Žele li Francuska i Njemačka status Kalifornije i Teksasa?
Vojno savezništvo da, trgovinska i monetarna usklađenost da – ali uz nedvojbenu i pravno zajamčenu mogućnost da je i to isključivo uvijek i samo u domeni naše volje kao naroda odnosno suverene države. Jer, u protivnom, vrlo brzo ćemo postati pješaci sadašnjih elita u Bruxellesu.
Nije tajna kako se Europska unija sve teže nosi s rastućim izazovima globalne geopolitike i borbi između velikih sila, u koje je, donedavno, svrstavala i samu sebe. Međutim, ovo potonje, da je EU sila – pokazalo se potpunom iluzijom. Zapravo čistom demagogijom, usmjerenom na bildanje ega političkih elita i dokazu njihove vječite moralne ispravnosti, nezamjenjivosti i nepogrješivost u donošenju odluka, što je onda valjda trebalo dovesti do toga da ih tako percipira i „ostatak svijeta“.
Nažalost, ta umjetno stvorena slika EU-a o samom sebi na zrcalu istine pokazala se iskrivljenom. Ispostavilo se kako predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen već s prvom stvarnom i velikom krizom na europskom kontinentu – ruskom invazijom na Ukrajinu u veljači 2022. godine, u zrcalu istine ne izgleda kao Snjeguljica „iza sedam gora, iza sedam mora“, već kao maćeha koju spoznaja da nije najljepša na svijetu gura u sve ishitrenije i luđe poteze za koje se uopće ne zna čime bi na kraju mogli rezultirati: od žurnih odluka za militarizacijom Europe, do navrat-nanos potpisivanja trgovinskih sporazuma – od onog sa SAD-om, preko latinoameričkog bloka Mercosur do Indije. Rastrčala se UvdL svud po svijetu, a s ciljem potpisivanja trgovinskog sporazuma sredinom veljače trebala bi se uputiti i u daleku Australiju.
Sve su to stare priče koje su karakterizirali dugotrajni složeni pregovori koji među zainteresiranim partnerima traju godinama i u kojima EU nikada nije željela brzati s potpisivanjem kako se ne bi naškodilo ključnim europskim interesima – od poljoprivrednika (farmera) i ribara, do industrije. Međutim, ovo najnovije ubacivanje u „petu brzinu“ jasno ukazuje očaj u kojem se našao EU. S jedne strane potpuno je sigurnosno ovisan o SAD-u, s druge, u razvojnom smislu o Kini, a u trećem, o energetici o ruskim energentima kako to ovih dana konstatira i američki Bloomberg.
Drugim riječima, od ruske invazije, a to je bilo prije četiri godine, svjedočimo potpunoj dezorijentaciji, gotovo degenerizaciji strateške politike Bruxellesa koja više zapravo i ne postoji. Odluke se donose ne strateški promišljeno, već gotovo ad hoc, kao reakcija na događaje, izazove i prijetnje koji se nisu na vrijeme percipirali kao mogućnost. Zato ih sada treba gasiti vatrogasnim mjerama koje sadržajno ne nose sveobuhvatni, već uži karakter s obzirom kako ne proizlaze iz prethodno osmišljenih strategija kojih nema.
Kraće rečeno, sadašnja strka i panika ukazuju ili na potpuni promašaj strategija EU-a, ili pak da one nisu niti postojale zbog gore spomenute mahnite samodopadljivosti i uvjerenosti elita u vlastitu svemoć. Ne znam što je od toga dvoje gore i žalosnije, osim što znam kako zbog tih promašaja i strateške kratkovidnosti (bolje rečeno sljepila) sada ispaštamo mi, građani, s tim da će stanje, ako se uskoro nešto kvalitativno ne promijeni na bolje biti sve teže, ne daj Bože fatalno.
Tjedna analiza Zorana Metera: U čemu su Marx i drugovi bili u pravu, a što potvrđuje svijet koji se raspada
Bruxelles traži krivca
Kako bi prikrile svoje strateške promašaje, usudio bih se reći stratešku gluposti epohalnog karaktera, poput odluke da Europska unija svoju budućnost strateški veže uz Ukrajinu i njeno pravo na članstvo u NATO savezu (odluka je donijeta odmah nakon revolucije u Kijevu 2014. godine), Bruxelles sada nastoji dijagnosticirati krivca za katastrofalno stanje u kojem se našao. Pritom, naravno, prstom ne namjerava uprijeti u samoga sebe, kao da je netko drugi osim sadašnjih političkih elita već puna dva desetljeća donosio ključne i obvezujuće odluke.
Tako su krivci svi: Orban, Fico, Angela Merkel (koja je bila dio upravo ovih elita koje još caruju u Bruxellesu), naravno Putin, Xi i Erdogan koji se od njega nisu distancirali, a odnedavno i Donald Trump. Bit će njih sigurno još kako paranoja bude rasla, pa se tako klubu krivaca možda uskoro pridruži i Volodimir Zelenski koji je itekako oštro i neugodno kritizirao upravo europske vođe i njihove politike na nedavnom Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu – znakovito – odmah nakon sastanka s Trumpom.
Dakle, kada Bruxelles konačno identificira sve krivce za jadno stanje u kojemu se u geopolitičkom, a sve više i u gospodarskom smislu našla Unija – dakle dijagnosticira bolest – tada, logično, mora uslijediti i kurativa odnosno lijek (preventiva je definitivno zakazala).
Čini se kako bi taj lijek mogao ići u smjeru potpunog preustroja Europske unije kao projekta!
Evo o čemu se radi.
Zoran Meter: Ako se EU žurno ne izvuče iz ukrajinske ‘crne rupe’ ne piše nam se dobro
Opasni probni balon
Bivši talijanski premijer i bivši predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi u svom je govoru na belgijskom sveučilištu KU Leuven u ponedjeljak rekao kako Europska unija riskira podređivanje, podjelu i deindustrijalizaciju odjednom ukoliko se ne ujedini, pri čemu je napao i Kinu.
„Europa riskira da postane podređena, podijeljena i deindustrijalizirana“ ako se ne pretvori u „pravu federaciju“, rekao je Draghi, čije riječi prenosi Euronews.
Prema Draghiju, “moć zahtijeva da Europa prijeđe iz konfederacije u federaciju” jer je globalni poredak “sada mrtav”.
Draghi je pad propalog globalnog poretka povezao s pridruživanjem Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) i zapadnim zemljama koje su počele trgovati s državom “s ambicijama da i sama postane zaseban pol”. To je postavilo temelje za “političku reakciju s kojom se sada suočavamo” i u konačnici stvorilo “svijet s manje trgovine i slabijim pravilima” – bolno, ali samo po sebi ne i prijetnja.
„Prijetnja je ono što je zamjenjuje“, rekao je Draghi, ukazujući na promjenu u Sjedinjenim Državama. „SAD nameće carine Europi, prijeti našim teritorijalnim interesima i prvi put jasno daje do znanja da europsku političku fragmentaciju vidi kao nešto što služi njihovim interesima.“
S druge strane, rekao je, Kina i dalje kontrolira kritične čvorove u globalnim lancima opskrbe i spremna je iskoristiti tu polugu preplavljivanjem tržišta, uskraćivanjem ključnih inputa i prisiljavanjem drugih da snose troškove vlastitih neravnoteža.
Kad male države nadmaše velike blokove: Hrvatska i njeni potencijali
“Pragmatični federalizam”
Suočen s naporima SAD-a da kombinira partnerstvo s dominacijom i Kinom koja održava svoj model rasta izvozeći svoje troškove na druge, EU mora značajno promijeniti svoju strukturu, rekao je Draghi, upozoravajući da “grupiranje malih zemalja ne stvara automatski snažan blok”.
Tvrdio je da se u područjima gdje se Europa “ujedinila” – trgovina, konkurencija, jedinstveno tržište, monetarna politika – Europa “poštuje kao sila i [može] pregovarati kao jedno”. Kao dokaz, istaknuo je “uspješne” trgovinske sporazume nedavno dogovorene s Indijom i Latinskom Amerikom.
„Tamo gdje to nismo učinili – u obrani, industrijskoj politici, vanjskim poslovima – tretiraju nas kao labavu skupštinu država srednje veličine, koju treba podijeliti i s kojom se treba postupati u skladu s tim“, rekao je Draghi. “Skupina država koja koordinira ostaje skupina država – svaka s pravom veta, svaka sa zasebnim računom, svaka ranjiva na to da bude uklonjena jedna po jedna.”
Svoj je prijedlog opisao kao “pragmatični federalizam” koji “prekida zastoj s kojim se danas suočavamo bez podređivanja ikoga”.
„Države članice se odlučuju pridružiti. Vrata ostaju otvorena za druge, ali ne i za one koji bi potkopavali zajednički cilj. Ne moramo žrtvovati svoje vrijednosti da bismo postigli moć“, rekao je Draghi, spominjući euro kao „najuspješniji primjer“, pri čemu su neke zemlje EU započele, a druge su se pridružile u kasnijoj fazi.
„Od svih koji su sada uhvaćeni između SAD-a i Kine, samo Europljani imaju mogućnost postati istinska sila. Stoga moramo odlučiti: ostajemo li samo veliko tržište, podložno prioritetima drugih? Ili poduzimamo korake potrebne da postanemo jedna sila?“
“Europa koja ne može braniti svoje interese neće dugo očuvati svoje vrijednosti.” – poentirao je bivši talijanski premijer i bivši čelnik Europske središnje banke – ECB.
Fašizam bez fašista: Tko u Hrvatskoj još treba Thompsona kao strašilo?
Prosudba
Ovo je za sada isključivo ideja Maria Draghija, ali nemojmo biti naivni. Iza nje nedvojbeno stoji sadašnja elita u Bruxellesu svjesna svojih promašaja i suženih mogućnosti djelovanja, samo što se još ne usudi ovu ideju službeno iznositi.
Ne znam što bi bilo da su te mogućnosti bile veće ali sam sretan da nisu. Jer kvaliteta donošenja odluka ne ovisi toliko o mogućnostima kojima se raspolaže, koliko o kvaliteti i sposobnostima onih koji te mogućnosti mogu koristiti.
Sigurno ne bez razloga, jer običnim je ljudima već svega dosta, u Francuskoj bi po prvi put na idućim predsjedničkim izborima 2027. godine objektivno mogao pobijediti kandidat krajnje desnog Nacionalnog okupljanja pa makar to i ne bila Marine Le Pen kojoj je sud prošle godine zabranio kandidaturu. Ali ni ovo posljednje više nije sigurno: Le Pen je ovih dana izvojevala neke prve pravosudne pobjede koje bi joj eventualno mogle otvoriti vrata kandidature. Šepavog patka Macrona, koji je kod kuće potpuno izgubio kompas, već i svi kolege u Europi i Bruxellesu kao takvoga gledaju s pozicije utjecaja na domaću politiku. U onoj, pak, koja se bavi globalnim temama još mu iz kurtoazije dozvoljavaju da se pravi snažan i utjecajan.
Njemački kancelar Friedrich Merz ovih je dana ponovio nedavni stav njemačkog MVP-a kako ne želi pokretati nikakav dijalog s Vladimirom Putinom što su krajem prošle godine i početkom siječnja zatražili Macron i Giorgia Meloni i što posljednjih tjedana izaziva brojne prijepore za i protiv u strukturama EU-a. Podsjećam kako je Merz sredinom siječnja na izvjesnom sajmu u istočnoj Njemačkoj izjavio da je Rusija europska država i da se nada obnovi odnosa Berlina i Moskve.
Ako Merz mijenja mišljenje ovisno o tome je li nastupa u istočnoj ili zapadnoj Njemačkoj, Macron se razmeće svojim mogućnostima od predvodnika europskog rata protiv Rusije kroz slanje francuskih vojnika u Ukrajinu (do čega nikad ne dolazi) do mirotvorca koji se opet zalaže za dijalog s Moskvom, ako Bruxelles provodi migrantsku politiku suprotno željama mnogih članica na jugu i istoku unije i još štošta toga ideološkog karaktera – treba se dobro zamisliti i o projektima koji se pokušavaju zakulisno promovirati, kao i onima koji iza njih stoje – između ostalog i ovog o „pragmatičnom federalizmu“ (odakle samo vuku takve fraze?).
Uostalom, nisam baš uvjeren da bi jedna Francuska i Njemačka (ili pak Velika Britanija čiji premijer Keir Starmer potiho pokušava zemlju vratiti u EU blok) željele dobiti status Kalifornije ili Teksasa unutar SAD-a. Tamo su pak svi građani Amerikanci pa opet „škripi“ po različitim temama, kako između samih saveznih država tako i u odnosu na saveznu vladu u Washingtonu – od ideoloških tj. vrijednosnih pa do vanjskopolitičkih (Izrael i Gaza, Iran). A kako bi to tek izgledalo u nacionalno i interesno šarolikom EU-u u slučaju njegove federalizacije?
Trump stiže na Balkan usred rastućeg interesa za regiju
Što s Hrvatskom: Zar opet kao “guske u magli”?
Što se pak tiče Hrvatske, podsjetio bih kako smo se mi na jedvite jade, uz puno žrtava i prolivene krvi izvukli iz jednog federalizma – onog jugoslavenskog, komunističkog, a da bi sada, jer to traži Dragi, srljali „grlom u jagode“ i ponovo kao „guske u magli“ ulazili u neke državne zajednice, u kojima bi de facto bili zadnja rupa na svirali.
Ni u ovom trenutku nismo puno iznad toga, ali barem u nekim područjima još imamo samostalnost, pa bila ona i ograničena tzv. zajedničkim politikama. Međutim, iz tih se politika bilo koja država članica u sadašnjim uvjetima formalno može izuzeti ako joj iz nekog razloga ne odgovaraju.
I zašto bi potonja mogućnost nekome bila problem a ne prednost? Pa nisu europljani Amerikanci, već konglomerat formiranih nacija, od kojih su sve puno starije od američke. Ne možemo se samo potezom nečijeg pera stopiti u neki jedinstveni europski narod kako je to uspjelo SAD-u zbog posve drukčijih i specifičnih povijesnih okolnosti koje se više nigdje i nikada neće ponoviti.
Iskreno, odreći se u potpunosti (de jure) svog suvereniteta vjerujem kako ne pada na pamet bilo kojoj državi Unije. Dati svoj suverenitet u ruke sadašnjih elita u Bruxellesu u ova geopolitički krajnje turbulentna vremena bilo bi, ne hazard – već prava nacionalna katastrofa.
Zoran Meter: Luda kuća: Kallas priječi dijalog s Putinom; zbog ‘generala Mraza’ ruski plin juri u EU
Vojno savezništvo da, trgovinska i monetarna usklađenost da – ali uz nedvojbenu i pravno zajamčenu mogućnost da je i to isključivo uvijek i samo u domeni naše volje kao naroda odnosno suverene države.
Jer, u protivnom, vrlo brzo ćemo postati pješaci sadašnjih elita u Bruxellesu.
