Iz Libije uvijek nešto novo, davno je zapisao Herodot
Saif al-Islam Gaddafi (53), sin pokojnog libijskog vođe Muammara Gaddafija, koji je zaslužan što je bivši francuski predsjednik Nicholas Sarkozy imao suđenje, ubijen je 3. veljače 2026. u svojoj kući u Zintanu, 136 km jugozapadno od Tripolija. Četvorica maskiranih napadača onesposobila su nadzorne kamere, provalila u kuću i usmrtila ga vatrenim oružjem, nakon čega su nestali bez traga. Libijske vlasti potvrdile su smrtonosne prostrijelne rane i pokrenule istragu, no zasad nema preuzetih odgovornosti niti identificiranih počinitelja.
Saif al-Islam bio je ključni svjedok u slučaju financiranja Sarkozyjeve kampanje 2007., objavivši dokumente o 50 milijuna eura koji su otišli u Francusku, što je dovelo do suđenja, tokom kojeg je u više navrata izjavio da je Sarkozy osobno, koristeći i njegovog brata Hannibala u libanonskom zatvoru, vršio pritisak da povuče optužbe.
Ubojstvo se dogodilo dan nakon što je ruska vanjska obavještajna služba SVR optužila sadašnjeg francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da je odobrio tajne operacije za uklanjanje „nepoželjnih vođa“ u Africi, kako bi Francuska vratila utjecaj na kontinentu, navodno inspirirana radikalnim američkim akcijama, s fokusom na zemlje poput Burkine Faso, Malija i Madagaskara. Libija nije spomenuta.
Likvidacija posljednjeg politički aktivnog Gaddafija dolazi točno petnaest godina nakon amoralne apokaliptične NATO-ove intervencije 2011., koja je Libiju, od nekoć najbogatije afričke zemlje s utopijskim životnim standardom, pretvorila u središte trgovine ljudima i modernog ropstva (posebno prema Europi) te u jedno od najvećih crnih tržišta oružja na svijetu, gdje se oružje iz Gaddafijevih skladišta rasprodavalo po cijelom Sahelu pa danas terorističke skupine poput ogranka ISIL-a (ISIS) u Sirti i na jugu zemlje drže ozbiljnu kontrolu nad gradovima i naftnim poljima, dok libijska zamrznuta imovina lagodno živi u nametnutom pravnom vakuumu.
Brutalno ubojstvo Gaddafijevog sina: Kraj nade u povratak dinastije
Saif al-Islam Gaddafi: Granice karizme i nasljeđa
Gadafijev nasljednik se posljednjih godina profilirao kao zagovornik postupnog rješenja libijske krize. Njegov politički stav temeljio se na tri točke:
- Odgodi izbora koje UN bezuspješno pokušava održati od 2021., uz obrazloženje da bi prijevremeni izbori u uvjetima milicija, dubokih podjela i stranih utjecaja samo proizveli novo nasilje;
- Postupnom političkom ujedinjenju kroz dijalog plemena, gradova i frakcija prije izlaska na izbore;
- Odbacivanju vanjskog tutorstva, uz poruku da Libija mora pronaći rješenje „libijskim rukama“, izvan kontrole stranih sila (SAD, Turska, Rusija, UAE, Egipat, Francuska, svi).
Očekivano, ovakav pristup donio mu je ograničenu, ali stvarnu potporu među dijelom plemena u Fezzanu i unutrašnjosti, među nekim bivšim protivnicima iz 2011. i među onima umornima od stalnog rata frakcija i proxy-sukoba koji se dobro sjećaju kako je bilo prije. Zbog toga se u pojedinim domaćim i regionalnim krugovima počeo spominjati kao potencijalno najozbiljniji kandidat za stabilizaciju zemlje, obnovu infrastrukture i gradnju stvarne suverenosti.
Protivnici su, međutim, isticali da nema stvaran utjecaj u ključnim urbanim središtima poput Tripolija, Misrate i Zawije, da se njegova snaga svodi na plemenske džepove i simboličnu nostalgiju, i da je opstao ponajprije kao privremeni adut domaćih i stranih aktera za pritiske, blokade i političku trgovinu (što sve vrijedi), dok su njegovo zalaganje za odgodu izbora tumačili kao taktiku kupnje vremena za širenje neutemeljenog utjecaja i izbjegavanje izbornog ishoda koji bi ga marginalizirao.
U duboko podijeljenoj Libiji, za jedne je bio mogući put prema stabilnosti i suverenitetu, za druge figura prošlosti i korisno sredstvo u produženom libijskom kaosu.
Tko je naručitelj?
Špekulacije o motivima uključuju politička rivalstva, s obzirom da je Saif al-Islam smatran opstruktorom planova suparničkih libijskih vlada, što se dovodi u vezu s osobnim osvetama, ali i nebrojenim stranim interesima. U internetskim raspravama krivnja se pripisuje akterima poput UAE-a, Turske, britanskih obavještajnih službi ili pakistanskog ISI-ja, navodno u korist figura poput Khalife Haftara. Njegova sestra, koja živi u Omanu od 2011., rekla je libijskoj televiziji da je umro blizu granice zemlje s Alžirom, a ne u Zintanu, insinuirajući povijesne veze Alžira i obitelji Gadafi putem kojih je Saif možda planirao tražiti azil i reorganizirati se, no nitko iz njegovog unutarnjeg kruga nije niti natuknuo tako nešto.
Jake su i špekulacije da su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, preko lokalnih posrednika, naručile likvidaciju kako bi spriječile povratak mrske političke opcije, odnosno kontinuitet dinastije. Izvori upućuju na moguću ulogu britanskih obavještajnih službi, dok se u slučaju Francuske ponovno otvaraju pitanja naftnih interesa. Prema dokumentima WikiLeaksa, tadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy je 2011. navodno ciljao na preuzimanje 35 posto libijske naftne proizvodnje. Obje države strahovale su i od pan-afričkih planova Muammara Gadafija, uključujući ideju zlatnog dinara i afričkog jedinstva, koje je Saif al-Islam nastavio zagovarati.
Njegovi bliski suradnici pak upiru prstom u 444. Brigadu koja formalno djeluje u okviru GNU, međunarodno priznate prijelazne vlade sa sjedištem u Tripoliju, za koju tvrde da ima izravne interese povezane s opstankom aktualnog poretka, no oni su zanijekali bilo kakvu umiješanost.
Istočna i zapadna Libija: Dvije zemlje u jednoj
Problem Libije njena je duboka podijeljenost. GNU kontrolira veći dio zapadne Libije i Tripolija uz tursku potporu, dok istočne regije, uključujući Tobruk i Bengazi, drže suparnički Zastupnički dom (HoR) i tzv. Vladu nacionalne stabilnosti, uz potporu snaga pod zapovjedništvom Khalife Haftara i njegove Libijske nacionalne vojske (LNA), uz podršku Rusije i Egipta.
Naravno, Libija raspolaže najvećim naftnim rezervama u Africi (oko 50 milijardi barela) na kojima godišnje gubi milijarde uslijed rutinskih obustava proizvodnje zbog prosvjeda i blokada. Unatoč svemu, proizvodnja je 2025. dosegla 1,37 milijuna barela dnevno, iako narod i dalje trpi nestanke struje, pad valute, inflaciju, 20% nezaposlenosti (službena brojka) i opći kaos, jer se elite ne mogu dogovoriti oko raspodjele prihoda. Dakle, BIH, i nije ti tako loše. Pogledaj samo igrače u Libiji:
Suradnja s UN-om (Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo)
Misija UN-a za potporu Libiji (UNSMIL) pokušava posredovati i potaknuti izbore te jedinstvenu vlast, no proces zapinje, izbori su i dalje na čekanju. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo podupiru UN, svaka sa svojim prioritetima. Francuska naglasak stavlja na protuterorizam i diskretno je podupirala Haftara na istoku radi suzbijanja džihadista. Ujedinjeno Kraljevstvo zagovara demokratske reforme i pomaže u razminiranju i obuci. Iako obje zemlje provode embargo na oružje kroz pomorske operacije EU-a, dotok stranog oružja se nastavlja. Kritičari tvrde kako UN-ov pristup zanemaruje stvarnu moć milicija.
Pristup SAD-a: Razgovori s obje strane
Trumpova administracija Libiju tretira kao visoki prioritet u suzbijanju ruskog utjecaja. Za razliku od drugih aktera, Washington održava kontakte s obje strane, s ciljem ujedinjenja proračuna i oružanih snaga. Tajni razgovori u Rimu 2025., uz američko posredovanje, pokušali su smanjiti razdor. SAD potiče ulaganja u energetiku i borbu protiv terorizma, no dio Libijaca strahuje da se time učvršćuju ratni moćnici umjesto omogućavanja izbora. Ova politika istodobno stabilizira opskrbu energijom za Europu i ograničava ruski utjecaj.
Rusija i Turska: Posrednički rat
Rusija podupire Haftarov istok preko plaćenika, oružja i vojnih baza te je, nakon povlačenja iz Sirije 2025., pojačala angažman u Libiji radi kontrole energetskih tokova i trajnog pristupa Sredozemlju, prije svega kroz luke Tobruk i Bengazi, uz strateški interes i za područje Sirta. Turska pak stoji iza zapadnog GNU-a, oslanjajući se na dronove, vojnu obuku i pomorske sporazume, ali je od 2025. počela graditi veze i s istokom, tražeći uporište prema istočnom Sredozemlju, s fokusom na Misratu kao glavnu logističku i pomorsku točku, uz interes za istočne luke kao dugoročnu opciju. Suočen sa slabljenjem potpore Rusije i UAE-a, Haftar je objeručke pozdravio tursku potporu. Obje sile pritom sustavno krše embargo UN-a.
UAE, Egipat i veza sa Sudanom
UAE i Egipat podupiru Haftara radi sigurnosti granica i borbe protiv islamističkih skupina. Egipat posreduje u pregovorima i obučava snage LNA-a, dok UAE šalje dronove i logistiku. Te se mreže povezuju i s ratom u Sudanu, gdje se navodno oružje preusmjerava preko istočne Libije. Ovu jesen zabilježeni su sumnjivi teretni letovi iz UAE-a i Bosasa (Puntland, Somalija) prema istočnoj Libiji – gotovo 68 u listopadu i 64 u studenome 2025. – za koje se navodi da su prevozili oružje, sustave protuzračne obrane, dronove i kolumbijske plaćenike. Ti su tokovi, prema navodima, mogli preko Haftarovih mreža poduprijeti pobunjeničke sudanske snage (RSF).
Istodobno, Egipat i Turska 2026. popravljaju odnose i ispituju mogućnost zajedničke eksploatacije Libije u obliku pragmatične suradnje u sklopu regionalnih prilagodbi, uključujući suzbijanje sunitskih takfirističkih mreža. Usprkos svemu ovome, libijsko gospodarstvo, gotovo u potpunosti oslonjeno na naftu (98 posto izvoza), ponovno je privuklo strani kapital, ponajprije u energetici, infrastrukturi i postupnoj diverzifikaciji.
U 2025. gospodarski rast dosegnuo je 6,2 posto, a inozemna imovina 99 milijardi dolara, dok dvostruki deficit ostaje na visokoj razini od oko 20 posto BDP-a. Druga polovica 2025. bila je iznimno dinamična.
Oporavak naftnog i plinskog sektora
Listopad 2025.: Talijanski Eni nastavio je istražna bušenja na moru sjeverozapadno od Libije nakon petogodišnjeg zastoja, u sklopu ulaganja vrijednog 8 mlrd. dolara radi povećanja proizvodnje plina na poljima Bouri i Bahr Essalam.
Siječanj 2026.: Potpisan je 25-godišnji sporazum vrijedan 20 mlrd. dolara s francuskim Total Energiesom i američkim Conoco Phillipsom o razvoju naftnih polja Waha, s ambicijom povećanja proizvodnje do 850.000 barela dnevno i ukupnih državnih prihoda od oko 376 mlrd. dolara.
Kontinuirano: Prvi natječaj za istraživanje nakon 17 godina privukao je gotovo sve velike igrače: BP, Shell, ExxonMobil, Chevron, OMV, Sonatrach i Total Energies. ExxonMobil je već u kolovozu 2025. potpisao memorandum za offshore studije, a aktivnosti su se nastavile i nakon jeseni; rezultati se očekuju 11. veljače 2026. BP i Shell potpisali su memorandume u srpnju 2025., s provedbom u razdoblju nakon jeseni.
Strukturni problemi: Izvoz plina u Italiju pao je 2025. za 30 posto, na oko milijardu kubičnih metara. Nacionalna naftna kompanija ostala je bez proračuna za 2025., što je dovelo do gomilanja dugova. Naftni prihodi iznosili su 22,1 mlrd. dolara, uz manjak deviza od 9 mlrd. dolara koji se pokrivao stranim ulaganjima.
Infrastruktura i pokušaji diverzifikacije
Siječanj 2026.: Partnerstvo vrijedno 2,7 mlrd. dolara s katarskim, talijanskim i švicarskim tvrtkama za proširenje Slobodne zone Misrata, s ciljem kapaciteta od 4 milijuna kontejnera godišnje.
Siječanj 2026.: Memorandum između Libijskog afričkog investicijskog portfelja i saudijske tvrtke Ajyal za naftu i energiju, usmjeren na suradnju u energetici i infrastrukturi.
Rujan 2025.: Odobreno je ukupno 1.016 projekata u razdoblju 2021.–2025., vrijednih više od 101 mlrd. libijskih dinara, prema podacima investicijskih institucija.
Širi kontekst: SAD je u srpnju 2025. predložio strateško partnerstvo vrijedno 70 mlrd. dolara, Kina se obvezala na 10 mlrd. dolara ulaganja u rafineriju u Tobruku te prometnu infrastrukturu, dok su se britanske energetske kompanije ponovno aktivirale. Alžir je u rujnu 2025. potpisao ugovor vrijedan 231 mil. dolara za opskrbu šećerom i cementom.
U prosincu 2025. sklopljen je pakistansko-libijski posao vrijedan 4,6 mlrd. dolara u obrambenom sektoru, dio šire sigurnosno-gospodarske suradnje. Europska banka za obnovu i razvoj uložila je 2025. 2,8 mlrd. eura u mediteranske ekonomije, uključujući i Libiju. Reklo bi se, nije šala.
Zoran Meter: Stigla nova Nacionalna obrambena strategija SAD-a: Evo tko je na meti
Zamrznuta imovina, izbrisana država
Jedno je sigurno: ubojstvom Saifa al-Islama Gaddafija nestao je najistaknutiji kandidat koji je otvoreno odbacivao brze, nametnute izbore i zagovarao suverenu Libiju bez stranog tutorstva – san koji je već jednom krvavo ugušen. Pitanja koja sad trebamo postavljati su:
- Tko ima koristi od nestanka obitelji Gadafi?
- Tko želi izbrisati svaku legalnu vezu s bogatom, suverenom, predratnom Libijom?
- Tko kontrolira libijsku zamrznutu imovinu kad više ne postoji država koja bi je mogla potraživati?
Političkim i pravnim isključenjem obitelji Gaddafi, Libija se odsijeca od svakog kontinuiteta s državom prije 2011. Bez kontinuiteta nema suverenog subjekta s pravom na povrat imovine. U tom pravnom vakuumu sredstva formalno ostaju zamrznuta pod režimima sankcija UN-a i pojedinih država, ali se u praksi njima upravlja izvana: strane države, banke i institucije na njima ostvaruju kamate i naknade unutar zapadnih financijskih sustava, bez stvarnog nadzora i bez odgovornosti.
Bez kontinuiteta nema tužbe, bez tužbe nema povrata. Bez jasno priznatog i jedinstvenog libijskog suvereniteta, skrbnici te imovine imaju de facto kontrolu i nadzor nad tim sredstvima umjesto države. Hoće li im to biti dovoljno ako Trumpov napad na Iran izazove najveću krizu u globalnim opskrbnim lancima?
Trump odbio Putinovu ponudu za produljenje nuklearnog sporazuma Novi START
Što se tiče Libije, možemo očekivati ubrzane izbore pod pritiskom UN-a i Zapada. Izbore, koje, u uvjetima duboke podjele, moći milicija i financijskog utjecaja stranih sila, neće dobiti ni slobodne niti neovisne snage, nego će legitimirati aktere već usklađene s interesima ključnih vanjskih igrača, čime se osigurava da libijska nafta, među najvećim svjetskim rezervama, i dalje teče prema zapadnim kompanijama i tržištima, umjesto da postane temelj obnove suverene i ujedinjene države.
Uskoro ćemo znati više. Iz Libije uvijek nešto novo.
