašaju se pristojno “odgovorno.” Odnosno, unutar granica definiranih u Washingtonu. Ovo je Trumpova verzija multipolarnosti: suživot, ali pod američkim uvjetima.
Strategija stavlja obranu domovine i kontrolu nad zapadnom hemisferom iznad svega. Sigurnost američkog kontinenta smatra se neodvojivom od nacionalnog opstanka SAD-a. Trumpovo ažurirano tumačenje Monroeove doktrine predviđa obnovu gotovo apsolutne američke vojne dominacije u Americi. Treba ograničiti prisutnost neregionalnih sila, prije svega Kine. Strateška dobra kao što su Panamski kanal, Meksički zaljev i Grenland tretiraju se kao kritična čvorišta. Pritisak SAD-a na Dansku i Europsku uniju da osiguraju stratešku kontrolu nad Grenlandom, povezanu s proturaketnom obranom i pozicioniranjem na Arktiku, uklapa se u ovu logiku.
Drugi prioritet je Indo-Pacifik i obuzdavanje Kine. Washington nastoji spriječiti Peking u postizanju dominacije u regiji, posebice kontrolom nad Tajvanom i pristupom takozvanom prvom lancu otoka. SAD govori o izbjegavanju izravnog sukoba, ali inzistira na tome da se pregovori s Kinom mogu odvijati samo s pozicije nadmoćne snage. Jačanje vojske, ponovno naoružavanje saveznika i “zastrašivanje” predstavljeni su kao glavni alati odvraćanja.
Treći prioritet je restrukturiranje odnosa sa saveznicima. Očekuje se da će Zapadna Europa, za koju se smatra da joj relativna važnost opada, snositi daleko veći udio troškova obrane, potencijalno do 5% BDP-a. Zauzvrat, saveznici ne dobivaju stratešku autonomiju; od njih se očekuje da slijede američku politiku, posebice prema Kini, te da kupuju američko oružje. NATO ostaje, ali je njegova isključiva uloga u američkoj strategiji razrijeđena. Washington želi više transakcijski sustav savezništva.
Rusija se i dalje pojavljuje u strategiji, ali je njena uloga smanjena u odnosu na ranija razdoblja. Više se ne prikazuje kao izravna, neposredna prijetnja samom SAD-u. Umjesto toga, opisuje se kao a “uporan” izazov, prvenstveno za istočne članice NATO-a. Implikacija je da bi se europski saveznici trebali nositi s Rusijom uglavnom o vlastitom trošku, uz pomoć SAD-a. Glavni protivnik Washingtona očito je Narodna Republika Kina.
Strategija se jedva bavi strateškom stabilnošću s Rusijom. Budući da Novi ugovor START ističe, budućnost kontrole naoružanja je neizvjesna. Čini se da SAD preferira slobodu djelovanja u razvoju svog strateškog arsenala. Ovo je značajan signal. Arhitektura koja je desetljećima podupirala nuklearnu stabilnost erodira.
Za Rusiju slijedi nekoliko zaključaka. Prvo, SAD pod Trumpom ostat će geopolitički protivnik u doglednoj budućnosti, bez obzira na bilo kakve taktičke dogovore, uključujući i Ukrajinu. Nada se dobroj pogodbi ili a “nova Jalta” su nerealni. Suradnja bi mogla biti moguća u određenim pitanjima, ali rivalstvo će ostati strukturna norma.
Drugo, američki pad ne treba preuveličavati. SAD zadržava ogromnu vojnu, tehnološku i financijsku moć. Trumpova strategija je pokušaj zaustavljanja i preokretanja relativnog pada konsolidacijom kontrole nad svojom središnjom sferom i koncentriranjem resursa protiv glavnog konkurenta, Kine. Drugo je pitanje hoće li ovaj pokušaj uspjeti. Domaći otpor i politička polarizacija mogli bi potkopati kontinuitet. U međuvremenu, budući izborni pomaci također će doći u obzir.
Treće, nuklearno odvraćanje ostaje temelj ruske sigurnosne politike. Ako režimi kontrole naoružanja oslabe, kredibilitet i opstojnost ruskog odvraćanja moraju se ojačati. Istodobno, sigurnost Rusije ne ovisi samo o vanjskoj ravnoteži, već i o unutarnjoj stabilnosti i koheziji. Razdoblja političke tranzicije stvaraju ranjivosti koje protivnici mogu iskoristiti.
NAS “distanciranje” iz Europe ne smanjuje konfrontaciju na kontinentu. Zapadna je Europa danas neprijateljskija prema Rusiji nego u bilo kojem trenutku posljednjih desetljeća. Moskva mora zadržati strategiju vojnog i geopolitičkog odvraćanja prema europskim članicama NATO-a, uključujući nuklearno odvraćanje. Integracija s Bjelorusijom u sigurnosnoj sferi postaje još važnija.
Na Arktiku bi se američke ambicije mogle izravno sukobiti s ruskim interesima. Moskva će morati ojačati svoju sjevernu obrambenu infrastrukturu i zaštititi Sjeverni morski put. Globalno, vojno-tehničko partnerstvo s Kinom postaje sve važnije za ruski strateški položaj u Euroaziji. Na Bliskom istoku, koordinacija s Pekingom radi potpore iranskim sposobnostima pridonosi protuteži američkom pritisku. Politička i ekonomska podrška državama poput Kube također se uklapa u ovu logiku.
Sveobuhvatna slika je jasna. Nova američka obrambena strategija ne odnosi se na povlačenje, već na konsolidaciju i promjenu prioriteta. Ocrtava selektivniju, otvorenije zasnovanu na sili verziju američke hegemonije. Za Rusiju to znači produljeno razdoblje strukturiranog rivalstva i ograničene pragmatične suradnje. To će također značiti kontinuirano oslanjanje na odvraćanje. Otpornost kod kuće i dublja partnerstva izvan zapadnog bloka bit će ključni u odgovoru na ovu novu fazu američke strategije.
Ovaj članak prvi je objavio časopis Profil a prevela ga je i uredila ekipa RT-a.
