Hrvatski politički i medijski prostor već dulje vrijeme funkcionira po obrascu koji se može opisati kao upravljanje krizama, a ne njihovo rješavanje. Odabrane teme povremeno se napuhuju do razine egzistencijalne prijetnje, dok se, istodobno, ozbiljniji sigurnosni, geopolitički i državotvorni izazovi relativiziraju, odgađaju ili jednostavno ignoriraju.
Najnoviji niz događaja — od polemika oko Marka Perkovića Thompsona, preko zabrane i potom državne organizacije dočeka rukometaša, do gotovo potpune institucionalne šutnje o slučaju Draška Stanivukovića — jasno pokazuje kako taj mehanizam funkcionira.
Na površini, riječ je o nizu nepovezanih epizoda. U dubljoj strukturi, međutim, radi se o istom obrascu: stvaranje, upravljanje i instrumentalizacija kriza radi političke stabilnosti vladajućih, a ne radi dugoročnog javnog interesa. Upravo zato vrijedi postaviti pitanje koje se sustavno izbjegava: kako je moguće da je Thompson veći problem za državu od velikosrpskog političkog huškanja na njezinu teritoriju?
Gračac kao test državne ozbiljnosti
Dolazak i javno djelovanje Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banje Luke i jednog od najvidljivijih političkih figura suvremenog srpskog nacionalizma, u Gračacu nije bio privatni čin niti puka protokolarna epizoda. Bio je to politički čin s jasnom simbolikom, uklopljen u širi narativ tzv. Srpskog sveta — ideološkog projekta koji otvoreno dovodi u pitanje postratni poredak, granice i suverenitet susjednih država.
Takvi nastupi, poglavito u osjetljivim sredinama, u većini bi europskih država bili tretirani kao neprihvatljivo političko djelovanje stranog dužnosnika. Proglašenje osobe persona non grata u takvim slučajevima nije izraz histerije, nego standardni instrument državne samoobrane. Hrvatska, međutim, nije reagirala. Institucije su ostale nijeme, a politički vrh očito je procijenio da je oportunije “ne otvarati temu”.
Ta odluka nije neutralna. Kako je Hannah Arendt upozoravala, najopasniji oblik moći nije onaj koji otvoreno djeluje, nego onaj koji normalizira neprihvatljivo. Šutnja države u ovom slučaju poslala je jasnu poruku: granice se mogu testirati bez posljedica.
Za nacionalno orijentiranu javnost upravo bi ovakvi slučajevi trebali biti u fokusu. Ne zbog simbolike, nego zbog suštine — jer riječ je o političkom projektu koji ne skriva teritorijalne i identitetske ambicije.
Kulturno-politički nasrtaji na Hrvatsku kao izraz strategije SANU
Thompson kao zamjenska kriza
Nasuprot tome, pitanje Marka Perkovića Thompsona redovito se pretvara u medijski i politički spektakl. Koncerti, zabrane, slogani i dočeci sportaša proizvode sate televizijskih emisija, peticije, moralne panike i ideološke rovove. Thompson postaje simbol preko kojeg se vode bitke koje imaju vrlo malo veze sa stvarnom sigurnošću države, ali savršeno služe za mobilizaciju biračkih baza.
U tom smislu Thompson funkcionira kao idealna zamjenska kriza. On je dovoljno polarizirajući da podijeli društvo, ali istodobno dovoljno kontroliran da nikada ne ugrozi stvarne centre moći. George Orwell je davno primijetio da politički jezik često postoji kako bi obranio neobranjivo i zamaglio stvarnost. Upravo to vidimo ovdje: rasprave o simbolima zamjenjuju rasprave o moći.
Zanimljivo je kako jedna od najrazumnijih analiza dolazi iz sredine koja se često percipira kao ideološki suprotna Thompsonovoj publici. Iva Rinčić, gradonačelnica Rijeke, upozorila je kako inicijative za zabrane djeluju kao politički performans koji Thompsonu daje besplatnu promociju. Grad, po njenim riječima, nije kulturni cenzor, nego jamac zakonitosti i sigurnosti.
Ta izjava pogađa srž problema: zabrane ne rješavaju uzrok, nego proizvode novu eskalaciju.
Obrazac “problem – reakcija – rješenje”
Analitički gledano, cijela dinamika uklapa se u ono što je Noam Chomsky, u okviru koncepta “manufactured consent” (proizvedeni pristanak), opisivao kao upravljanje percepcijom javnosti putom kontroliranih kriza. Najprije se aktivira simbol. Mediji pojačavaju emocije. Politički akteri zauzimaju predvidljive pozicije. Javnost se polarizira. Kriza se predstavlja kao spontana, iako je u velikoj mjeri strukturirana.
U toj fazi nacionalistički strah i antifašistička uzbuna hrane se međusobno, dok stvarna pitanja — sigurnost, demografija, geopolitički pritisci — ostaju u pozadini. Kada napetost dosegne vrhunac, tada nastupa treća faza: rješenje. U toj fazi centristička vlast ulazi kao glas razuma, nudeći kompromis i stabilnost.
Ovaj obrazac nije specifičan za Hrvatsku. Kako upozorava John Mearsheimer, velike i srednje države često održavaju unutarnju stabilnost upravljanjem konflikta, a ne njihovim uklanjanjem. Kriza postaje alat, a ne problem.
Joško Badžim: Kad zakažu institucije u zaštiti države, nužan je Thompson
Uloga Plenkovića i kontrola eskalacije
U hrvatskom kontekstu ključnu ulogu u tom procesu ima premijer Andrej Plenković. Njegova politička strategija temelji se na odmjerenoj distanci: formalno se ne zalaže za zabrane, ali rijetko intervenira dok ne procijeni politički trenutak. Krize se puštaju da sazriju, da proizvedu dovoljno buke i polarizacije, ali ne toliko da izmaknu kontroli.
Tek kada se otvori prostor za politički dobitak — osobito prema desnom biračkom tijelu — Vlada reagira. Lijeva strana dobiva priliku za moralnu indignaciju, desna za simboličku satisfakciju, a HDZ za učvršćivanje pozicije iznad sukoba. Obje strane, paradoksalno, postaju marionete u širem procesu upravljanja percepcijom.
Aldous Huxley je upozoravao kako je modernim društvima lakše upravljati ne represijom, nego distrakcijom. Upravo to vidimo: društvo se zabavlja vlastitim podjelama, dok se stvarni centri odlučivanja stabiliziraju.
Epilog: doček rukometaša kao studija slučaja
Najnoviji razvoj događaja oko dočeka hrvatskih rukometaša savršeno zaokružuje ovu dinamiku. Nakon što su sami sportaši izrazili želju da na dočeku nastupi Thompson, Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba, zabranio je doček u organizaciji Grada. Odluka je obrazložena ustavnim vrijednostima i potrebom izbjegavanja polarizacije, ali je u praksi proizvela upravo suprotno.
Usred eskalacije Vlada preuzima organizaciju dočeka i dopušta Thompsonov nastup. Lijeve stranke, uključujući SDP i Možemo, reagiraju optužbama o protuustavnosti i govore čak o “državnom udaru”. Vlada se, s druge strane, pojavljuje kao jamac reda, nacionalnog jedinstva i racionalnosti.
To je gotovo školski primjer obrasca “problem–reakcija–rješenje”. Lokalna zabrana proizvodi krizu. Kriza proizvodi reakciju. Reakcija omogućuje središnjoj vlasti da se pozicionira kao spasitelj.
Kad male države nadmaše velike blokove: Hrvatska i njeni potencijali
Što ostaje izvan fokusa
U cijelom tom procesu gotovo potpuno izostaje rasprava o stvarnim prijetnjama i izazovima. Projekt Srpskog sveta, političko huškanje u osjetljivim sredinama, geopolitička nestabilnost u regiji i demografsko pražnjenje Hrvatske rijetko izazivaju jednaku razinu institucionalne odlučnosti kao kulturni simboli.
Za nacionalno orijentirane birače to bi trebalo biti ključno pitanje. Ne zato što su simboli nevažni, nego zato što država koja oštro reagira na koncerte, a mlako na političko huškanje, šalje poruku slabosti.
Zaključak
Hrvatska danas ne pati od manjka ideoloških rasprava, nego od viška selektivne odlučnosti. Krize se ne rješavaju, nego se pažljivo doziraju. Thompson, Možemo, zabrane i dočeci služe kao sigurne teme kroz koje se društvo polarizira bez ugrožavanja stvarne strukture moći.
U takvom sustavu najveći gubitnik nije ni lijeva ni desna scena, nego javna istina. Dok se simbolički sukobi predstavljaju kao egzistencijalna prijetnja, stvarni politički pritisci prolaze gotovo nezapaženo.
A to je, dugoročno, daleko opasnije od bilo koje pjesme ili koncerta.
O autoru: Eugene Brčić Jones povratnik je iz Australije u Republiku Hrvatsku, bivši je dugogodišnji inozemni dopisnik za Associated Press, radio je za vodeće novinske kuće poput The International Herald Tribune i The New York Times, napisavši više od 2000 međunarodno objavljenih članaka. Brcic Jones prešao je na marketing/komunikacije i odnose s javnošću 2010. godine, radeći u raznim industrijama za globalne lidere poput Vodafonea, KPMG-a, Red Bulla i Heinekena.
