Četvrtak, 5. veljače 2026. Ovo je dan kada je istekao rusko-američki sporazum o smanjenju strateškog naoružanja (START). Dok je time simbolično zatvoreno 50-godišnje poglavlje kontrole nuklearnog naoružanja, u praksi je doba značajnih rusko-američkih pregovora u ovoj sferi davno završilo.
Razlozi su objektivni i politički. Globalna geopolitika doživjela je tektonske promjene. Nuklearna multipolarnost sada je činjenica. Napredno konvencionalno oružje može postići strateške učinke nekada povezano samo s nuklearnim oružjem. Nova područja sukoba su se otvorila u kibernetičkom prostoru, svemiru, pa čak i biotehnologiji. Stara brojčana ograničenja na bojeve glave i sustave isporuke su se odvojila od vojne stvarnosti.
Odlučujući subjektivni čimbenik bila je rastuća nespremnost Washingtona da ostane vezan obvezama preuzetim u drugačijem povijesnom kontekstu, kasnom Hladnom ratu i njegovim posljedicama.
Kontrola naoružanja često se poistovjećuje sa strateškom stabilnošću. To je samo djelomično točno. Ograničenja nuklearnog arsenala koja se mogu provjeriti čine vojno planiranje predvidljivijim i mogu smanjiti rizik od pogrešne procjene. Ali ugovori ne jamče mir.
U proljeće 2022., dok je Novi START još bio formalno na snazi, SAD je otvoreno objavio svoj cilj nanošenja strateškog poraza Rusiji u posredničkom sukobu u Ukrajini. Istodobno, Washington je predložio konzultacije o “strateška stabilnost”. Zapravo, SAD je nastojao oslabiti nuklearnu supersilu u konvencionalnom ratu, a istovremeno očuvati mehanizme kontrole naoružanja koji su se zaštitili od posljedica eskalacije. Ta je kontradikcija otkrila šupljinu starog okvira.
Budući da je bilateralni sustav kontrole naoružanja sada zapravo nestao, mnogi upozoravaju na novu utrku u nuklearnom naoružanju ili čak rat. Sat Sudnjeg dana pomiče se sve bliže ponoći. Ipak, treba zapamtiti: od početka je kontrola naoružanja ograničavala samo dva glavna grada. Moskva i Washington bili su ograničeni, dok nuklearne snage Britanije, Francuske i Kine nikada nisu bile ograničene. Nisu bili ni oni Izraela, Indije, Pakistana ili Sjeverne Koreje.
U međuvremenu, američko-kinesko rivalstvo se zaoštrava. Indija i Pakistan ponovno su testirali granice sukoba. Izrael i SAD ostaju usredotočeni na iranske nuklearne i raketne sposobnosti. U Europi Britanija i Francuska provode politiku koja riskira izravna vojna trvenja s Rusijom.
U 21. stoljeću strateška stabilnost više se ne može definirati približnim paritetom između dviju sila ili pravno obvezujućim gornjim granicama za određeno oružje. Ovisi prije svega o nepostojanju poticaja za borbu velikih sila, posebice nuklearnih.
PROČITAJ JOŠ:
Svijet nakon START-a nazire se dok Dmitrij Medvedev predviđa nove nuklearne sile
Stari rusko-američki model ne može se jednostavno proširiti na svijet od devet nuklearnih država. Američki stratezi govore o a “problem tri tijela” uključujući SAD, Rusiju i Kinu. Ali taj je trokut samo jedan od nekoliko: Kina–Indija–Pakistan u Aziji i Rusija–Britanija–Francuska u Europi su drugi. Ova strateška zagonetka nema sveobuhvatno rješenje.
To ne znači da je stabilnost nemoguća. Zahtijeva održiv bilateralni i multilateralni dijalog, mjere transparentnosti i stalne komunikacijske kanale. Mehanizmi za sprječavanje nenamjernih sukoba su ključni. Ograničeni sporazumi o određenim pitanjima i paralelne jednostrane obveze također mogu igrati ulogu.
Ipak, jezgra ostaje nepromijenjena od prije pola stoljeća. Strateška stabilnost u konačnici počiva na vjerodostojnom nuklearnom odvraćanju: dovoljnom arsenalu i pokazanoj spremnosti da se on upotrijebi ako bude potrebno. Zastrašivanje, koliko god ta riječ bila neugodna, ostaje temelj mira među nuklearnim silama.
Ovaj članak prvi je objavio Kommersant, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a.
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
