U političkim kuloarima sve se češće govori o scenariju promjene vlasti i mogućoj pobjedi lijevog bloka predvođenog SDP-om i Možemo. No uz optimizam koji se pokušava stvoriti, paralelno raste i zabrinutost oko jednog ključnog pitanja: tko bi uopće bio mandatar takve vlade. I dok se ime Siniše Hajdaša Dončića sve češće spominje s dozom podsmijeha i sumnje u ozbiljnost, u prvi plan polako izlazi drugo ime: Tonino Picula.
Je li riječ o realnoj opciji ili tek o probnom balonu, teško je reći, no sama činjenica da se Picula sve češće spominje govori o potrazi za figurom koja bi ljevici donijela novu težinu. No, koliko je on uopće spreman na takav iskorak, ostaje otvoreno pitanje. Kako kaže Božo Kovačević, bivši ministar vanjskih poslova u vladi Ivice Račana i Piculin tadašnji kolega, “ne znam je li on spreman upustiti se u to”.
Kovačević podsjeća da Picula ni ranije nije pokazivao ambiciju za preuzimanje stranačkog vrha. “U prijašnjim situacijama kad se mogao kandidirati za predsjednika SDP-a on to nije učinio”, ističe, sugerirajući da je riječ o političaru koji ne ulazi olako u unutarstranačke bitke. To, međutim, ne znači da mu osporava kapacitet. Naprotiv, Kovačević jasno kaže: “Sasvim sigurno ima doista bogato iskustvo, on bi mogao biti respektabilan lider.” No, istodobno upozorava da to iskustvo nosi i određeni politički teret.
Socijalisti se pogubili
Posebno problematičnim vidi Piculino dugogodišnje djelovanje u okviru socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka u Europskom parlamentu. “To iskustvo je sa stajališta očekivanja ljevičarskih birača prilično razočaravajuće”, kaže Kovačević, naglašavajući da se to ne odnosi osobno na Piculu, nego na širi obrazac ponašanja europske socijaldemokracije. “Ne tiče se osobno Tonina Picule, nego ponašanja svih tih stranaka lijevog centra, socijaldemokracije”, objašnjava, dodajući da su te stranke “uvelike odustale od inzistiranja na činjenici da se deklariraju kao lijeve.”
U središtu kritike nalazi se ono što Kovačević smatra temeljnom razlikom između lijevih i desnih opcija. “U onome što bi trebala biti osnovna razlika između lijevih i desnih stranaka, a to je odnos prema radu i kapitalu, u tom pogledu su razočarali”, upozorava. Posebno ističe da se taj zaokret nije dogodio jučer. “U posljednjih nekoliko desetljeća, od Tonyja Blaira nadalje, redovito su se opredjeljivali za interese kapitala”, kaže, dodajući da je upravo zbog toga došlo do erozije povjerenja birača. U tom kontekstu, ako bi se Picula odlučio za povratak u domaću politiku i preuzimanje vodeće uloge u SDP-u, Kovačević smatra da bi morao otvoriti upravo ta pitanja. “Ako Picula namjerava postati predsjednik SDP-a u budućnosti, morao bi aktualizirati tu temu i zatražiti njegovo opredjeljenje u tom segmentu”, naglašava.
I pritom jasno daje do znanja da problem nije individualan. “To nije samo njegov problem, nego svih tih stranaka koje su inzistirajući na centrizmu zapravo izgubile ono što ih čini lijevim strankama”, kaže Kovačević. S druge strane, Piculino ime i dalje nosi određeni politički kapital, osobito kada se govori o državničkom iskustvu. Kovačević podsjeća na razdoblje Račanove vlade, u kojoj je Picula bio ministar vanjskih poslova. Bila je to široka koalicija, sastavljena od šest stranaka i dvije koalicije, koja je, kako kaže, “zbog te širine bila i relativno nestabilna”, ali je ipak funkcionirala.
Otvorili vrata haaškom tribunalu
“Glavna vanjskopolitička zadaća bila je postići status kandidata za EU”, podsjeća Kovačević, naglašavajući da je poraz HDZ-a 1999. i 2000. bio ključan preduvjet za otvaranje europskih vrata. “Dok je HDZ u parlamentu imao većinu i dok je predsjednik bio Tuđman, nije bilo moguće napraviti napredak.” Ti izbori, prema njegovim riječima, bili su i demokratski test za Hrvatsku. “Ti izbori su sa stajališta EU bili test demokracije Hrvatske i taj ispit smo položili”, kaže.
Posebno osjetljivo pitanje bila je suradnja s Haaškim sudom. “HDZ je prijetio i državnim udarom ako vlada bude provodila te odluke”, tvrdi Kovačević, dodajući da je ključnu ulogu odigrao tadašnji predsjednik Stjepan Mesić, koji je “provodio i ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom i Ustav RH.”
U tom kontekstu, zaključuje, “vlada u kojoj je Tonino Picula bio ministar vanjskih poslova bila je uspješna u ostvarivanju vanjskopolitičkih zadaća”. Upravo na toj reputaciji danas dio ljevice vidi potencijal za novi zamah, osobito u pokušaju da se SDP i Možemo pomaknu prema centru, pa i desnije, prateći trendove u Europi i svijetu. No pitanje ostaje – je li to put prema uspjehu ili dvosjekli mač koji bi mogao dodatno otuđiti lijeve birače.
Jer, kako upozorava Kovačević, bez jasnog odgovora na temeljna pitanja identiteta, ni jedno ime, pa ni ono Tonina Picule, samo po sebi neće biti dovoljno za rušenje dugogodišnje HDZ-ove hegemonije.
