Vanjskopolitički događaji proteklih su dana dominirali medijima, no sve se odvijalo takvom brzinom da je prosječnom gledatelju ili čitatelju uistinu bilo teško pratiti to. Samo se u tri činjenice, nakon diplomatske “bitke za Grenland” koju je inicirao američki predsjednik Donald Trump, možemo pouzdati. Prva je da su Ujedinjeni narodi, osnivanjem Trumpova Odbora za mir, postali prošlost.
Rekao je to, uostalom, i sam predsjednik SAD-a kada je u Davosu, uz još 19 svjetskih vođa koji su se priključili Odboru, ustvrdio da je “uvijek govorio da UN ima ogroman potencijal, no nikada ga nije ostvario”. Druga je sigurna stvar da Sjedinjene Američke Države od početka 2026., a zapravo i otprije, nisu nacija koju Europa treba gledati kao saveznika i prijatelja. Naznake takvog stava bile su vidljive i tijekom Trumpova prvog mandata, no posljednji potezi učvrstili su poziciju “šefa slobodnog svijeta” koji u Europi vidi samo resurse i novac, a ne prijatelja.
Njegovo olako mahanje carinama koje su mogle, da ih je implementirao, izazvati trgovinski rat širokih razmjera, pokazalo je da je SAD nepouzdan, ali, nažalost, u ovom trenutku nužan partner, te da Europa mora, što uostalom i radi, tražiti mehanizme kako bi se se odvojila od čvrstog zagrljaja Washingtona i postala jedinstvena i neovisnija svjetska sila.
Radikalni potezi
Treće je da su, barem do međuizbora krajem godine koji bi mogli ozbiljno poljuljati Trumpovu predsjedničku fotelju, svjetski dužnosnici svjesni da je Trump nešto između “mentalno bolesnog”, kako ga nazivaju u američkoj oporbi, i djeteta koje se baca na pod i vrišti usred samoposluge kada ne dobije nešto što želi. Uz tu razliku da Trump ne lupa rukama i nogama o pod, nego ima mogućnost povući radikalne poteze koji mogu ugroziti ekonomiju, a time i egzistenciju stotina milijuna ljudi diljem globusa, a o destabilizaciji i mogućim novim ratovima da i ne govorimo.
Analizirajmo, stoga, jedno po jedno.
Trumpov potez da osnuje Odbor za mir, iako predstavljen kao čelno mjesto rasprave o miru u pojasu Gaze, u povijesti je nezabilježen, preko noći nastao savez. Uz pomalo bizarno, ali sasvim u skladu s Trumpovom politikom, postavljanje uvjeta o članarini od milijardu dolara za “UN 2”, američki je predsjednik jasno redefinirao novi svjetski poredak. Među prvima koje su utrčale u taj savez bila je najmlađa europska republika, Kosovo. Iako geopolitički potpuno beznačajni, oni su vjerojatno najodaniji američki saveznici na europskome tlu jer SAD-u izravno duguju svoju neovisnost, pa takav potez nikoga nije iznenadio. No zanimljivo je kako je u švicarskom Davosu, neposredno nakon osnivanja Odbora kojem je na čelo “demokratskim putem, izborima” zasjeo upravo Trump, uspostavu novog međunarodnog tijela objasnila kosovska predsjednica Vjosa Osmani.
“Ujedinjeni narodi organizacija su koja u Vijeću sigurnosti drži Rusiju, zemlju koja ima pravo veta na odluke, zemlju koja istovremeno krši UN-ove povelje i započinje nove ratove u svijetu. Mi smo se priključili inicijativi u kojoj Rusija neće imati pravo veta, odboru koji će se baviti promicanjem mira”, rekla je Osmani, osnaživši time tezu da je Trumpov Odbor zapravo postao alternativa za Ujedinjene narode, čiji je legitimitet snažno uzdrman ruskom invazijom na Ukrajinu prije četiri godine, a devastiran Trumpovom vojnim udarom na suverenu i neovisnu Venezuelu, što je obilježilo početak nestabilnosti u svijetu 2026.
“Promicanje mira”
Pritom je nevjerojatno zabavno, barem u očima ciničnog promatrača, gledati kako Odboru pristupa i Rusija pod vodstvom Vladimira Putina, čovjeka koji je izravno odgovoran za najveće krvoproliće na europskome tlu od Drugoga svjetskog rata, a ovih dana ima više razloga za zadovoljstvo. Ponajprije, Trumpovi najnoviji potezi, poput upada u Venezuelu i otmice predsjednika Nicolasa Madura i njegove supruge, Putinu su bili najbolji mogući novogodišnji poklon, jer su izuzetno osnažili njegovu poziciju u budućim mirovnim pregovorima o Ukrajini.
Ujedno, postalo je kristalno jasno ono što se naziralo još lani, da je prestanak ruske agresije na Ukrajinu uvjetovan jedino i isključivo poslovnim interesima Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, pri čemu ukrajinski narod koji još jednu zimu provodi u neljudskim uvjetima, bez struje i grijanja na temperaturama debelo ispod ništice, postaje potpuno beznačajan. U takvim okolnostima ne treba se čuditi nervoznom i pomalo očajnom ispadu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, koji se ipak pojavio u Davosu iako je najprije rekao da ima preča posla.
Došao je, no samo kako bi poručio europskim birokratima da su nesposobni za brze akcije te da Europa u proteklih godinu dana nije učinila ništa kako bi samu sebe obranila od bilo koje buduće agresije, a kamoli Ukrajinu. “Europska unija pokazala je da je veoma otvorena za raspravu o budućnosti, no ne zna djelovati sada”, jasno je s govornice u Davosu poručio ukrajinski predsjednik.
Što nas dovodi do drugog zaključka s početka ove priče. Europa se i u najnovijoj krizi jest pokazala kao inferiorna u odnosu na interese velesila kao što je SAD. Transatlantsko partnerstvo još je od Drugoga svjetskog rata i pobjede saveznika nad fašizmom bilo jamac međunarodnog mira, kako onog stvarnog, tišine oružja, tako i ekonomskog mira, razvoja i blagostanja.
When America leads, peace is always more enduring. 🇽🇰🇺🇸
Today in Davos, on behalf of the Republic of Kosovo, I signed the Charter of the Board of Peace as a Founding Member State, side by side with the United States.
Grateful to @POTUS @realDonaldTrump for his bold leadership… pic.twitter.com/hd88Xcmz3V
— Vjosa Osmani (@VjosaOsmaniPRKS) January 22, 2026
Dvosjekli mač
Desetljećima kasnije svima je postalo jasno da je Europa olako prepustila brojne upravljačke poluge svom partneru preko “velike bare”, kao i da EU u ovom trenutku nema adekvatne mehanizme kojima bi se mogao zaštititi. Mnogo spominjana “bazuka” kao set protumjera koje su najavljivane usudi li se Donald Trump uvesti dodatne carine najvećim europskim ekonomijama usprotive li se aneksiji Grenlanda, zapravo su samo mrtvo slovo na papiru jer aktivacija “bazuke” ne bi donijela ništa dobro stanovnicima Europe.
Najavljivane protucarine, odnosno poskupljivanje ulaska SAD-a na europsko tržište, zatim ograničavanje poslovanja američkim kompanijama, ograničavanje prava intelektualnog vlasništva i slično, američkoj ekonomiji ne bi bili značajniji udarac. Upravo suprotno, učinak takvih mjera najviše bi osjetili svi Europljani, i to u svakodnevnom životu, bilo kroz inflaciju ili težu dostupnost nekih usluga i proizvoda, primjerice onih koje nam svakodnevno isporučuju vodeće američke tehnološke korporacije. “Bazuka” je tako dvosjekli mač i za Europu je u ovom trenutku dobro što ju nije morala aktivirati.
Ursula von der Leyen i niz drugih europskih dužnosnika nakon recentnih zbivanja dali su izjave kako Europa, poučena ovim primjerom, mora raditi na mjerama koje će joj u budućnosti omogućiti snažniju neovisnost i otpornost na prijetnje ove vrste iz Bijele kuće. Jer stvarnost je takva da barem do studenoga svijet mora računati na to da će vodećom svjetskom velesilom upravljati čovjek koji ne preza ni od čega kako bi dobio ono što želi. Nije se svijet još snašao ni nakon američkog vojnog upada na Venezuelu, a Trump je već najavio da želi Grenland. Govoreći o suverenom teritoriju jedne zemlje članice EU-a, Danske, Trump je govorio kao dijete o kockicama u supermarketu.
Arktički krug
“Ja to moram imati, Amerika to mora imati, mi ćemo to sigurno imati”, izgovarao je Trump. Donedavno nezamislivo, da jedna svjetska sila kaže da će milom i silom uzeti velik dio teritorija zemlje članice Europske unije, 2026. postalo je novo normalno. Postalo je jasno da Donalda Trumpa ni najmanje ne zabrinjavaju trice kao što su međunarodno pravo, konvencije i povelje (već zaboravljenog) UN-a. Imperijalizam se vratio na velika vrata, a s njime i načelo da kvači onaj koji je jači. Jedini koji je u ovoj apsurdnoj situaciji ostao pribran jest glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, čovjek koji je jednostavno shvatio razinu rasprave koja je uopće moguća s američkim predsjednikom.
A to je upravo ona razina kojom majka smiruje dijete u marketu: kompromis i obećanje da će uskoro dobiti baš onu lizalicu koju želi. Iako su detalji sporazuma u Davosu još donekle misteriozni, u surealnom raspletu događaja američki je predsjednik u samo dva dana od čovjeka koji je bio spreman i na vojnu intervenciju kako bi uzeo Grenland, teritorij ključan za kontrolu Arktičkoga kruga, postao čovjek koji više nema nikakvih pretenzija na grenlandski teritorij. Što je to Trump dobio u Davosu, a da ga je toliko zadovoljilo? Grenlandski premijer Jens-Frederik Nielsen rekao je da ne zna pojedinosti navodnog američkog dogovora vezanog uz taj teritorij, ali je naglasio da su suverenitet i teritorijalni integritet Grenlanda nepovredive “crvene linije”.
Nielsen je ponovio da Grenland očekuje poštovanje svog statusa, istodobno ističući spremnost na razgovore sa Sjedinjenim Američkim Državama kako bi se pronašlo prihvatljivo rješenje. Na pitanje bi li pozdravio povećanu američku vojnu prisutnost, rekao je kako već postoji obrambeni sporazum sa SAD-om te da zagovara “konstruktivan dijalog s poštovanjem”.
Vojska u pripremi
“Želim dijalog koji je dobar i utemeljen na međusobnom poštovanju, u kojem se o takvim pitanjima može razgovarati”, poručio je. No, s margina sastanka najmoćnijih ljudi svijeta u Davosu procurili su detalji kako bi taj dogovor u praksi mogao izgledati. Izgleda da će tim jedva naseljenim ledenim otokom usred Arktika uskoro vladati ciparski model, što je još jedan presedan u novoj svjetskoj povijesti, ali očito je bio nužan kako bi se obuzdali apetiti američkog vođe. Cipar, naime, na svome tlu i dalje ima britanske vojne baze koje se prostiru golemim površinama, a te se površine tretiraju kao vlasništvo Velike Britanije pa u skladu s time Velika Britanija ima pravo i na sve resurse, uključujući rudna i druga bogatstva, koja su u krugu njihovih baza.
Po istom modelu SAD-u je ponuđeno da vlada Grenlandom u ograničenom obliku, uspostavom baza u sklopu kojih će imati potpuni suverenitet, pa i slobodu da eksploatira sva pronađena bogatstva, pri čemu su naročito vrijedni rijetki minerali i drugi resursi koji se kriju ispod ledom okovanog otoka. Ujedno će se ostvariti i Trumpov san o “zlatnoj kupoli”, megaprojektu američkih vlasti koji bi prema prvim procjenama trebao koštati više od 185 milijardi dolara, a u osnovi bi predstavljao proturaketni štit namijenjen zaštiti SAD-a, ali i Kanade, od balističkih projektila srednjeg i dugog dometa.
SAD bi imao i kontrolu nad pomorskim putovima, što je naročito važno kada se razmatraju novi međunarodni trgovački tokovi. Topljenjem leda Arktik je postao novi Pacifik. Prometovanje tim vodama skraćuje pomorski put od Azije do Europe za više od trideset posto pa je jasno da je Trump barem u nečemu bio u pravu, a to je da će netko od velike trojke, Kina, Rusija ili SAD, kad-tad iz strateških razloga jednostavno preuzeti Grenland.
Strateški razlozi
To je trgovačka logika i strateška osnova. Bude li se nepredvidivi američki predsjednik pridržavao dogovora u Davosu, ovakav bi rasplet zapravo mogao biti koristan za zapadni svijet jer sprečava predominaciju Kine i Rusije nad ovim prostorom, ujedno osiguravajući protuzračnu obranu jednog dijela Europe, dijela SAD-a te dijela Kanade. S te je strane Trumpovo parcijalno zauzimanje Grenlanda zapravo, dugoročno gledano, dobra stvar.
No daleko od toga da je šahovska partija započeta 2022. ruskim tenkovima u Ukrajini blizu kraju. Pijuni su razmješteni, pokoji lovac možda izgubljen, no kraljevi i kraljice još su na sigurnom i nijedna strana nije blizu mata. Putin, rekosmo, može trljati ruke jer je Trumpovo ponašanje dalo legitimitet njegovoj akciji u Ukrajini. Također, svijet se u prvom mjesecu 2026. nije uopće stigao baviti problemom Ukrajine zbog dinamike odnosa koju je SAD nametnuo upadom u Venezuelu i najavom aneksije Grenlanda. Panika zbog rušenja svjetskog poretka gurnula je nakratko ukrajinsko pitanje u zapećak, što je kremaljski car dočekao silovitim udarima na kritičnu energetsku infrastrukturu u Ukrajini, uključujući i nuklearne elektrane.
Pomalo ispod radara ostao je vapaj znanstvenika kako je kupola nuklearne elektrane u Černobilu, baš one zbog čije katastrofe iz 1986. cijeli svijet već desetljećima, katkad i krajnje nepotrebno, strahuje od atomske energije, oštećena u silovitim ruskim napadima. Štoviše, upozorili su znanstvenici, situacija je u Černobilu toliko dramatična da bi bilo koji snažniji napad Rusije ne na elektranu, već na njezinu okolicu, mogao dovesti do pucanja betonske kupole koja štiti Ukrajinu, ali posljedično i Europu te svijet, od curenja radijacije iz još nestabilnog reaktora stradalih u katastrofi prije četrdeset godina.
Potpuna histerija
U “novom normalnom” svijetu činjenica je postala još nešto što je dosad bilo nezamislivo. U cijeloj histeriji koja se proteklih tjedana prostire planetom jedino je Kina ostala mudar, promišljen i nimalo zapaljiv element. Nisu se ostvarile ni najave da će nekom brzom akcijom, po uzoru na upade u Venezuelu, pokušati srušiti režim u Tajvanu i napokon pripojiti taj komadić tla sebi. Kina je ostala glas razuma u posvemašnjoj zabludjelosti svjetskih vođa te prijeporima zbog stvari koje su se do jučer činile stamenim, nepromjenjivim konstantama kao što je to notornost činjenice da Grenland pripada Danskoj.
Neki su iz svega izveli zaključak da Trump zapravo svjesno gura Europu u ruke Kini. Općenito je postalo jasno kako je Trumpu Europa iz nekog razloga trn u peti. Pokazivao je to i u prvom mandatu, prozivajući Europu da mirno spava štićena NATO savezom koji ponajviše financira Amerika. I tu je, gleda li se isključivo financijski – a to je jedini način na koji Trump gleda stvari – američki predsjednik donekle bio u pravu. Europske zemlje u međuvremenu su znatno povećale izdvajanja za NATO te gotovo da nema članice EU-a koja se proteklih godina značajno ne naoružava. Europa je postala svjesna da bez SAD-a ne može računati na vlastite obrambene kapacitete u slučaju bilo kakve značajnije eskalacije ili rata na europskom kontinentu.
Jača i ideja o federalizaciji Unije, jer se postupno shvaća kako je ovakva Europska unija previše birokratizirana, troma i prespora za djelovanje u uvjetima koji zahtijevaju brze, operativne poteze. I sama Ursula von der Leyen ovih je dana ponovila kako moramo raditi na “stvaranju jače, samostalnije i otpornije Europske unije”, svjesna da američka potpora više ne samo da nije zajamčena, nego da nema nikakvog jamstva niti da se američki interesi neće u nekom trenutku izravno, pa i vojno, sukobiti s europskima, a u tom slučaju EU nema nikakve šanse opstati.
Ruska reakcija
U slabim točkama takvog pristupa leži njegov strani odjek, slabljenje povjerenja tradicionalnih saveznika. Prijetnje carinama zbog otpora prema američkim zahtjevima premašile su diplomatsku protokolarnost i potaknule europske države da ozbiljnije preispitaju vlastitu sigurnosnu i ekonomsku autonomiju. EU čak razmatra aktiviranje “anti-coercion” instrumenta – pravnog alata dizajniranog da spriječi pritiske drugih vlada, uključujući i one SAD-a – što je simboličan i praktičan znak da će Europa biti spremna odgovoriti na pritiske čak i kada dolaze od strateškog partnera. Ruska reakcija također je važan pokazatelj dinamike. Moskva na jednoj strani kritizira američku politiku kao prijetnju stabilnosti NATO saveza, a s druge strane pokazuje pragmatičan interes za sudjelovanje u inicijativama poput Odbora za mir, što nagovještava da će igra moći ostati fluidna i prilagodljiva, iako ne nužno primarno usmjerena prema zajedničkom miru.
Baš kao što je to u nadrealnom pismu Norveškoj poručio i Trump rekavši da, s obzirom na to da mu nisu dali Nobela za mir, “ne osjeća obavezu raditi samo na miru” što je, da paradoks bude veći, napisao samo nekoliko dana prije nego što će uspostaviti svoj “Odbor za mir”. Osim toga, snaženje europske autonomije ima potencijal iz temelja promijeniti budućnost regionalnog i globalnog poretka. Dugoročno, EU bi mogao potaknuti razvoj europskog obrambenog identiteta koji ne ovisi isključivo o američkom štitu. Ekonomski mehanizmi poput novih tarifa i trgovinskih sporova mogli bi rezultirati novim oblicima trgovinskih saveza, čak i u okviru većih partnerstva s Azijom ili Latinskom Amerikom. U Ukrajini, trenutačni sukob ostaje paradigma geopolitičkog konflikta 21. stoljeća, gdje ekonomska izdržljivost, tehnološka potpora i sposobnost mobilizacije društva određuju dinamiku borbe. Svaki ozbiljniji diplomatski potez – bile to intenzivnije sankcije protiv Rusije ili kompromisni pregovori – imat će implikacije koje sežu duboko u međunarodne sigurnosne aranžmane.
Međutim, postoji i prostor za manje dramatične ishode. Umjesto vojnog ili ekonomsko-konfrontacijskog pristupa, moguće je da će se veliki igrači sve više oslanjati na multilateralne forume i institucionalne aranžmane kako bi upravljali krizama. Primjeri povećane suradnje skandinavskih država i NATO saveznika za zajedničku arktičku sigurnosti mogu postati modelom za široku regionalnu diplomaciju koja balansira između velikih sila. U konačnici, svijet sredinom siječnja 2026. ne stoji pred kolapsom poretka, ali se svakako nalazi u vremenu pretvaranja i redefiniranja. Sporovi zbog Grenlanda, Ukrajine, Bliskog istoka i trgovinskih odnosa reflektiraju dublje napetosti između tradicionalnih institucija i novih geopolitičkih ambicija. Ishodi će ovisiti o sposobnosti država i saveza da grade povjerenje, a ne samo demonstriraju moć.
Popuštanje Trumpu samo je kupovanje vremena EU-a
Popuštanje Europe pred Trumpom u slučaju vladanja nad Grenlandom i Arktičkim krugom zapravo je taktičko kupovanje vremena. No vrijeme koje smo kupili veoma je skupo i ograničeno. Europa mora dramatično ubrzati svoje napore kako bi stekla veću prepoznatljivost i utjecajnost na svjetskoj sceni i odvojila se od uloge američkog pijuna u svjetskoj šahovskoj partiji. Grenland je postao simbol nove geopolitičke igre – ne samo zbog resursa i geostrateške pozicije nego i zato što je potaknuo rađanje širokih prosvjeda u samoj Danskoj i na Grenlandu, uključujući masovne demonstracije protiv vanjskog upletanja. Reakcije Pekinga također su zabilježene.
Kina, koju Trump ne želi izričito kao aktera u arktičkoj sferi, koristi priliku da se predstavi kao branitelj međunarodnih pravila i suvereniteta, a ta joj retorika može donijeti geopolitičke bodove u globalnim pregovorima i partnerskim odnosima. Paralelno s time, rat u Ukrajini ostaje goruća točka globalnih sigurnosnih izazova. Ruske zimske ofenzive protiv civilne infrastrukture, uključujući električne mreže, pokazuju namjeru da se Ukrajina ekonomski i psihološki iscrpi, dok europske države balansiraju između pružanja oružane i humanitarne pomoći te izbjegavanja izravnog vojnog sukoba s Moskvom.
Amerika silno želi srušiti islamistički režim u Teheranu
Drugi brzorastući konflikt koji je ostao u sjeni nedavnih događaja nestabilnost je Bliskog istoka, uključujući i selektivni angažman Washingtona u vezi s Iranom, gdje su prosvjedi i protivljenje režimu izazvali oštre reakcije vlasti koja pokušava suzbiti nezadovoljstvo. Najave novih američkih sankcija usmjerenih prema iranskim dužnosnicima i mrežama za krijumčarenje nafte dodatno opterećuju ionako napete odnose u zemlji u kojoj su prosvjedi već, prema službenim podacima režima, odnijeli najmanje pet tisuća života.
Kada sagledamo događaje sredinom siječnja 2026., jasno je da normativni okvir međunarodnog poretka dolazi pod snažan pritisak, ali nije nužno pred kolapsom. Umjesto toga, pred nama je period preoblikovanja moći, institucija i savezništva koji će definirati međunarodne odnose za sljedeće desetljeće. Jedan od najvažnijih elemenata tog preoblikovanja jest američka strategijska redefinicija vanjske politike pod Trumpovom administracijom. Potezi poput vojne operacije u Venezueli, inicijative “Odbor za mir”, povlačenja iz brojnih međunarodnih okvira i pritisaka oko Grenlanda pokazuju da SAD pokušava postaviti nova pravila globalne igre, napose one u kojima dominiraju bilateralni dogovori i realpolitički interesi nad multilateralnim institucijama.
