Ovom hrvatskom mučeniku pripada posebno mjesto: ‘Izvršenje kazne bilo je besprimjerno okrutno’

U nizu hrvatskih mučenika i uznika posebno mjesto pripada jednom Istraninu iz Labina. Ime mu je Baldo Lupetina, a u okrutnim i neljudskim mletačkim tamnicama proveo je 14 godina. Utamničen je pod optužbom za herezu 1542. godine, a na smrt je osuđen i ubijen po mletačkoj inkviziciji 11. rujna 1556. Toga dana obavljen je ritual njegove smrti. Najprije je u kapeli sv. Teodora ovaj izmučeni čovjek bio lišen svećeničkog čina, a zatim je bio, kako kaže službeni zapis, potajno bačen u duboko more tako da se potpuno utopi i zadavi te tako liši života.

Izvršenje kazne bilo je besprimjerno okrutno. Osuđenika su uvukli u vreću koju su opteretili teškim kamenjem, a onda su tu vreću položili pa privezali na dasku koja je bila postavljena između dviju gondola. U mrkloj noći ova su se dva plovila nasred venecijanske uvale, na pučini pred Lidom, odvojila jedno od drugoga pa je vreća s osuđenikom potonula. Izvor o smaknuću kaže kako se sve to dogodilo sakrito, potajno, bez gasa i buke, to jest “occulte, secrete, sine sonitu et sine strepitu”. Tako je u toj mrkloj noći završio život čovjeka koji je pred mletačku inkviziciju stupio prije punih četrnaest godina.

Fra Baldo Lupetina čini se da se odmah nakon svoga zaređenja priklonio protupapinskim vjerskim nazorima. Uostalom, on je o tome imao prilike razgovarati i sa svojim nećakom Matijom Vlačićem. Neke od tih stavova počeo je javno iznositi ili barem između redaka u propovijedima i u privatnim razgovorima izlagati. Tako se dogodilo da je fra Baldo 1540. godine propovijedao u stolnoj crkvi u Cresu, i to na oba jezika koja su mu bila rođena, dakle na hrvatskom i talijanskom. Njegov je javni govor bio zapažen pa se dogodilo da je koncem 1541. godine pred sudom inkvizicije u Veneciji jedan Crešanin, neki Jakov Curzola, pod prisegom podnio prijavu protiv fra Balde Lupetine.

#SabadoDeGloria

Baldo Lupetino, fue un fraile franciscano, quien se convirtió en seguidor de las ideas luteranas, por ese motivo pasó 14 años encarcelado hasta que ejecutaron su sentencia a muerte. El Papa pidió que lo quemaran vivo, pero al final le aplicaron el ahogamiento pic.twitter.com/T2cYAObjhA

— Ana Catalina ❤️ Chavista de verdad (@Patria_Preciosa) April 16, 2022

‘Izgovarao sablažnjiv tekst’

Curzola je tvrdio da je onaj kojega je optužio izgovarao sablažnjiv tekst dok je propovijedao u creskoj katedrali minule uskrsne korizme. Tužitelj fra Baldin rekao je pred inkvizicijom da to radi ponukan revnošću prema Bogu i osjećajem odanosti rimokatoličkoj vjeri. On je vrlo opsežno pred inkvizitorima govorio, reproducirao je sadržaj propovijedi dodavši da je u crkvi, dok je fratar govorio, došlo do velikog uzbuđenja i da su se mnogi slušatelji nakon toga, a uslijed fra Baldina govora, priklonili krivovjerstvu. Inkvizitore su zanimala imena nazočnih pa ih je tužitelj sve potanko nabrojio, dodavši kako ima među njima onih koji kod kuće drže zabranjene knjige, koji griješe protiv vjerskih propisa pa se čak sastaju kriomice i vode sumnjive razgovore u gradskoj lođi. Optužio je Lupetinu da nije htio objaviti naložene papine oproste jer je izjavio da oni ne služe za drugo nego da izmame novac od puka.

Sve ovo bilo je dovoljno da fra Baldo Lupetina bude 4. studenoga 1542. utamničen. Iz toga vremena sačuvala se njegova kratka pismena obrana u kojoj on ističe da je na Cresu propovijedao poniznost prema Bogu, vjeru u Iskukrsta i samilost prema bližnjima. Zatim je dodao kako je žrtva zloćudnih fratara jer nije htio objaviti neki njihov jubilarni oprost na kojem su kanili zaraditi novac. Također je rekao da su ti fratri onda unajmili svjedoke i tužitelja.

U povijesti mletačkog protestantizma i inkvizicijskih progona zabilježeno je da je slučaj Balde Lupetine bio prvi takav koji je raspravljan pred sudom inkvizicije. Dogodilo se da je slučaj odmah stekao europsku poznatost pa je o njemu vrlo brzo bilo dojavljeno i samom Martinu Lutheru. Čini se da je upravo taj čelnik protestantskoga pokreta zamolio neke protestantske njemačke knezove da posreduju kod mletačkih vlasti za utamničenog. Poznato je naime kako venecijanske vlasti i nisu uvijek slijedile papinsku politiku, nego su se znale od nje u nekim pitanjima i otkloniti. Nije slučajno da su u Veneciji živjeli mnogi tajni agenti engleskoga kralja, ali i špijuni koji su ondje radili u korist njemačkih protestanata.

S Tuđmanom pisao razorne članke, a ovog Hrvata na kraju je uništila nakaradna optužnica

Molbu duždu Petru Landu

I doista, zborni knez saksonski upravio je vrlo brzo po prvom suđenju fra Baldi Lupetini molbu mletačkom duždu Petru Landu, pa i mletačkom Senatu, u kojoj se kaže kako je njihova visost doznala da u Veneciji ima muževa pobožnih i čestitih koji se nalaze u tužnoj nevolji. Čuje se, kaže Saksonac, da su nad nekima od tih ljudi izvršeni progoni, a onda se navodi slučaj Balde Lupetine pa se kaže: “Kako nam je javljeno da je po nalogu rimskoga pape optužen među ostalima i Baldo Lupetina, čovjek odličnih kreposti i dubokog znanja, te da se isti nalazi u tamnici u opasnosti života, te nam je dužnost posredovati u njegovu, ali i u korist ostalih.” Ova molba za pomilovanje bila je datirana u lipnju 1543. godine.

Donio ju je osobno Matija Vlačić i predao Senatu te naglas pročitao! Kad je završio, bilo mu je naloženo da ode posjetiti svoga ujaka fra Baldu i da onda dođe ponovno pred Senat i dade izvješće. Tri dana poslije, Vlačić izvješćuje kako je u tamnici posjetio fra Baldu Lupetinu, ali da ga je našao u jadnom stanju i pri kraju svojih sila. Na sve to odgovoreno je maglovito, ustvari izbjegla je venecijanska vlast odgovor izvlačeći se na odvojene ingerencije svjetovne i vjerske vlasti. Iste godine fra Baldo bio je osuđen i, kako je sam rekao, postao mrtav za ovaj svijet.

U tamnici, hrvatski je zatvorenik neumorno predavao kršćanski nauk svojim supatnicima. Neki od njih slušali su ga i slijedili, a bilo je i onih koji su ga fizički napadali. Njegovo zatvorsko propovijedanje za samo četiri godine urodilo je novom optužnicom pa je on 1547. još jednom bio izveden pred sud inkvizicije. Kad je stupio pred suce, bio je obrastao u gustu crnu bradu, oko mu je bilo ranjeno prilikom neke prepirke u tamnici. Optužili su ga da je i u tamnici imao podupiratelje koji su mu davali novac. Od tih sredstava objavio je svoje odgovore na šesnaest pitanja koja je sam sebi postavio. Tu knjigu predao je svojim tužiteljima, a ona se zvala “Artikuli vjere”.

Prosperov na plaži doznao za veliku havariju, ginuli Hrvati: ‘Mali Škot sve mi je ispričao’

Ispisani u duhu najžešćeg otpora protiv papinstva

Ti odgovori koje je izmučeni fratar sastavio bili su ispisani u duhu najžešćeg otpora protiv papinstva i samo su otežali zatvorenikov položaj. Suci su nakon vijećanja fra Baldu Lupetinu osudili na smrtnu kaznu, i to tako da mu se na Trgu svetoga Marka odrubi glava, njegovo mrtvo tijelo neka se zapali na istome mjestu, a pepeo neka bude bačen u more u čast i slavu Božju. Inače u to je vrijeme ona knjižica “Artikula vjere” bila nekim putem dospjela izvan tamnice pa se među pukom širila, a mletački su inkvizitori pokušavali u zasebnoj istrazi utvrditi tko je bio njezin tajnoviti tiskar. Tu činjenicu nikad nisu otkrili. Inače ona smrtna presuda bila je milošću dužda promijenjena pa je fra Baldo nastavio svoje tamnovanje. Onako živog zakopanog njega se nije vidjelo, tek bi mu se iznakaženo lice pojavilo na prozorčiću u malenoj rupi kroz koju bi mu jednom dnevno gurali oskudnu hranu. Njega su pomagali neki tadašnji stanovnici Mletaka, a on sam je i onako oskudnu svoju hranu i odjeću dijelio s onima još siromašnijima od sebe.

Osam godina nakon one druge osude i pomilovanja, a bilo je to 1555., dovela je inkvizicija hrvatskoga uznika još jednom na sud. Pozvani su ovaj put brojni svjedoci pa su suci bili u posjedu mnogih optuženikovih spisa koje je on tajnim putovima slao javnosti. Bilo je tu i književnih tekstova, paskvila protiv ugnjetača slobode savjesti, bilo je tu pohvalnih pjesama u čast pobornika evangeličke istine. Posebno je istražiteljima smetala fra Baldina latinska apologija s naslovom “Memoria aeterna piissimae et illustrissimae ducissae Ferrariae”, to jest spis posvećen ferarskoj vojvotkinji, učenoj kneginji Renati, inače kćeri francuskoga kralja Luja XII. Ova podupirateljica crkvenih reformi nije bila po volji Vatikanu, ali je njezin moćni suprug Herkul bio njezina zaštita.

Spis Lupetinin stigao je do vojvotkinje, a zatvorske vlasti, kad su to doznale, kaznile su ga još strožim tamnovanjem pa su mu uskratili hranu i davali mu samo malo kruha i vode tijekom pet mjeseci. Sve ovo vodilo je zatvorenikovu kraju. U 54. godini svoga života i četrnaestoj godini tamnovanja dobio je bezuvjetnu smrtnu presudu. Bio je uskoro utopljen u mletačkom zaljevu. Mi danas teško možemo prosuđivati o ovom čovjeku. Teško nam je odgovoriti na pitanje o tome je li možda, utamničen i onemogućen da slobodno djeluje, precijenio vlastite snage. I je li bio žrtva svoje gotovo iracionalne strasti da se sukobljava s moćnima koji su na kraju, nakon dugih godina mučenja, skršili njegovo slobodarstvo. U svom tamničkom životu pokazao je golemu energiju, a njegov slučaj prešao je granice njegova labinskoga zavičaja.

Na današnji dan 1575.03.11. u Frankfurtu na majni umro je Matija Vlačić Ilirik.Ovaj znameniti protestantski teolog, filozof i povjesničar jedan je od najpoznatijih hrvatskih reformista koji je dao veliki doprinos reformaciji.Najznačajnije djelo mu knjiga Magderbuške centurije. pic.twitter.com/7lHHSHlzM5

— KárolyKhuenHéderváry (@KhuenKaroly) March 11, 2021

Dva lica istoga planetarnog evanđelizma

Pokreti što ih nazivamo reformacijom i katoličkom obnovom bili su dva lica istoga planetarnog evanđelizma koji se širio Europom u 16. stoljeću. U znaku tih pokreta proliveno je mnogo krvi, pod njihovim su se barjacima vodili nepravedni religijski ratovi, a mnoštvo ljudskih sudbina stavljeno je tada na goleme kušnje. Kriza tadašnjeg društva, premda je najvećim svojim dijelom bila obilježena krizom crkava, ne može se lako svesti na opoziciju katoličanstva i protestantizma. Jer i u jednom i drugom polu tadašnjih religijskih pokreta s jednakom su se žestinom sukobljavali nosioci dogmatske svijesti s onima koji su zagovarali slobodu misli, odgovornost i socijalnu pravdu.

Ti sukobi s dogmatskom sviješću proizlazili su iz dvojnosti renesanse. Jer postojale su dvije renesanse! Jedna je bila retorička i filozofska, po temeljnim nazorima platonistička, zadovoljavala se svojim zatvorenim akademijskim seansama, kabalom i horoskopima, egzotičnim i ezoteričnim filozofskim sustavima i bila je duboko antiautoritarna. Druga renesansa imala je sasvim drukčija polazišta i vidljivije dosege. U njezinu su se krilu uz pomoć nove filološke sigurnosti istraživali biblijski i patristički izvori, radilo se na produbljivanju retorike kao vještine uvjeravanja, ali i razumijevanja društvenih proturječnosti. Bio je taj smjer kritičan prema zatečenoj stvarnosti. U njegovu se krilu kritizirala crkvena hijerarhija i njezina samovlast, dovodile su se u pitanje dogme ako se ne bi mogle provjeriti filološkim metodama. Ni u jednoj književničkoj i intelektualnoj egzistenciji onoga doba nije moguće naći obje ove renesanse u harmoniji. U svih važnijih hrvatskih književnika one su supostojale. Renesansni duh u svakom se pojedinačnom slučaju pojavljivao kao dvojstvo, kao kontradikcija.

Protestantizam koji je izniknuo iz tla humanističke filologije, kada je postao sama teologija i kada se našao u rukama pragmatičara, postao je iskaz dotad neviđenog jednoumlja i vjerske netolerantnosti. Jedan od najsnažnijih renesansnih duhova koji je stasao u krilu protestantizma bio je nećak fra Balde Lupetine, Istranin Matija Vlačić, koji se uz to svoje pravo ime služio i oznakom Ilirik da podsjeti na svoju širu domovinu. I on se kao Lupetina rodio u Labinu 1520. godine, i on je učio u Veneciji te ondje stekao dobra filološka znanja koja je onda produbio za vrijeme kasnijih studija u Njemačkoj. Ideji luteranizma posvetio je sav svoj književni rad koji je količinom i koncentracijom svakako neusporediv s bilo čime u tom vremenu. Vlačić je počeo kao profesor grčkog i hebrejskog jezika, kao pozorni čitatelj Svetoga pisma i tražilac istine u luteranskom ključu. Čim je osjetio prvi snažniji protuudar papinskog Rima, on kojega su neprijatelji nazivali ilirskom životinjom, postao je najžešći protivnik svake pomirbe s katolicima. Bio je u protestantskom pokretu ekstreman pa je u životu jednako stradao od svojih prijatelja kao i od neprijatelja. I luteranska je “revolucija najprije pojela svoju djecu”. To je bila i njegova sudbina.

Marko Marulic ( 1450-1524), founding father of the Croatian literature and father of the Croatian Renaissance. He is the author of Book of Judith (1520-1522) the first written poem in the Croatian language. Marulic spent good part of his life in the city under siege.. pic.twitter.com/4LZCulqhaC

— Josip Buljevic (@BuljevicJosip) August 7, 2023

Proživio je kao prognanik

Posljednja dva desetljeća života proživio je kao prognanik, ali je za to vrijeme, seleći se s brojnom obitelji, napisao svoja najvažnija djela. Pravu je domovinu dragovoljno izgubio, ali novu nije našao nikada. Njegovo je životno djelo knjiga s naslovom “Clavis Scripturae Sacrae” koja se u žanru i po sveobuhvatnosti može usporediti sa srednjovjekovnim Etimologijama Izidora iz Seville. Vlačićev Ključ je folijant koji je zamišljen kao kompendij za lakše čitanje Svetoga pisma, a zapravo je suma svekolikoga biblijskog znanja, svojevrstan theatrum mundi u koji je uključeno sve što je Istranin smatrao da može obogatiti čitanje Svetoga pisma. Tiskan 1567. u Baselu, Clavis i danas ima status enciklopedije protestantizma i spomenik je Vlačićevoj učenosti i sustavnosti. U toj je knjizi Vlačić, koji je bio izvrstan pisac, ispisao jednu od najstarijih hrvatskih poetika, tražeći od dobrog pisca da sa što manje riječi iskaže što više stvari.

Vlačić je autor prozne povijesti papinskih zlosilja, knjige koja se zove “Katalog svjedoka istine”; u njoj u obliku leksikona ispisuje crtice iz života znamenitih, ali i sasvim nepoznatih ljudi koji su nekom svojom gestom, nekim iskazom, posvjedočili o rasapu papinske vlasti. “Katalog”, koji je prvi put tiskan 1556., svojevrsni je kontrapunkt Marulićevoj “Instituciji” pa bi se čak moglo reći da im je obojici pristup građi bio srodan. Nikada ni jedan hrvatski pisac nije objavio ni napisao više stranica od Vlačića ili poslao više pisama, više polemizirao i više pokušavao dokazati da je u pravu. Velikih su razmjera i Vlačićeve “Magdenburške centurije”. Tiskane u trinaest velikih svezaka, svojevrsna su povijest Crkve pisana neobjektivno i žučljivo, ali ne bez poznavanja građe. Izvrstan filolog, Vlačić je bio neobično nadaren za klasificiranje najraznolikijih znanja. U tome bio je nenadmašan. U svojoj latinskoj prozi bio je izvrstan stilist. Taj Mediteranac koji je svoju prirođenu neobuzdanost obuzdavao u Njemačkoj nije svoj pravi zavičaj nikada zaboravio. Brojni su tragovi njegove neobuzdane asocijativnosti i oni čitatelja vode u piščev zavičaj. Ono što je iz rodne Istre odnio sa sobom u svijet vraćalo se u njegovim rukopisima kao slike djetinjstva, prajezika i sreće koju je rijetko pronalazio u zrelosti. Posebno je zanimljiv Vlačićev mali spis “Glosa” u kojemu 1570. analizira Erazma, korigira i komentira njegovo izdanje grčkoga teksta Novoga zavjeta.

Iz Vlačićeva opusa danas je najčitljivija “Apologia”, svojevrsna njegova autobiografija, epistolarni spis u kojemu emocionalnom i povišenom frazom argumentira svoju ljudsku poziciju, a ona kao da je sva bila u piščevu osjećaju da se “ako je Bog sa mnom, ne plašim onoga što bi mi ljudi mogli učiniti”. Matija Vlačić nije poput Marka Marulića istraživao vjernost svjedoka istine, on je istraživao vjerodostojnost pobune protiv svake moći. Dogodilo mu se da je i sam pripadao moćnom pokretu, ali je i u njegovu krilu znao sačuvati prostor svoje neobuzdanosti.

Najznačajniji hrvatski vojnik za kojeg malo tko zna: Užasan događaj iz Splita obilježio mu život

Protestantizam u Hrvatskoj se proširio u manjoj mjeri

Protestantizam kojemu je Vlačić tako zdušno pripadao u Hrvatskoj se proširio ipak samo u manjoj mjeri. Bio je to pokret nižih slojeva, seljaka i pučana, ponekog veleposjednika u gradovima sjeverozapadne Hrvatske i u Istri te u graničnom pojasu prema Sloveniji. Knjige koje su se u njemačkom gradu Urachu tiskale na hrvatskom jeziku, a bile namijenjene slavenskom pučanstvu, i onom u kršćanskim područjima, a i onom u turskoj carevini, najčešće, jer su se transportirale nizvodno rijekama u bačvama, i nisu stizale do svojih čitatelja. Vjerski i politički neuspjeh protestantizma u Hrvatskoj ne umanjuje neke njihove kulturološke dosege.

Protestanti su, naime, pokazali osjećaj za jezičnu realnost jer su prije katoličkih misionara shvatili svu složenost geopolitičkih i jezičnih prilika u Južnih Slavena. Oni nisu imali sklonost prema snovima i nisu maštali o velikim Ilirijama jer takvo što u stvarnosti Balkana nisu vidjeli. Oni su vidjeli Habsburge, vidjeli su mletačkoga dužda, turskog sultana, vidjeli su trojnu vladajuću fakturu hrvatskog teritorija, vidjeli su nezavisni Dubrovnik. Protestantski prevoditelji Novoga zavjeta na hrvatski jezik nisu bili znameniti književnici, bili su birokrati pokreta u koji su investirali svoj filološki talent, ali su vrlo dobro uočili da u zemljama u kojima žive Južni Slaveni, žive ljudi koji se uglavnom nazivaju jednim imenom i govore srodnim jezicima. To su shvatili, ali dalje s time nisu znali što bi učinili jer je ono drugo ovisilo o svjetovnim vlastima, a one nisu bile sklone protestiranju ni protestantizmu. Protestantizam jest bio prva veća europska socijalna revolucija, bio je prvi u nizu ideoloških prevrata, ali među Hrvatima nije ostavio većeg traga. Podario im je jedan prijevod Novoga zavjeta s kojim nisu znali što bi počeli i ostavio je traga u životu jednoga od najvećih ljudi hrvatske renesanse, Matije Vlačića.

Još jedan znameniti hrvatski pisac, filozof Frane Petrić, bio je srodnik fra Balde Lupetine. Tražeći sebe u labirintu svijeta, ovaj učeni čovjek, a u mladosti avanturist, u samom središtu tajne svijeta ugledao je čudovište beskonačnoga. Pred beskonačnim mnogi su zanijemili, ali ne i ovaj hrvatski književnik i filozof s Cresa, poznatiji po talijaniziranom svojemu prezimenu Patrizio. Prezir prema skolastici bio je najhranjiviji sastojak njegove filozofije. On nije bio protestant, bio je prijatelj papa, ali je u svojoj nutrini i u svojim tekstovima bio čovjek koji bi najradije protestirao. On koji je ispisao na tisuće stranica dokazujući da se Aristotel ne može čitati kao objava propisanih i jedino valjanih istina bio je nešto oprezniji srodnik Giordana Bruna. Uostalom, nauk fra Balde Lupetine i njegovo mučeništvo bili su mu najbolja pouka. Aristotelov kredit nedodirljivosti u Petrićevo se doba urušio.

Creski Petrići prisiljeni otići iz Venecije

To se dogodilo tek nakon objave Kopernikove knjige o kretanju planeta oko Sunca. Novo i tragično osjećanje svijeta i čovjekova položaja u njemu, nemir i nesnalaženje koji su se pojavili kao posljedica tih spoznaja, davali su sve više za pravo onima koji su intenzivno osjećali raspukline vremena. Petrić, rođen 1529., nešto malo mlađi od Vlačića, rano se ukrcao na neku lađu da bi izučio pomorsku vještinu. Kako mu je najbliži rođak s Cresa bio upravo fra Baldo Lupetina, koji je u Veneciji proglašen heretikom, a kasnije i smaknut, to su creski Petrići bili prisiljeni otići iz Venecije u dobrovoljno prognaništvo. Ustvari, upravo je od Balde Lupetine mladi Petrić primio prvo obrazovanje. Školovao se i on u Veneciji, a onda je uz pomoć protestantskih krugova, i to osobito Matije Vlačića, otišao u Njemačku, gdje je u Ingolstadtu studirao grčki. Vrativši se u Italiju, Petrić je nastavio studirati u Padovi medicinu i filozofiju; tada je počeo objavljivati prve spise. Premda je u formativnim godinama bio blizak protestantima, uza sav je misaoni radikalizam ostao vjeran papinsko-cezarejskoj varijanti Kristove crkve.

Njegova filozofija, čak i kad se bavila teološkim pitanjima, dovodila je do posljednje konzekvencije mane aristotelijanizma, ali ne i stvarnost Crkve. Nezgodna pitanja što ih je Petrić postavljao stizala su s takvih visina da nisu mogla ugroziti njegove dobre odnose s mnogim papama i kardinalima koji su se smatrali njegovim intimusima. Taj je avanturist i profesorski lutalac, ustvari histrion, pisao o temama zbog kojih su druge spaljivali. Njegova filozofska i književna djela, uza svu svoju šifriranost i opasnu bliskost herezama, primana su kao prvorazredna pustolovina duha. Trudio se doprijeti do onoga što je nazivao “clavis universalis”, do šifre kojom će otključati vrata svemirske tajne. Bio je savršeno opremljen za taj zadatak, izvrsno upućen u starogrčku filozofiju, a za vrijeme boravka na Cipru nabavio je kolekciju antičkih rukopisa koja ga je dovela u posjed znanja koja su većini njegovih konkurenata bila nepristupačna. Poznavao je platonističke izvode, bio je dobro upućen u kabalu, proučavao je babilonsku astrologiju, Zoroastera i Hermesa Trismegistosa o kojemu je 1593. objavio knjigu “Magia philosophica”. Proučavao je amblematiku i pseudohijeroglife jer je vjerovao da će se tako približiti arhetipskim temeljima čovjekova razuma i svemira.

Bio je apostol svjetskog mira. Zajedno s Giordanom Brunom, požudan je Kopernikov čitatelj. Shvatio je da tvrdnja kako Zemlja više nije u središtu svemira ima i svoj dramatičniji dodatak: da ni Sunce nije u središtu svemira. Jer za Petrića to što je Zemlja izgubila središnjost nije bilo razlogom da je zadobije Sunce. Bio je filozof posljednjih konzekvencija pa je svoje radikalne nacrte svemira slijedio kad je pisao i o povijesti, ali i stvarnosti svojega doba. Znamenito je u svoje doba bilo njegovih “Deset dijaloga o povijesti” koji su tiskani u Veneciji 1560., a napisao je i dva spisa o vojnim pitanjima s naslovom “Paralleli militari”. Bio je pisac goleme energije, polemičar koji je s posebnim žarom nasrtao na dramskog pisca i epičara Torquata Tassa, polemizirajući s njime u knjizi “In difesa di Ludovico Ariosto” o naravi epskog i braneći pritom pisca “Bijesnoga Orlanda”.

Živio u vremenu revnosnih inkvizitora

Sudbina se s Petrićem našalila kad mu je u crkvi svetoga Onofrija u Rimu namijenila zajednički grob s Tassom, gdje, valjda, obojica i danas reže jedan na drugoga. Premda sav okrenut dubinama svemira i dubinama ljudske nutrine, premda zainteresiran za nevidljivo, bio je inovator na polju poetike. O teoriji pjesništva on je napisao i danas citirano djelo “Della poetica” u kojemu je 1568. odbacio valjanost Aristotelove “Poetike”, kritizirajući načelo oponašanja stvarnosti kao vulgarno, prevladavajući taj koncept tezom da je poezija uvijek stvaranje stvari kojih prije nije bilo. Bio je Petrić zastupnik imanentno radikalnog pristupa umjetnosti, zastupnik neobičnih vizura, sklon nadrealnom i snovima, bio je vjesnik onoga što je obilježilo baroknu poetiku nastupajućeg stoljeća.

Protivnika klišeja, njega tehnicistički detalji nisu zanimali jer je prirodu svijeta, a tako poezije i povijesti, sagledavao isključivo u svjetlu stvaralačke mašte i njezine nesputanosti. Apostol hermetizma i vizionar svjetskoga mira, svoj književni rad zaokružio je u djelu “Nova de universis Philosophia” koja se opsegom može usporediti s Vlačićevim “Ključem”.

Cresanin je knjigu posvetio papi Grguru XIV., ali ju je, neobuzdan kakav je bio, proširio na sve pape, prethodne i buduće. Konac života dočekao je u zavičajnom krugu rimskoga Svetojeronimskog zavoda. Živio je u vremenu revnosnih inkvizitora, ali je pred njihovim zapanjenim očima dopustio dotadašnjoj slici svemira da na njegovim stranicama eksplodira. Lupetina je i njemu i Vlačiću Iliriku bio uzorom, a to što su mu taj uzor 1554. godine potopili u mletačkim lagunama samo je dokaz kako su svi oni živjeli u vrlo opasnim vremenima.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.