Scarlet počinje u IMAX-u 6. veljače, au širokoj distribuciji 12. veljače.
Hamlet je jedna od najprilagođenijih priča svih vremena, i to s dobrim razlogom; ima nečeg duboko ljudskog u priči o mladiću kojeg je uništila potreba da osveti jezivu smrt svog oca. Više od 400 godina nakon što je Shakespeare napisao tragediju, u umnogome izmijenjenom svijetu, još uvijek postoji nešto što se može povezati s opsesivnom, tugom vođenom osvetom mladog princa od Danske.
Ali što je adaptacija za ako ne reimaginacija, rekontekstualizacija i dodavanje titanskih zmajeva koji doslovce munjevito osuđuju one ispod? Scarlet – anime adaptacija Hamleta za Oscara nominiranog autora Mamorua Hosode – ne boji se poigrati s izvornim materijalom, a film je tim bolji. Ovdje je Hamlet djevojka po imenu Scarlet (glas posuđuje Mana Ashida). Još uvijek srednjovjekovna princeza koja odrasta u kasnom srednjem vijeku u Danskoj, Scarlet provodi svoju mladost kao što bi svi mladi ljudi trebali – igrajući se u zemlji i uživajući u ljubavi roditelja.
Međutim, za one koji znaju bilo što o izvornom materijalu, ta nevinost ne može potrajati. Kad Scarletina oca, kralja Danske, prevrati njegov vlastiti brat, Claudius, uz pomoć kraljice Gertrude, Scarlet postaje puna Arya Stark. Ona trenira kao mačevateljica, vođena bijesnom žeđu za osvetom. Njezin zaplet prekidaju spletke njezina ujaka, koji truje svoju nećakinju uz malo pompe prije nego što ga ona sama uspije izvaditi.
Za razliku od Hamleta, koji gornji niz događaja (ili neke njihove varijacije) proteže na više od četiri sata, Scarlet juri kroz gore spomenuti zaplet u prvih 20-ak minuta. Film ima druge ambicije – naime, istraživanje prekrasnog i smrtonosnog Onostranog svijeta, tajanstvene pustinjske zemlje u koju mrtvi iz svih vremena odlaze prije nego što odu negdje drugdje. Scarlet se budi u ovom graničnom prostoru nakon svog trovanja, i nije ništa manje usredotočena na osvetu; kad ona čuje da je Klaudije također na ovom mjestu, ona ga ponovno namjerava ubiti.
Ali Drugi svijet je naseljen drugim dušama na njihovim vlastitim putovanjima. Scarlet se gotovo odmah susreće s Hijirijem (Masaki Okada), današnjim hitnim službenikom koji se čini spreman pomoći svima koje sretne u Drugom svijetu, čak i kada ga pokušavaju ubiti. Neočekivani par putuje nemilosrdnom pustinjom, križajući putove s razbojnicima i glazbenicima, djecom i starcima. Masivni, planinski zmaj ponekad se spušta iz atmosfere da udari nedostojne olujama munja.
Ako posljednji dio zvuči spektakularno, tako je jea ovo je film koji vrijedi pogledati na velikom platnu ako je moguće. Od Djevojke koja je skočila kroz vrijeme do Mirai i Belle nominiranih za Oscara, Hosoda je dokazao da je majstor u tome da ovozemaljsko učini epskim, a fantastično stvarnim. Munjeviti div samo je jedan primjer vizualne veličine ovog animiranog svijeta, koji dinamične sekvence borbi, glazbene izvedbe i tihe, otporne trenutke provlačenja kroz pješčanu oluju smatra jednako važnima.
Mamoru Hosoda ne dobiva ni približno dovoljno zasluga za ambicioznost svojih tema. U svom izvornom obliku, Hamlet je priča s namjerno klaustrofobičnim sudskim okruženjem. Unutrašnja priroda njegovih moćnih likova, posebno njegova mladog i aktivno tugujućeg protagonista, postavlja svako njegovo zapažanje o prirodi čovječanstva na vrlo osobnu razinu. Čak i kad to zovemo politikom, riječ je o međuljudskoj drami danskog dvora.
U Scarletu, naša princeza mačevalka uvelike je vođena istom otrovnom, ubojitom obiteljskom dinamikom kao i izvorni materijal filma, ali širenjem radnje na ovaj Drugi svijet, Hosoda također proširuje svoju temu. Kada se od Scarlet traži da razmisli o razumljivoj sebičnosti svoje patnje, to se čini kroz interakciju s ljudima, zajednicama i civilizacijama iz svih vremena; dragi Hamlet nikada nije imao takav resurs opsega. Rezultat je duboko osobna priča koja, kroz vizualnu veličinu i teksturu ove zemlje između života i smrti, odjekuje i na društvenoj razini.
Scarlet ima duboku empatiju za svoj svijet, što će reći da ima duboku empatiju za naše svijet. Ova vrsta nježnosti često se može zamijeniti s nedostatkom realizma, ali Hosodin scenarij nije nesvjestan mnogih okrutnosti čovječanstva. Umjesto toga, to sugerira da se ipak moramo boriti, na male načine koje možemo, i da bi – možda – kroz generacije i stoljeća, moglo nešto proizaći iz toga. Neki bi gledatelji mogli smatrati tu tezu depresivnom, ali mislim da u njoj ima nečeg što daje nadu; sudeći po načinu na koji Hosoda uravnotežuje krvoproliće filma s potencijalom čovječanstva za kulturu, brigu i zajednicu, mislim da bi i redatelj mogao tako misliti.
